Piše: Gojko Berić

Ništa me toliko ne iritira kao površnost i laž. Političarima se one ponekad mogu i oprostiti, jer su neodvojive od njihove poslovične nekompetentnosti i njihovog morala, ali novinarima nipošto. Razlog moje konkretne profesionalne frustriranosti upravo je nepodnošljiva lakoća površnosti, dogmatizma i jednostranosti sa kojom je u Sarajevu propraćen i ovogodišnji Dan nezavisnosti. Tačno je da je u simboličnom smislu 1. mart 1992. godine važan, čak najvažniji datum za ovu zemlju. On je neporeciva historijska činjenica, nastala referendumskom voljom građana BiH. Međutim, događaji koji su uslijedili znatno su reducirali značaj tog datuma - danas se on obilježava na svega četvrtini državne teritorije, tamo gdje vlast imaju Bošnjaci. Njegovo obilježavanje je krnje čak i u državnim institucijama sa sjedištem u Sarajevu - srpski član Predsjedništva BiH nikada u tome ne učestvuje. Smiješno je, prema tome, uvjeravati Dodika i vlasti u Republici Srpskoj da je 1. mart i njihov praznik, jer oni polaze od toga da je Bosna i Hercegovina politički, teritorijalno i u svakom drugom pogledu podijeljena na dva entiteta, tačnije rečeno na tri etničke državice - bošnjačku, srpsku i hrvatsku. Dodik bi odmah pristao da Dan nezavisnosti bude dan kad je potpisan Dejtonski mirovni sporazum. Njegov izbor nije nimalo slučajan, jer to je dan kad je ovjerena podjela ove zemlje.

Iako ni sam u to ne vjeruje, Bakir Izetbegović tvrdi da će, akobogda, jednog dana i Srbi proslavljati 1. mart, izmanipulirana djeca, kao u najboljoj tradiciji komunističkog režima, recituju patriotske pjesmice pred Spomenikom poginuloj djeci Sarajeva, ostarjeli akademici istupaju u medijima sa pričama koje su potpuno izvan realnosti i postojećeg političko-pravnog konteksta, dok veterani Patriotske lige, danas stariji za cijele dvije decenije, a uz to i dobro zbrinuti, povodom Dana nezavisnosti svečano izjavljuju da su, bude li potrebno, spremni da se ponovo bore za nezavisnost zemlje. Pa iako sve to jedva da ima ikakve veze sa stvarnim životom, neki od najutjecajnijih medija su punom parom, bez imalo kritičke distance, puhali u taj isti rog, veličajući bosanskohercegovačke integraliste i žesteći se na ovdašnje separatiste.

Nama kojima je suđeno da se rodimo i umremo u Bosni i Hercegovini nije teško voljeti vlastitu domovinu. Lijepa je ovo i prelijepa zemlja. Ali voljeti državu Bosnu i Hercegovinu kakva je danas, to se već graniči sa mazohizmom. Međutim, čak i da živimo u sretnijoj zemlji, zašto bi svaki građanin proslavljao njen Dan nezavisnosti? Možda mnogi od njih tog dana imaju prečeg posla. Mnogi ljudi, iz posve ličnih mentalnih i socijalnih razloga, ne vole nikakve praznike. Čak se i nedjeljom osjećaju loše. Gostujući prošlog četvrtka u dijaloškoj emisiji BHT1 "Treća strana", kolumnistica magazina Dani Svetlana Cenić je rekla da je ona 1. marta slavila rođendan svoje kćerke, te da je u tom porodičnom činu bilo više istinskog slavlja nego što ga je povodom Dana nezavisnosti bilo u cijeloj Bosni i Hercegovini. Možda je gospođa Cenić malo pretjerala, ali za nju se nipošto ne može reći da je srpski nacionalista - naprotiv, poznata je kao žestoki kritičar Dodikove politike. Jedan drugi učesnik u pomenutom dijalogu, student i politički aktivista Radovan Papović, istakao je da građanima nije najvažnije ko slavi, a ko ne slavi Dan nezavisnosti. Njima je bitan posao, socijalna sigurnost, mir i dobar život. Papović je zvučao kao megafon hiljada i hiljada mladih ljudi koji misle kao i on. Bila je to mala lekcija novinarima koji se i povodom Dana nezavisnosti, i prije i poslije njega, utrkuju jedni u državnom, a drugi u entitetskom, odnosno plemenskom patriotizmu.

Referendumsko pitanje iz sudbonosnih dana 1992. je glasilo: "Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine, Muslimana, Srba i Hrvata i pripadnika drugih naroda?" Istina je da bez tadašnjeg referenduma Bosne i Hercegovine danas ne bi bilo. Ali, koliko je sadržaj referendumskog pitanja utemeljen u današnjoj bosanskohercegovačkoj političkoj zbilji? Malo, jako malo. Dvadeset godina nakon tog događaja imamo državu koja nije ni suverena ni nezavisna i koja je, kako je svijet uglavnom vidi, "posljedica međunarodne prisile, jer bi njen raspad mogao prouzročiti dugoročnu nestabilnost u jugoistočnoj Europi". Obećana ravnopravnost građana zamijenjena je njihovom diskriminacijom na etničkoj i vjerskoj osnovi, koja se provodi u svim sferama života, svugdje gdje vlast ima većinska etnička zajednica. Imamo državu koja se guši u ekonomskim i socijalnim problemima, sa preko pola miliona nezaposlenih, sa budžetom koji već početkom jeseni postaje oglodana kost. Još od svog osnivanja i rušenja komunizma, tri vladajuće nacionalističke stranke - SDA, SDS i HDZ BiH - išle su za tim da stvore svoje tri nacionalne partijske države. Događaji su se sve do današnjih dana, uz manje ili veće zastoje, odvijali u tom pravcu. A što se tiče Dana nezavisnosti, podjednako loše, u najvećem mogućem broju, žive i oni koji ga tobože slave i oni koji, opterećeni životnim brigama, do njega drže kao do lanjskog snijega.

Naši politički lideri se zaklinju da im je Evropa životni cilj, a ništa ne rade da to i dokažu, niti da nam život učine boljim. Ako je Dodik predano radio na podjeli Bosne i Hercegovine, zašto mu je Sarajevo u tome asistiralo punom snagom, dopustivši da postane epicentar kleronacionalizma. Ako je ideja multinacionalne, multikulturne zajednice zapravo osramoćena, kako to primjećuje istaknuti hrvatski intelektualac Žarko Puhovski, aludirajući na SDP, osramoćena je u Sarajevu, koje je moralo biti njen posljednji bastion. "Referendum o nezavisnoj Bosni i Hercegovini danas ne bi prošao", tvrdi u prošlom broju magazina Dani Miro Lazović, predratni poslanik i predsjednik Skupštine RBiH u toku rata. Lazović je ovom izjavom, koja se mnogima neće dopasti, upečatljivo sumirao katastrofalan učinak triju nacionalističkih politika. Bošnjačka elita, politička, intelektualna i vjerska, morala bi da se duboko zamisli nad ovom Lazovićevom "provokacijom".

Oslobođenje/DEPO PORTAL - BLIN/a.k.