„Ako ne poštujemo našu kulturu i tradiciju, naše vrijednosti, koje su stvarale generacije ispred nas, to je isto kao da ne poštujemo svoje roditelje. Moramo našoj djeci sačuvati i prenijeti te vrijednosti. Ako ne poštujemo našu tradiciju, izgubit ćemo identitet. Možemo biti ponosni na našu kulturnu baštinu i tradicionalne vrijednosti. Ako mi ne pokazujemo poštovanje prema svojim vrijednostima, ne možemo to očekivati ni od drugih.“

Imanje je propadalo, zainteresiranih za kupovinu nije bilo, sve dok ono nije postalo zanimljivo Faruku Širbegoviću. Poduzetni Gračanlija, vlasnik jedne od najboljih bh. kompanija, firme koja gradi firme, kako sebe nazivaju, kupio je ovo imanje i pretvorio ga u posjed koji kao da je vremeplovom vraćen u Bosnu devetnaestog stoljeća.

HRVANJE SA RECESIJOM

Kuće i pomoćni objekti restaurirani su polako, korak po korak, ručno. Jedno vrijeme porodica Širbegović je živjela na tom imanju, idealnom za Farukovu suprugu Selmu, kojoj je skupljanje starina strast. „Ako ne poštujemo našu kulturu i tradiciju, naše vrijednosti, koje su stvarale generacije ispred nas, to je isto kao da ne poštujemo svoje roditelje. Moramo našoj djeci sačuvati i prenijeti te vrijednosti. Ako ne poštujemo našu tradiciju, izgubit ćemo identitet. Možemo biti ponosni na našu kulturnu baštinu i tradicionalne vrijednosti. Ako mi ne pokazujemo poštovanje prema svojim vrijednostima, ne možemo to očekivati ni od drugih“, priča nam Širbegović, uz dobru kafu iz nedavno otvorenog restorana sa bosanskim specijalitetima. U jednoj od nekadašnjih kućica restaurirana je soba koja će u narednim danima postati mali muzej sa vrijednom zbirkom predmeta čije je posjedovanje prije stotinjak godina bilo znak imućnosti. Tu je i štala sa, zasada, tri konja na koje je Faruk Širbegović ponosan. Malo dalje, uz mali muzej nadograđena je zimska bašta. Kamin okružuju stakleni zidovi, mjesto je to sa kojeg puca pogled na dolinu u kojoj je Gračanica i u kojem se sklapaju ugovori, na kojem se planiraju budući poslovi. „Tu najviše volim sjesti sa svojim prijateljima i poslovnim partnerima“, priča Širbegović. Pokazujući na staklene zidove dodaje uz smijeh: „Vidite da sam transparentan. Mislim da sam, prije svega, iskren čovjek. Što mislim to i govorim, ono što govorim to i radim. Ne krijem se od ljudi, otvoren sam prema komunikaciji i prema saznanjima. U proteklom periodu često sam bio prisutan u medijima i bojim se da kada ljudi vide ovaj prilog, neće im biti interesantno - o meni i o mojoj firmi, o njenom nastanku i razvoju je doista dosta toga već rečeno. Ono što bi eventualno trebalo istaći jeste trenutno poslovanje, u uslovima recesije, koja je posebno pogodila građevinsku branšu.“

