Razgovarala: Mirjana Sretenović (Politika)

Poznata hrvatska spisateljica i novinarka Vedrana Rudan svojim kolumnama, blogom i knjigama i dalje intrigira, zabavlja ili nervira javnost. U intervjuu za list Politika govori o Evropskoj uniji, referendumu u Hrvatskoj, svojoj novoj knjizi…

Kao poznatom evroskeptiku, kako vam izgleda nedavna izjava vašeg predsjednika da će Hrvatska od male države postati velika sila, upravo pomoću EU i NATO-a?

Naš predsjednik Josipović i ovog puta ima pravo. Kad kao članica EU, već jesmo u NATO-u, krenemo ubijati majke i djecu u Avganistanu, doduše tamo već jesmo, Iraku, Iranu, Gazi... zaista ćemo moći opet s ponosom pjevati: „Kud narodna vojska kreće, sretna, sretna će se zemlja zvati“.

S obzirom na dobijenu srpsku kandidaturu za EU (ne)radujete li se što je čeka ista sudbina kao i vašu zemlju – „moderno ropstvo u koloniji velikih sila”?

Nikad mi neće biti jasno zašto „Srbi” misle kako „Hrvati” razbijaju glavu šta će, bre, da se desi Srbima. Ako pod „Srbi” zamislimo vas a pod „Hrvati” mene, onda ja vama „Srbima” poručujem da nijednu sekundu svoga dana, mjeseca ili godine ne trošim na analizu vaše sudbine. Imam troje djece koja, za sada, imaju bijedan posao, imam unučicu koja je, za sada, sita a ima i cipelice na nogama, neće dugo, imam stambeni kredit u „švajcarcima“, pijem brdo lijekova koji su sve skuplji, plaćam privatno zdravstveno osiguranje da bih uopšte mogla doći do doktora, muža, mene i našu djecu jedna plata dijeli od bankrota – i sad zamislite situaciju. Skupi se tako moja porodica na nedjeljnom ručku pa krene analizirati što će se dogoditi Srbima kad krenu, a krenuće, u EU. Ne morate mi vjerovati, ali i mene i moju porodicu više brine koliko će dugo moja unučica kašljati ili imati proliv nego šta će se dogoditi Srbiji.

Šta je bilo gore za Hrvatsku: napuštanje Jugoslavije ili ulazak u EU?

Šta je „Hrvatska”? Po meni to je uvijek skupina kriminalaca koji služe moćnijim kriminalcima od sebe pa onda odluče šta će se dogoditi nekoj „Hrvatskoj” ma gde ona bila i kako se zvala. Obični ljudi nisu odlučivali o sudbini „Hrvatske” ni kad je izašla iz Jugoslavije a ni o ulasku u EU. Ko ih šta pita? Građani koji danas žive na prostoru koji se zove Hrvatska ušli su u rat jer nisu imali izbora. Oni koji jesu pobjegli su iz zemlje i od rata. Danas smo ušli u EU da bi stranci bez većih prepreka mogli pokrasti ono što je još od „Hrvatske” ostalo i da bi došli do jeftine radne snage i jeftinih vojnika. Danas naš vojnik u Avganistanu drži glavu u torbi za 800 evra. Zaista je pravo pitanje, zašto smo, mi Hrvati, branili Hrvatsku od „četnika”? Da smo se predali možda bi naša bivša braća bila prema nama milostivija od multinacionalki? A i nekako je normalnije gladan krepati doma nego tamo daleko, ali zaista daleko. Naravno da se z... Jugoslavija nije imala nikakvu šansu. Nismo mi koji smo ovde živjeli odlučivali o njenoj sudbini ili jesmo koliko i Libija, Irak, uskoro Iran, o svojoj. Zato bismo se i mi „ustaše” i vi „četnici” najzad trebali opustiti i zakopati ratne sjekire. Pred nama su novi ratovi u dalekim zemljama koje pojma nemaju šta je demokratija. Pomirimo se, hvala bogu, govorimo više-manje istim jezikom, u nekoj pustinji svakom će ustaši ili četniku puno značiti da ga u crnu vreću uvali neko ko će moći razumjeti njegove posljednje riječi upućene voljenoj ženi ili voljenoj djeci, robovima u Hrvatskoj i Srbiji.

Da li ste iznenađeni rezultatima referenduma u Hrvatskoj?

