Piše: prof.dr. Slavo KUKIĆ

Bio bih krajnje neiskren ako bih kazao kako likujem zbog onoga što se događa SDP-u. Potpuno suprotno, zbog svega toga nisam nimalo sretan. Licemjerno bi, međutim, bilo i zatvarati oči pred svim onim što ovu stranku zadesi. Praviti se kao da se ništa nije ni dogodilo. Dogodilo se, pa ma kako to pokušavali krstiti. Zaljuljala se, podsjetimo se, prvo bihaćka krajina, ili preciznije, tamošnja kantonalna organizacija stranke. A onda još gore – ostavku na sve dužnosti u stranci podnese i njezin podpredsjednik.

Što se to događa s SDP-om? Evo, recimo, da i ignoriramo talasanja unutar jedne od kantonalnih organizacija. Ali, kako ignorirati doista radikalan potez Komšića? Što tog uglednog esdepeovca natjera na potez očajnika?

Što se to događa s SDP-om? Evo, recimo, da i ignoriramo talasanja unutar jedne od kantonalnih organizacija. Ali, kako ignorirati doista radikalan potez Komšića? Što tog uglednog esdepeovca natjera na potez očajnika? Kako stvari stoje to će još jedno vrijeme ostati u sferi spekulacija. Dnevni list je, istina, prenio Komšićevu izjavu kako će biti vremena da objasni i konkretne razloge što se odlučio na potez kojeg je povukao, ali da za sada može reći kako je to učinio iz principijelnih razloga i zbog određenih događanja u vrhu partije. Detaljnijih, međutim, pojašnjenja, ni od Komšića ni od vodstva SDP-a, još uvijek nema. A svi su izgledi da će javnost bez njih i inače ostati. 

To, doduše, ni ne smatram najvažnijom stvari na svijetu. Radi se, uostalom, o unutarstranačkim mukama pa, onda, i o nečemu u vezi s čim javnost ni ne mora biti informirana. Ali, važno je, barem što se mene tiče, da je unutarstranačko podrhtavanje završilo, bez scenarija kojeg su SDP-u neskloni priželjkivali – a takvih, ovi dani dosta zorno svjedoče, i nije mali broj.  Što je sve to, da budem još konkretniji, završilo – barem za sada –bez istrajavanja na ostavci koja je obznanjena, bez javnog razlaza stranačkog vrha s čovjekom koji, barem što se broja glasova tiče, ima najveću političku težinu u državi, bez rascjepa, najzad, koji na koljena baca i čitavu partiju.

To, doduše, ne znači kako je problem i riješen. Kako je SDP, eto, zahvaljujući najnovijem samoprodrmavanju, na putu novog uzleta. I kako sve što je ovih dana, a i narednih će očito, javnost okupiralo, nije vrijedno daljnjeg spomena – pa ni javnog sučeljavanja s mogućim uzročnicima, ali i mogućim posljedicama unutarnjeg talasanja u najjačoj bh. političkoj partiji. Potpuno suprotno, u vezi s tim je potrebna i javna polemika. Događaji, uostalom, u kantonalnoj organizaciji SDP-a na sjeverozapadu zemlje mogli bi imati i puno radikalnije posljedice od onih kojima se operira danas. Trenutno je, istina, nesporna tek podijeljenost tamošnjega članstva u vezi s potporom prvom čovjeku kantonalne organizacije i izvršne vlasti Unsko-sanskog kantona. Dugoročno, međutim, ona se može razvijati u različitim pravcima. Iz svega toga, čisto teorijski, ovaj dio SDP-a može izići i jači i homogeniji. Ali, ruku na srce, čitava priča može imati i drugi scenarij – da, u najekstremnijoj formi, završi rascjepom i radikalnim osipanjem partijskoga članstva, pa i formiranjem nove političke partije po uzoru na ono što se, recimo, prije koju godinu, i u istom dijelu zemlje, događalo unutar SDA. U kom smjeru će se stvari razvijati? Za sada je, dakako, svaka procjena na sklisku terenu. Izvjesno je tek jedno – da u bihaćkoj krajini, što se SDP-a tiče, štošta više neće biti kao što je bilo.

Priča o bihaćkoj partijskoj organizaciji, međutim, iz pozicije procjena unutarstranačkih događanja, gotovo da je irelevantna u odnosu na onu koju otvori ostavka čovjeka sa samog partijskog vrha. I stoga ne čudi da su sve analitičke oči usmjerene baš na nju. Ovih su se dana, dakako, mogle pročitati i najrazličitije procjene uzroka Komšićeva čina – da mu je dojadio autoritarni stil i samovolja prvog čovjeka zbog koje su SDP napustili mnogi, da više nije spreman i sam snositi odgovornost zbog brojnih afera, kriminala i korupcije koji se vežu za pojedine članove iz samog vrha stranke, da je kap prelila čašu nakon što je Lagumdžija, i suprotno javno iznesenom stavu esdepeova člana državnoga predsjedništva, obećao bh. potporu srbijanskom ministru vanjskih poslova u kandidaturi za predsjednika Generalne skupštine UN, tko zna što sve ne. 

