Piše: Vildana Selimbegović

Sredinom prošle sedmice Nermin Nikšić, premijer Vlade FBiH, pozvao je Nadzorni odbor Bosnalijeka da razriješi kompletnu upravu ove firme, na čelu sa generalnim direktorom Edinom Arslanagićem. Vlada je toga dana, rekao je premijer, pozvala i Finansijsku policiju FBiH da uđe u Bosnalijek i posebno obrati pažnju na, naoko bizaran, podatak da je Brštanica drugi po redu dobavljač Bosnalijeka?! Bosnalijek je farmaceutska kompanija, a Brštanica katica za sve Bosnalijeku - od ishrane uposlenika do izgradnje apartmana.

Kome god nije jasno u kakvoj su vezi lijekovi i apartmani, morat će sačekati inspektore da završe svoj posao, pa da nam svima - onako u ciframa - objasne vizionarsku ideju Bosnalijeka: apartmani na Bjelašnici kao prijeki lijek za odabrane, sagrađeni inicijalnim kapitalom zdravstvenih fondova Federacije koji su Bosnalijek godinama preferirali, a zauzvrat dobijali različite cijene za iste lijekove u rasponu od 10 maraka po kutiji (slučaj loprila). Finansijske inspektore čeka prilično težak i mukotrpan posao, no ni Vladi neće biti lako.

Premijer Nikšić i resorni ministar Erdal Trhulj priznali su novinarima da na „slučaju Bosnalijek" rade duže od pola godine, zapravo od augusta 2011. Isto toliko, ispričao je Nikšić, i premijera i ministra prati detektivska agencija koju je angažirao Edin Arslanagić, a članu NO je direktor fizički prijetio?! Detektivi, navodno, i prisluškuju telefone dvojca koji se drznuo da se zainteresira za poslovanje firme u kojoj je Vlada FBiH najveći pojedinačni dioničar, iako posjeduje jednu petinu vlasništva. Iz krugova bliskih Vladi pročula se još jedna pikanterija: Arslanagić je pokušavao ugovoriti posebne sastanke s premijerom i ministrom. Taj susret u četiri oka trebao je poslužiti za dogovor da se sve zaboravi, a amneziju je Arslanagić namjeravao - platiti. Po nekim dobro upućenim izvorima, Arslanagić je Nikšiću i Trhulju namijenio po 100.000 eura, ali su i premijer i ministar već na prvi prijedlog susreta u četiri oka bez svjedoka postali iznimno oprezni. Na kraju, nekih petnaestak dana pred sjednicu Vlade FBiH sa koje je odaslan katil-ferman, Arslanagić se i osobno pretvorio u tajnog agenta i po hodnicima zgrade Vlade vrebao na Nikšića i(li) Trhulja, ne bi li kojem uvalio pare?!

Sad će skoro dvije godine kako se visoka delegacija američkog Alvogena, usred Sarajeva, na sastanku kome je prisustvovao i predstavnik Ambasade SAD-a, požalila ovdašnjoj vlasti kako je Edin Arslanagić, direktor Bosnalijeka, od njih zatražio dva miliona eura „da ne pravi probleme prilikom kupovine dionica Vlade FBiH". Alvogen je, u tom času, bio spreman platiti 30 miliona eura za dionice Bosnalijeka, no nisu htjeli na Arslanagićev privatni račun uplatiti traženi iznos. Prepoznali su ga kao ucjenu. Ispostavilo se da je i bila: upravo je Arslanagić zaustavio već dogovoreni proces, no priča postaje daleko zanimljivija kada se uporede cifre koje Arslanagić traži za sebe i koje je bio spreman platiti za isti posao - da njemu ne prave probleme?!

Moram priznati, iako nijedne sekunde nisam bila iznenađena naoko šokantnim podacima koje su iznijeli premijer Nikšić i ministar Trhulj - od mešetarenja Nadzornog odbora, tj. njegovog predsjednika Veljka Trivuna i dugogodišnjeg bliskog Arslanagićevog suradnika Abdul Umida Šalake, preko drskosti da se poseže i za detektivskom agencijom koja će pratiti premijera i ministra tražeći načine da ih kompromitira do ganjanja po hodnicima da im se ćušne koja stotka da šute, ipak sam bila zatečena Arslanagićevim sistemom vrijednosti. On, koji je za sebe tražio ravno dva miliona da „ne pravi probleme", premijera i ministra drži deset puta manje vrijednim. Pa im je toliko obojici bio spreman platiti da njemu „ne prave probleme".

No, ako ćemo pravo, Arslanagić je postupio krajnje logično. U zemlji u kojoj je on dosadašnjim vladama krojio sudbine, ministrima i premijerima držao lekcije, protivnici mu dobijali batine po hodnicima, konkurenti bili onemogućavani na samim počecima angažmana, nije se ni čuditi što  Arslanagić o sebi misli kao o desetostruko vrednijem od premijera i ministra zajedno. Iz perspektive samo jedne od njegovih vila - recimo, ove sarajevske koju agencije nude za iznajmljivanje po 20.000 KM mjesečno - Nikšić i Trhulj se i ne vide. Pogled, kažu, obuhvaća cijelu Čaršiju do koje mu sin ide po hljeb u najnovijem modelu porschea. To je onaj isti sin koji se javno hvali kolekcijama odijela i assesoara koje ne samo Nikšić i Trhulj, nego svi ministri i vlade zajedno, ne mogu zaraditi svojim plaćama.

I tu je zapravo kvaka: Edinu Arslanagiću su godinama različite vlade omogućavale da Bosnalijek ima monopolističku poziciju na tržištu, da Bosnalijek finansiraju domaći zdravstveni fondovi, da Bosnalijek uspješno posluje na račun svega toga i da Arslanagić u ime svega toga uspješno ucjenjuje jednog po jednog ministra i jednu po jednu vladu, umrežen u svoju hobotnicu različitih brštanica preko kojih je završavao još različitije poslove. I usput knjižio imovinu sinovima. Koliko je jaka hobotnica, Nikšić i Trhulj su valjda shvatili kada se s njima počeo obračunavati dekan Ekonomskog fakulteta i predsjednik NO Veljko Trivun. Da je to tek vrh ledenog brijega ne treba sumnjati, kao što uopće nema sumnje da će do čina Arslanagićeve smjene ili penzije koju on najavljuje kao alternativu, biti još neodržanih nadzornih odbora i skupština dioničara na kojima će se novcima kupovati glasovi. No, upravo na primjeru Arslanagića testirat će se i Nikšić i Trhulj i cijela sadašnja Vlada FBiH: ako istraju, ima nade da će ova zemlja početi svoj obračun sa onom vrstom korupcije i kriminala bijelih okovratnika, neophodne da Bosna i Hercegovina konačno krene s mrtve tačke. Do koje su nas i doveli bahati arslanagići i potkupljivi premijeri i ministri.

Oslobođenje/DEPO PORTAL - BLIN/a.k.