Ne. Ne vjerujem u referendume. Naša je vlast dobila zadatak da narod otjera u Evropu. To je i učinila. Ni dragi bog ne zna koliko je građana Hrvatske glasalo za ulazak u EU. Preciznije, samo On zna. Kad zemlja poput Hrvatske od gospodara izvan nje dobije naređenje da nekuda uđe, onda je referendum tehnika koja će pomoći da se naredbi da demokratski okvir. Naime, na zadnje noge dižu se Francuzi, Britanci, Nemci, Amerikanci, obični ljudi koji žive sve lošije i koji stvaraju probleme. Traže pravo na školovanje, siguran posao, ne žele crknuti u Iranu. A onda, evo nas, ponosnih Hrvata i ponosnih Srba, koji će ubiti i vlastitu mater noseći evropsku zastavu jer će tako sebi i drugima dokazati da više nisu „Balkanci”, divljaci kojima ništa nije sveto. Ni susjedova kuća, ni g.. stogodišnje bake, ni grkljan djeteta. E, kad uđemo u Evropu, svako klanje koje napravimo dobiće civilizovan, preciznije, demokratski predznak. Tako će j... djeteta u Iranu ili Avganistanu biti herojski čin onoliko koliko je klanje djeteta u Vukovaru bilo zločin. Zlobna sam, je li, Srbi? A što smo mi ustaše vama u Krajini radili? Slažem se. Spalili smo vam kuće, pobacali nekoliko bakica u bunar, zabranili vam povratak na vijekovna ognjišta, ali ko je prvi počeo? Vidite. Takvih diskusija više neće biti. Zaboraviće se četnici i ustaše, stupaćemo pod zajedničkim zvjezdicama i raditi ono što muškarci u ratu uvijek rade: silovati, klati, paliti, žariti u ime slobode i otadžbine. Ili EU. Nismo napredovali, mi ljudi, od kamenog doba. Sve je stalno isto samo su sredstva ubijanja sve maštovitija.

Često predstavljate knjige u inostranstvu. Kakav ste uvid stekli u njihov standard, socijalnu brigu…?

Tamo se uvijek družim sa sebi sličnima, dakle običnim ljudima koji nisu ukrali milione dolara i preko noći se pretvorili iz nekakvog socijalističkog referenta u tajkuna. Vjerovali vi to ili ne, njima nije mnogo bolje nego nama. Možda im je gore jer im je bilo mnogo bolje. Iza nas je krvavi rat pa nam je ova naša muka ipak nekako podnošljiva. I njih banke deru i izbacuju iz kuća, njihova djeca nikad neće dobiti stalni posao, diplomirani arhitekti sretni su ako nađu mjesto konobara. Svijet je zaista postao globalni pakao, a naši i vaši vlastodršci dobro su zaštićeni od „rulje” koja im baš ne može prići na puškomet. Prošlo je vrijeme kad se moglo doći do Đinđića i ostalih „đinđića” i skratiti ih za glavu pa krenuti u bolje sutra. Uostalom, ni Đinđića nije ubila „kritična masa”. Ko je ubio Đinđića? Vjerovatno je on u jednom trenutku postao „kritična masa” a njegov nam je leš poslao poruku: ako su smaknuli Đinđića koji se oteo kontroli, šta će se tek dogoditi mljekarima kad kravama krenu na Trg bana Jelačića.

Silno vas je zabavila prašina oko filma Andželine Džoli...

Super mi je kad je vi zovete Anđa... Ne znam zašto je moj tekst na tu temu u jednom danu pročitalo 76.000 ljudi? Ženska je napravila sranje od filma, ni prva ni posljednja. Čitava me priča ne bi toliko uznemirila da se ne hvatam za pištolj kad negdje vidim film u kome se junakinja zaljubi u silovatelja. Ta teza ne drži vodu, to zna svaka žena. Samo u filmu, sjetimo se i „Grbavice”, žena ili poludi za komadom koji ju je silovao ili puna ženske nježnosti brine o „čedu” rođenom nakon redaljke. Čak je i Krleža jednom rekao da je čuo „kako žena najsnažnije svrši kad je siluju”. Svi su silovatelji, daj im priliku. Nema žene na svijetu kojoj bi u ratu bio draži k... od noža ili metka u glavu. Samo zato sam se uznemirila jer nam Holivud objašnjava koliko se mi zapravo „volimo”, posebno nakon silovanja, ali to još ne znamo. Ne vjerujem u „ljubav” među narodima na tlu bivše Jugoslavije. Nije je bilo ni prije rata. Čovjek može voljeti ženu, dijete, majku, psa, ali nikako „domovinu”. Mrzela bih svoju domovinu iz dubine duše da postoji. Nema je. Postoje samo banke, njemačke, francuske, švedske, postoji NATO, EU. Svega oko mene ima samo srećnih ljudi nema.

O čemu sada pišete?

Napisala sam ljubavni roman „Kosturi okruga Madison”. Seks, seks i samo seks. Nema u njemu ni rata, ni Srba, ni Hrvata. Moji junaci znaju da su im životi sjebani pa se opuštaju j... se. Blago njima.

Da li su Dubrovčani posebni puritanci kad ne žele da gledaju Dragojevićevu „Paradu”?

Ne znam mnogo o tome. Ne mogu hrvatski popovi dozvoliti da se u njihovom prostoru prikazuje film koji govori o njihovoj braći. Oni se drže teze da „pedere” treba u samostanima i njihovim mnogobrojnim kućama bacati pod jaja a ne gledati filmove o njima. Još ako „peder” ima deset godina. Kud ćeš veće sreće!


BL!N-DEPO/đk