 |
| To je bio moj revanš. Ja, obični “došljo” iz predgrađa, koji se jedva usuđivao progovoriti s nekom curom, sad je trčao s najboljim momcima iz MFF-a, kao što su Mats Lilienberg i ekipa. To je bio poseban doživljaj od kog sam ja razradio čitav sistem. U početku sam ih gonio. Bio sam nov u A-postavi i želio sam se pokazati. Ali sam uskoro shvatio poentu svega: najvažnije je bilo zadiviti cure. |
Knjigu posvećujem mojoj porodici i prijateljima,
svima koji su me pratili i bili na mojoj strani,
u dobrim ali i lošim danima.
Želim svoj djeci poručiti da razmišljaju,
svoj djeci koja se osjećaju različitima i drugačijima od ostalih,
koja se uvijek ne uklapaju u sredinu ili na neki način budu odbačena.
U redu je ne biti kao drugi.
Nastavi vjerovati u sebe,
kod mene se to isplatilo i uprkos svemu.
***
Mi u Malmeu smo imali nešto što se zvalo Milen.
Milen je bila jedna jako duga staza od deset kilometara. Trčali smo od stadiona do Vodenog tornja, uzduž Limhamn ulicom, pored svih onih bogataških vila, odakle je najljepši pogled na more. Posebno mi se sviđala jedna kuća, sjećam se bila je roza boje, predivna, svi smo joj se divili pitajući se: Wow, ko li živi u njoj? Koliko li su bogati ti ljudi?
Nastavljali smo trčati prema Kraljevskom parku, kroz jedan tunel, a onda prema Borgarskolen, perfektno izloženi pogledima cura i momaka iz škole.
Kakvu snagu sam iz toga crpio! To je bio moj revanš. Ja, obični “došljo” iz predgrađa, koji se jedva usuđivao progovoriti s nekom curom, sad je trčao s najboljim momcima iz MFF-a, kao što su Mats Lilienberg i ekipa. To je bio poseban doživljaj od kog sam ja razradio čitav sistem. U početku sam ih gonio. Bio sam nov u A-postavi i želio sam se pokazati. Ali sam uskoro shvatio poentu svega: najvažnije je bilo zadiviti cure.
Zato smo Tony, Mete i ja isprobali nekoliko trikova. Trčali smo prva četiri kilometra. Kraj autobuskog stajališta na Limnham ulici bi se vješto izdvojili. Niko to ne bi vidio, pošto smo bili zadnji u koloni, a onda smo mirno čekali autobus da se prebacimo. Naravno djelovali smo kao kreteni. Kakav bezobrazluk! Kasnije bi se sagnuli u autobusu dok se provezemo pored onih što su još uvijek trčali. Na kraju puta iskočili bismo iz autobusa, potpuno svježi, daleko prije svih ostalih i sakrili se iza nekog ćoška. Kad bi ekipa naišla, mi bismo se ubacili među njih onako odmorni, da zablistamo svojom svježinom i snagom ispred škole. Wow, kakvi snažni momci! Kao da i sad čujem djevojke kako nam se, ispred škole, dive.
Jednog drugog dana sam rekao Tonyju i Meteu: ”Ovo s autobusom je postalo smiješno. Trebali bi ukrasti bicikl.” Mislim da su za trenutak oklijevali. Nisu imali slična iskustva. Ipak sam ih nagovorio, pokupio sam jedan bicikl i na njemu smo se odvezli sva trojica. Drugi put se sve iskomplikovalo. Ja baš i nisam važio za najzrelijeg momka u gradu tada, ali Tony, on je bio kompletan idiot. Taj luđak je došao na ideju da gledamo pornofilm. Ušao je u Kungsan, iznajmio video i kupio čokoladu umjesto da trči. Tako smo mi jeli čokoladu dok su ostali džogirali trčeći onu milju uz Milen stazu...
| Igrao sam i u maminom dvorištu, satima. Smislio sam dobar način. Izašao bih u Rosengard i dozivao djecu: ”Plaćam deset kruna svakom ko mi otme loptu!”, a to nije bila samo igra. To mi je iskristalisalo tehniku. Tako sam naučio da tijelom čuvam loptu. Onda, kad nisam driblao sa djecom, igrao sam fudbal na tv-igricama. Znao sam igrati i po deset sati neprekidno i često sam nalazio dobra rješenja koja sam kasnije prenio i u stvarni život na terenu. |
Trebao sam biti sretan što je Roland Andersson vjerovao u naše isprike. Ili možda nije ni vjerovao? Bio je dobar. Shvatao je našu mladost, ponekad i ironično. Sigurno je da je priča nadolazila kao germa na drugoj strani: Šta se dešava s tim momkom? Zašto Zlatan ne pokazuje poniznost? Čuo sam i uobičajene komentare: Dribla previše. Ne misli na ekipu. Dio toga je bio potpuno istinit. Apsulutno! Imao sam puno da učim. Ostalo je bila čista zavist. Igrači su osjećali konkurenciju, a ja nisam bio neka varalica.
Osjećao sam se uhvaćen u zamku, nisam bio zadovoljan treninzima u MFF-u. Igrao sam i u maminom dvorištu, satima. Smislio sam dobar način. Izašao bih u Rosengard i dozivao djecu: ”Plaćam deset kruna svakom ko mi otme loptu!”, a to nije bila samo igra. To mi je iskristalisalo tehniku. Tako sam naučio da tijelom čuvam loptu.
Onda, kad nisam driblao sa djecom, igrao sam fudbal na tv-igricama. Znao sam igrati i po deset sati neprekidno i često sam nalazio dobra rješenja koja sam kasnije prenio i u stvarni život na terenu. Može se reći da je to bio fotbool around the clock.
VEZANI TEKST:
(DEPO PORTAL/aa)