Pišu: Anela Hakalović i Jasna Kovo (josd.org)

Kako je 8. mart postao praznik koji zaboravlja a ne sjeća Dan žena kao mjesto ključnog otpora nehumanim uslovima rada, niskim plaćama, i naposljetku, promovisanju prava glasa i pravu žena na vidljivost u javnoj sferi . Osmog marta 1857. godine, radnice fabrike tekstila u New Yorku pobunile su se protiv nehumanih uslova i niskih plaća. Već 1909. socijalistička partija Amerike predlaže ustanovljenje ovog datuma kao Međunarodnog dana žena. To će se i desiti na Socijalističkoj Internacionalni održanoj 1910. u Copenhagenu, na prijedlog Clare Cetkin. Neosporna je veza Dana žena sa socijalističkom tradicijom, a njihovo prisajedinjenje će se i potvrditi štrajkom za hljeb i mir 1917. godine, čime otpočinje i prva faza sovjetske revolucije. Vremenom će se socijalistički karakter ovog praznika deformirati u postojeće stanje, a krilatica kruh i ruže svesti na isprazni smisao darivanja ruža pripadnicama ljepšega spola. Odvojivši ženski pokret od radničkog pokreta, uzmičući pred depolitizacijom praznika, Osmi mart će lako skliznuti u nominalnu kategoriju Dana majki. Država propisuje normativne vrijednosti žene majke, žene roditeljice, žene kućanice. Kruh, kao simbolički krik za pravednijim društvom i socijalnom pravdom, u procesu depolitizacije praznika, odveć je lagano postao pejorativnim znakom. Unatoč zaokretu na simboličkom planu, žene su i dalje participirale kao radna snaga, a nikada kao dosada nije potrebnija parola Hoćemo kruha.

Od revolucionarnog do poslušnog feminizma

Tokom drugoga talasa feminizma, šezdesetih godina, Osmi mart će ponovno vratiti na snagu svoj socijalistički karakter osnažen feminističkim idejama. Težeći ka osnaživanju feminizma kao društvenog pokreta, drugi talas feminizma je nasjeo na lukavstvo istorije , i ne/svjesno osnažio ideje neoliberalnog kapitalizma. Kapitalizam, koji ima moć da kritiku usmjerenu protiv sebe učini svojim instrumentarijem, u usponu surovog neoliberalizma okrenuo se ka politici priznavanja, potiskujući sećanje na socijalni egalitirizam. (N. Fraser) Feministkinje su tako prenaglasile kritiku kulture u trenutku kada su okolnosti nalagale povišenu pažnju spram kritike političke ekonomije. Tako je feminizam kao društveni pokret izrodio diskurzivni feminizam, koji je sve više postajao nezavisan od feminizma kao pokreta.

Stoga bi sjećanje na ovaj praznik trebalo otrgnuti od zaborava njegove socijalističke dimenzije, koja i u feminističkoj praksi Bosne i Hercegovine, teži ka priznavanju rodne ravnopravnosti, diskurzivnim analizama roda, promicanju kvota u izbornom sistemu. U sve vidljivoj feminizaciji siromaštva u neoliberalnom sistemu, praznik Dana žena, bi morao postati simbolički i stvarnosni datum zaokreta feminističkog pokreta ka(o) društvenog pokreta koji bi učinio vidljivim i žene i muškarce u sferi kritike kapitalizma.

Ne osporavajući napore feminističkih udruga u borbi protiv nasilja nad ženama, promicanju jednakopravnosti i obrazovanju žena za (pre)uzimanje učešća u političkom sistemu, feminizam kao pokret nužno je osnažiti preko prvotnih napora da se realizira kao socijalistički, ljevičarski pokret. Osmi mart, nije tek ni sjećanje na štrajkove i parole, niti praznik koji se i u logici imena ispražnjava, on se i u sadašnjem trenutku mora pretvoriti u praksu obesmišljavanja političkog sistema. Iako je drugi talas feminizma ne/svjesno potpomogao razvoj pokreta u smjeru koji diktira neoliberalnih duh, u eri postneoliberalnog preoznačavanja feminizma, može se ponovno preusmjeriti ka procesu promene pravde, i to ne samo po pitanu roda (N. Fraser).

Politični ili depolitizirani feminizam?

Ipak, pisati o ispražnjenosti i komercijalizaciji praznikovanja 8. Marta, postala je praksa koja se ponavlja skoro svake godine i u tranzicijskoj eri bosanskohercegovačkog društva, čime se na pervertiran način trivijalizira svaki feministički angažman koji biva izjednačen sa svim djelatnostima koje u svom nazivu ili pak cilju imaju temu žena i roda. Čini se da je našem društvu, operisanom od tradicije feminističkog bunta, potrebno i redifiniranje samog pojma feminizma sada percipiranog kao niz različitih i uglavnom neusaglašenih praksi koje djeluju na planu postizanja spolne ili rodne ravnopravnosti. No, da li je svaka akcija, parola koja nosi prefiks feministički zaista feminizam ili se tu ipak radi o praksi koja je pojedinačni čin, čak ekces, a ne dio sistemskog i političkog djelovanja? Parcijalizacija feminističkih djelovanja na različite sfere javnog djelovanja čini se da je najviše pogubna po same žene. U trenutku kada izgubi svoj revulucionarni karakter i oznaku društvenog pokreta, feminizam postaje poslušno korigovanje postojećeg (ipak uvijek patrijarhalnog!) sistema. U konkretnoj praksi to znači zamjenjivanje radikalnih zahtjeva za društvenom jednakošću borbom za kvote preko izbornih sistema, borba za pravednije i manje nasilno društvo realizira se preko pojedinačnih akcija, pretpostavlja se da će nominalna jednakost proizvesti sadržajnu. No, koja je posljedica insistiranja da u Vijeću ministara sjedi podjednako žena i muškaraca, ako je to isto Vijeće dio sistema koji generira društvenu nejednakost? Izostanak sagledavanja društva u njegovoj cjelini prikriva izvore generisanja rodnih, ali i svih drugih, društvenih nepravdi. Partikularno djelovanje na planu korigiranja društvenih jednakosti sigurno je potrebno, međutim, ako se ono označi kao feminističko, upadamo u zamku prividne borbe. Postojeći sistem pokazuje da je borba za rodnu i spolnu ravnopravnost dio institucionalnih, ali i vaninstitucionalnih praksi. Postojanje ureda za ravnopravnost spolova na državnom, kao i na oba entitetska nivoa, uz veliki broj nevladinih organizacija, udruženja žena, pa i foruma ili aktiva žena u stranačkim tijelima, govore o jako dobroj i razgranatoj mreži djelovanja na planu suzbijanja rodne ravnopravnosti. Feminizam se integrisao i u obrazovni sistem; oformljeni su rodni studiji, a u sklopu državnih univerziteta, posebno u okvirima društvenih i humanističkih fakulteta, čak se izučava feminizam i rodne politike.

Šta možemo tražiti više?

Ono što nedostaje je jasna politička platforma feminizma, kritička revaluacija društvenog sistema koja bi mogla ponuditi temelje za radikalnu promjenu društvene paradigme koja je ključni generator rodne neravnopravnosti. Smije li feminizam sebi dopustiti množinu (feminizme) i zastupanje partikularnih interesa? 8. Mart bi mogao biti dan koji će nas podsjetiti na itekako nam potrebnu buntovnost i revolucionarnost, uz podjećanje na Kruh i ruže i to da trebamo imati oboje.


JOSD/đk