Prije trideset godina studenti završne godine Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu kojima se kasnije pridružio jedan od najznačajnijih bosanskohercegovačkih fotografa Kemal Hadžić, okupili su se oko zajedničke ideje drugačijeg stvaranja i predstavljanja umjetnosti.

Gradske trgove, riječne obale i fudbalske stadione pretvarali su u svoj izložbeni prostor, a kada su zahvaljujući uspješnom radu  stigli do konvencionalnih galerijskih onda su izložbe grupe ''Zvono'' po broju posjetilaca i načinu promocije podsjećale na koncerte, ''broj posjetilaca na njihovim izložbama u Collegium Artisticumu nije se razlikovao od broja ljudi koji bi došli na koncert Tine Tarner u pratnji Boba Geldofa'', na taj način medijski hroničari opisivali su publiku likovne grupe ''Zvono'' a jedan od osnivača Aleksandar Saša Bukvić stalno je i naglašavao da nema razlike između jedne likovne i rock grupe.

Jedan od razloga uspjeha grupe i zainteresovanosti publike za njihov rad krije se u načinu prezentacije vlastitog djela. Iako su bili pioniri konceptualne umjetnosti izbjegavali su svaku vrstu elitizma, njihovi performansi, akcije u prostoru, izložbe na otvorenom jesu bile drugačije, ali ne i nerazumljive.

''Princip ozbiljne igre'' kako to definiše istoričarka umjetnosti Branka Vujanović bio je i jedan od preduslova za uspjeh grupe ''Zvono''.

''Inovacije koje je grupa ''Zvono'' osamdesetih godina 20. vijeka unijela u bosanskohercegovačku umjetnost : performans, video, eksperiment u domenu tradicionalnih medija slikarstva i skulpture, umjetnički prodor u prostor javnih medija i djelovanja u prostorima u kojima se to ne očekuje, te princip ozbiljne igre koja upućuje na radost umjetnosti i njenu društvenu ulogu-pokazuje se kao plodotvorno tlo za kreativna istraživanja nove generacije mladih umjetnika '', rekla je Branka Vujanović, koja će biti i jedna od učesnica razgovora o ''Zvonu'' povodom obilježavanja tridesetogodišnjice postojanja.

Nerijetko članovi grupe ''Zvono'' prvih deset godina rada grupe do 1992. godine definišu kao najsretniji period svog života.

A taj život je podrazumijevao i paralelne kolosijeke.
Kemal Hadžić koji danas živi u Feniksu, navodi jedan od niza anegdotskih primjera isprepletenosti konvencionalnog svakodnevnog i angažovanog umjetničkog života.

‘’Zvono je za mene bio prelijep način življenja. U to vrijeme ja sam živio paralelne živote. Na jednoj strani ja sam imao karijeru prosvjetnog radnika, uspješnog profesionalca fotografa, bio sam oženjen i imao dvoje djece. U taj svijet spadali su moji učenici,njihovi roditelji,radne kolege,poslovni prtneri,moja porodica,rodbina i komšije. Drugi svijet je svijet umjetnosti i umjetnika,svijet Zvona. Ta dva svijeta se nisu baš najbolje razumjela .I jedni i drugi su se čudili i pravili primjdbe , a život je stvarao anegdote.

Kada smo radili IZLOG u Sarajevu pored okupljene gomile prolazi moj komšija sa kćerkom. U neko doba Maja me ugleda u izlogu i poče povlačiti oca za ruku pokazujući na mene. Kada me je ugledao Božo je neko vrijeme stajao zbunjeno pokušavajući da procijeni sta se to dešava. Poslije nekog vremena progurao se kroz gomilu, kucnuo mi u staklo izloga i rekao: donesi mi pare za vodu. Okupljeni su to procijenili ko štos i popratili smijehom,’’ sjeća se povodom tridesetogodišnjice Kemal Hadžić prema čijem autoportretu je nastao jedan od radova grupe ‘’Zvono’’ koji je uz  pojedinačne radove novije produkcije članova grupe  izložen na nedavno obnovljenom Sarajevskom salonu. Kemal Hadžić, zajedno sa Sašom Bukvićem I Seadom Čizmićem u oktobru prošle godine  ponovo je  učestvovao u zajedničkom performansu uz izložbu I projekciju video radova.
Sead Čizmić, danas stanovnik San Dijega, takođe se rado sjeća predratnih godina I rada grupe ‘’Zvono’’ .