Priča o uspjehu arhitekta iz Gračanice počela je 1991. godine, kada je sa suprugom Selmom odlučio napustiti lokalnu građevinsku firmu Građevinar i osnovati vlastito preduzeće. Firma se isprva zvala Arhitekt, a s godinama je postala jedan dio holdinga nazvanog njiihovim prezimenom. Građevinar je propao, kao i na desetine prijeratnih bh. kompanija. Širbegoviću je bilo nuđeno da ga privatizira, na što nije pristao. Ni tada ni kasnije, kada su mu, u mutnim godinama tranzicije, nuđene i druge firme koje je mogao otkupiti „za marku“. Petnaestak godina kasnije, Širbegović je jedan od rijetkih u BiH, slobodno se može kazati i u regiji, koji se uspješno hrve sa recesijom. „Prošle smo godine potpisali 167 ugovora“, kazat će ne bez ponosa. Samo prošlog mjeseca dogovorena su tri nova posla vrijedna 20 miliona maraka. U Splitu će se graditi shopping centar Mall of Split, u Sloveniji i Srbiji termoelektrana a prije roka bit će okončani radovi na objektima koje kompanija Plodine, firma slična Mercatoru ili Konzumu, gradi na otoku Pagu, u Novigradu i Novalji. „Nama je to normalno, dobiti posao u Srbiji i Hrvatskoj. Stvar je vrlo jednostavna. Ljudi žele da svoju sudbinu vežu uz ljude u koje imaju povjerenja“, pojašnjava Širbegović tajnu poslovnog prodora u susjedne države. „Ljudi će vam dati povjerenje i novac ako vide da vam mogu vjerovati. I ako vide da će dobiti ono zbog čega vam daju pare. Raditi u skladu sa dogovorom, u skladu sa ugovorom. Kada dogovaram posao sa investitorom, uvijek insistiram na tome da svaki detalj bude obuhvaćen ugovorom. To je za mene jako važno, da nema razlike između onoga šta klijent očekuje i šta piše u ugovoru. Uživam u svom poslu zato što načinom na koji radimo, stvaramo prijatelje. Pokušavam da budem korektan, što je danas jako teško, jer ste u okruženju u kojem je uticaj krize izuzetno snažan, ipak uspijevamo da ostvarimo naš glavni cilj, da izvršimo ugovor.“

Imanje je propadalo, zainteresiranih za kupovinu nije bilo, sve dok ono nije postalo zanimljivo Faruku Širbegoviću. Poduzetni Gračanlija, vlasnik jedne od najboljih bh. kompanija, firme koja gradi firme, kako sebe nazivaju, kupio je ovo imanje i pretvorio ga u posjed koji kao da je vremeplovom vraćen u Bosnu devetnaestog stoljeća.

Nove poslove Širbegović osmišljava i dogovara uglavnom na svom grandioznom porodičnom imanju, smještenom nedaleko od sjedišta firme. Sam pogled na vilu, heliodrom i brižno njegovani vrt od nekoliko dunuma dokaz je kako mu ide dobro u životu. Vila je građena u stilu kule Husein-kapetana u Gradačcu, ovdje i Širbegović ima svoju kulu u kojoj provodi dobar dio dana. „To je moja radna soba, mjesto gdje sam sam sa sobom. Bitno je da čovek nekada bude sam sa sobom. To je i meditacija, ali i kovanje planova, razmišljanje, analiza podataka. Mjesto na kojem tražite rješenje kako dalje.“ Pomalo neobično za ovdašnje prilike, ali je kuća otvorena za sve koji u nju, kako kaže Širbegović, dolaze s dobrim nakanama. Na raspolaganju su im teretana, bazen, vrt i vinski podrum u kojem su boce koje Faruk skuplja. Vino mu je, uz putovanja, jedno od sitnih zadovoljstava koje ima u životu. Kada su mu gosti u kući, onda je poput somelijera, uživa u vinu i želi to podijeliti s drugima, usput ih nešto i naučiti.