Sve navedeno su, međutim, tek spekulacije. Prava istina je i dalje nepoznanica. I znaju je jedino ljudi iz samog vrha SDP-a – oni koji su sudjelovali u radu njegova predsjedništva iza zatvorenih vrata. No, odbaciti ne treba ni spekulacije. Istina je, uostalom, da su nakon parlamentarnih izbora i izborne pobjede ove stranke frcale glave stranačkih uglednika. I ne samo to. „Lete“ u pravilu mladi kadrovi – oni koji bi trebali biti okosnica budućnosti pve partije. Sklonjen je, prisjetimo se, ministar obrazovanja sarajevskog kantona. Javnosti je servirano i objašnjenje – da Suljagić, tobože, zbog izrečenih mu prijetnji nije bio spreman u opasnost dovoditi ni sebe ni svoju obitelj. No, postoje i kuloarska objašnjenja slučaja – da mladi ministar nije bio spreman vlastitu funkciju reducirati na udovoljavanje korupcijskim apetitima drugova iz vrha zajedničke im partije. Takve mi se spekulacije i ne bi činile ozbiljnima da me ne progoni jedan detalj – da SDP niti jednom rječju nije stao iza svoga ministra u momentu kada su mu prijetnje izrečene. Zašto? Pa, u pitanju je jedan od uglednijih članova ove stranke. Sklonjen je, potom, Reuf Bajrović, jedan od pametnijih iz stranačkog podmlatka. Na izlaznim vratima je, očito, i Lipovača, osoba koja se sve prepoznatljivije nametala kao nezamjenljiva u sjeverozapadnom dijelu BiH.

„Lete“ u pravilu mladi kadrovi – oni koji bi trebali biti okosnica budućnosti pve partije. Sklonjen je, prisjetimo se, ministar obrazovanja sarajevskog kantona. Javnosti je servirano i objašnjenje – da Suljagić, tobože, zbog izrečenih mu prijetnji nije bio spreman u opasnost dovoditi ni sebe ni svoju obitelj. No, postoje i kuloarska objašnjenja slučaja – da mladi ministar nije bio spreman vlastitu funkciju reducirati na udovoljavanje korupcijskim apetitima drugova iz vrha zajedničke im partije. Takve mi se spekulacije i ne bi činile ozbiljnima da me ne progoni jedan detalj – da SDP niti jednom rječju nije stao iza svoga ministra u momentu kada su mu prijetnje izrečene. Zašto?

Na razmišljanje, na koncu, tjera i obraćanje javnosti nakon sjednice partijskoga vrha. A analizira li se ono, izvjesno je da na Predsjedništvu SDP nije bilo milovanja. Prisjetimo se, uostalom – lider SDP je obznanio da se na slijedećem kongresu definitivno neće kandidirati za još jedan mandat, a njegov podpredsjednik, čovjek zbog kojeg je Predsjedništvo i održano, da će se za najvišu stranačku funkciju delegatima kongresa konačno ponuditi. Za oči je, potom, zapeo i govor tijela, Komšića prije svega. Tko god je iole pažljivije gledao njegovo TV obraćanje, morao je primijetiti grčenje lica, govor pun emocija i pod povećanim psihičkim nabojem. Neću bježati, rekao je, ako se dobro sjećam, u obraćanju novinarima. Sada idem do kraja. O ovoj drugoj rečenici, što jes'-jes', puno intenzivnije razmišljam. Što bi to „idem do kraja“ trebalo značiti? Što to Komšić javno nije izgovorio, a zbog toga mu podrhtavaju jagodični mišići? Ne znači li sve to da se iza analitičkih spekulacija krije i dio istine? Da, recimo, priča o reketima, dealovima, privatnim biznisima nije samo plod netrpeljivosti krugova nesklonih SDP-u?

Bilo kako bilo, veselim se najavljenoj Komšićevoj kandidaturi. Jer, povlačenjem ostavke nije riješen i problem. SDP-u je, nema dvojbi, potrebno provjetravanje koje će ga, s puta moralnog posrtanja i bauljanja prema političkom centru vratiti na trasu socijaldemokratske tradicije. A Komšić jeste osoba koja to može. I, pri tome se ne treba osvrtati na primjedbe o novim paradigmama, istim autoritarnim sklonostima, mnoge druge njima slične. Jer, njih treba shvatiti tek kao rezultat osjećaja vlastite nemoći ljudi naučenih da i osobno budu na političkom vrhu. A ne mogu. Jer, i same ih je pregazilo vrijeme. I to, bespovratno.

(DEPO PORTAL)

Stavovi u ovom tekstu izražavaju autorovo lično mišljenje i ne predstavljaju nužno uredničku politiku DEPO PORTAL-a.