‘’Rad sa umjetnicima iz Zvona je bio mogućnost ekspermentisanja. Gupni rad je otvorio mogućnost da mladi, talentovani i radoznali umjetnici svoju ideju lako pretoče u realnost. Od početka smo pokušavali da uradimo nešto novo, bili smo svijesni svega što nije u Bosni bilo urađeno prije nas. Kao važan dio cijelokupnog kreativnog procesa ranih osamdesetih, djelovanje grupe Zvono bi se moglo okarakterisati kao  hrabrost i jednostavnost umjetničkog izraza ,ono što se paralelno moglo prepoznati u muzici Ramonsa i Sex Pistolsa.
Zvono je bilo i moje toplo utočište, grupa dobrih prijatelja, toliko sretnih druženja uz vino…  Sa Zvonom, vraćali smo se u prirodu, postavljalji smo naše kreacije na kamen, na travu, zaranjali sa njima u rijeku Ukrinu, vodopad Kravice... Uspijeli smo pokazali da umjetnost može imati sponu sa lokalnim filingom a u isto vrijeme biti ljudski univerzalna,’’ kaže Čizmić.

Dok privodi kraju pripreme za obilježavanje trideset godina postojanja grupe ‘’Zvono’’ Aleksandar Saša Bukvić, okupiran novim projektima proisteklim iz ‘’Zvona’’ odlučio je ne ostavljati prostora nostalgiji.

''Kada prođe trideset godina čovjek sebi može dozvoliti i pomalo sentimentalnosti i nostalgije, ali ja se trudim biti objektivan jer razloga za nostalgiju nema. Nostalgični smo za onim što je prošlo, a ''Zvono'' još uvijek traje. Uprkos tome što više nismo ni na istom kontinentu mi i dalje radimo kad nam okolnosti dozvole, i dalje članove ''Zvona'' doživljavam kao članove porodice i teško je objasniti kako se šest različitih ličnosti, individualaca i kreativaca, spojilo u cjelinu koja je besprijekorno funkcionisala. Mislim da je suština u iskrenom odnosu prema sebi i prema umjetnosti a to je osobina koju smo svi posjedovali.

Voljeli smo izazove, uživali u njima, nismo pravili kalkulacije i kompromise, a kada se tako stvari postave onda rezultati ne izostaju. Ne znam kako bi moj rad izgledao da nije bilo grupe, ne mogu tvrditi da bih sam stajao u izlogu ili trčao po stadionu, ne znam da li bih bio lošiji ili bolji umjetnik, ali  znam da nije bilo ''Zvona'' sigurno bih bio drugačiji čovjek, uskraćen za specifičan osjećaj pripadanja umjetničkoj porodici koja je imala istu viziju, '' kaže Bukvić uz napomenu da razgovor o ''Zvonu'' neće biti samo podsjetnik na ono što je prošlo već prilika da se predstave trenutne aktivnosti  nedavno osnovanog Udruženja za afirmaciju kulture i umjetnosti ''Zvono'' koje pored dokumentovanja rada grupe kroz pripremu monografije i dokumentarnog filma, aktivno podržava mlade umjetnike, što je oduvijek bila filozofija ''Zvona'', kafe-galerijskog prostora iz kog je sve počelo.

Svjesni da mladi nemaju previše prilika da predstave svoj rad, udruženje je pokrenulo porjekat ''Prva samostalna'' u Zvonu koji podrazumijeva izbor mladih likovnih umjetnika i istoričara umjetnosti koji uz zajednički rad i podršku udruženja imaju priliku po prvi put da se predstave publici. Uz nadu da će se obezbijediti finansijski preduslovi udruženje planira organizovati i bijenale savremene bh. umjetnosti na kom bi izlagali mladi, do 25 godina starosti.

Bukvić dodaje kako mu je jako važno što će značajni domaći istoričari umjetnosti , kustosi, teoretičari, novinari i umjetnici učestvovati u razgovoru o grupi ''Zvono'' i sa vremense distance od trideset godina valorizovati rad ljudi koji su živjeli svoju umjetnost.

(DEPO/em)