POSAO I IZAZOVI

Kada priča o poslu, Širbegović kaže kako mu novac, iako je svakako važan, nije ključni motiv. Ono što ga pokreće je stvaranje. „Stvaranje nečega novog i vrijednog. No stvaranje sa zdravim razumom jer ne želim stvarati nešto što će propasti. Uložio sam velika sredstva u ovu kompaniju, zadužio se kod banaka i zato radim da stvaram, da ne ostavim nešto što će propasti. Uživam u poslu i izazovima koje on nosi sa sobom. Iznalaziti rješenja, obezbijediti uposlenost firme, odgovoriti obavezama, traži od mene i od mojih saradnika ogroman svakodnevni napor u kojem je stres neminovan. Ali upravo rješavanje svih tih izazova je ono što mi daje za pravo da budem ponosan. Uprkos svim iskušenjima, našao sam načina da budem sretan i optimističan. Manje je više, što vam manje treba u materijalnom smislu, bit ćete sretniji.“ Za sebe kaže kako nije radoholičar, niti fanatik posla. Kaže kako je nešto što se može jednostavno nazvati hedonista u poslu. „Uživam u poslu. Hedonista sam i u životu i mislim da sam uspio napraviti balans između posla i mog života. Našao sam načina da budem sretan, iako ovakav način života puno košta. Ko uspije da nađe tu ravnotežu, da mu malo treba da bude sretan, biće sretan. Onima kojim treba avion da budu sretni, neće to nikada biti.“ Užasava ga lijenost, a najviše što mrzi u poslu je prevara, zloupotreba povjerenja. Radi dvanaest sati dnevno, samo uvečer odmara sa djecom. Djecom od koje očekuje samo jedno - da budu vrijedni. „Nerad i lijenost me užasavaju, to ne mogu smisliti. Ne znam hoće li me djeca naslijediti, to će oni morati odlučiti, ali lijeni ne smiju biti. Volio bih da vole da uče onoliko koliko ja volim, da uživaju u poslu koliko ja uživam. Da žele činiti dobro onoliko koliko to ja želim i da su sretni kada to urade koliko sam ja sretan. Naravno, svjestan sam da su moja djeca ličnosti za sebe i da će odabrati put u skladu sa svojim željama, ciljevima i sposobnostima. U svakom slučaju, imat će moju podršku“, priča Širbegović, sjećajući se svojih studentskih dana. Diplomirao je desetkom, bio odličan student i isto to očekuje od svoje kćerke i sinova.

Farukov je uzor u poslu Josip Broz Tito. Ideologija ili politika s time nemaju nikakve veze. Uzor mu je državnik koji je gradio, čovjek koji je obrazovao ljude. A to je ono što Bosni danas, kako kaže, najviše treba. Dobro obrazovanih ljudi koji su spremni i koji znaju raditi.

BOLJI ŽIVOT

Farukov je uzor u poslu Josip Broz Tito. Ideologija ili politika s time nemaju nikakve veze. Uzor mu je državnik koji je gradio, čovjek koji je obrazovao ljude. A to je ono što Bosni danas, kako kaže, najviše treba. Dobro obrazovanih ljudi koji su spremni i koji znaju raditi. „Ja bih da svuda uvedemo štednju, kao što štedimo i u mojoj firmi. Jedino gdje ne bih štedio je obrazovanje jer je ono temelj svake države, ali bih obrazovanje učinio kvalitetnijim i efikasnijim. Mislim da mi nemamo dobro obrazovanje. Ne proizvodimo dovoljno stručne ljude iz srednjih škola i fakluteta“, kazat će, naglašavajući: „Iz škola dajemo prosječne. Oni koji su izuzetni su rijetki. Divim se ljudima poput Tita. Smatram da je bio veliki državnik i da je zaista želio dobro ljudima. Uostalom, ta je Jugoslavija bila ključna da BiH napravi iskorak. Da iskočimo iz feudalne sredine, da dođemo do solidnog GDP-a, da imamo puno obrazovanih ljudi koji i dan-danas omogućavaju da se ova Bosna očuva kao država.“

Danas u politici skoro da i ne vidi ljude koji imaju znanja, umijeća ii želje raditi kako bi zemlju izvukli iz gliba: «Dobar život se ne može ostvariti bez podrške poduzetnicima koji zapošljavaju. U privatnom sektoru poslodavac očekuje da njegov zaposlenik zaradi svoju platu, što se ne može reći za javni sektor. Gdje nema jasnog vodstva i jasnih ciljeva, tu nema ni efekata. Volio bih da nisam u pravu, ali imam utisak da je ključni problem naše države nedostatak odgovornog vodstva i upravljanja. U narednom periodu će javno mnijenje imati sve veća očekivanja: šta će se desiti za dobrobit građana zato što će ova vlada vladati. Veličina našeg državnog aparata, uključujući i javna preduzeća sa svim privilegijama zaposlenih, kamen su oko vrata ove naše države. To nam oduzima moć jer u budžetu ne ostaje dovoljno novca za razvoj.“

Slobodna Bosna/DEPO PORTAL - BLIN/a.k.