Ruža Jovanović: Pravi Tito nije stao pred Dražu


Lični kurir Draže Mihailovića progovorila, je za "Novosti", poslijee 70 godina šutanja. Kada je Broz došao na sastanak, bio je crn i pogrbljen, sumnjam da su nam poslali pravog

Prvi put, Ruža otkriva tešku i bolnu životnu priču, koju je čuvala u sjećanjima više od sedamdeset godina. Svjež joj je svaki detalj, od prvog susreta sa Dražom na Ravnoj gori u maju 1941. godine, njihovog rastanka 1944, ranjavanja, tifusa, logora, do političkog progona i života daleko od porodice i Srbije.

Ruža danas ima 90. godina, živi kao izbjeglica u njemačkom gradu Bilefeldu. Slijepa je i gotovo nepokretna. Sjeća se Ruža Jovanović, nekada Papić, kako je njen komandant Čiča Draža Mihailović, bogobojažljivo stajao pred krstom u crkvi u selu Ba. Često se tako molio Bogu za svoje vojnike...

Sedamdeset godina kasnije, u crkvi Preobraženja, nedaleko od njenog stana u Bilefeldu, iz invalidskih kolica, Ruža drhtavom rukom zariva upaljenu voštanicu - za pokoj duše đenerala.

- Postio je Čiča svaki post. I pričešćivao se redovno. Na Ravnoj gori se postilo i usred mrsa.

Ljeto 1941. Sprema se slava komande, Sveti Ilija. Veče pred crveno slovo, Čiča sam mijesi slavski kolač. Ne da nikome da priđe. Spustio naočare na vrh nosa i uvaljao ruke u brašno.

Ujutru, sofra postavljena kao u svakoj domaćinskoj kući. Došli i gosti iz okolnih sela i viđeniji srpski četnici i oficiri. Kalabić i Račić vode riječ. Draža u čelu.

- Evo, da vidite svi da sam još živ i da nisu tačne partizanske lagarije da sam ubijen - pozdravlja Mihailović goste, kao na ulazu u svoju kuću.

Jedino tada, kada su slave, bilo je na stolu svinjskog i jagnjećeg mesa, bijelog mrsa, pite. Donesu seljaci i rakije, vina...

- Još osjećam ukus Čičinog kolača. Istina, nije bio ništa posebno. Ali kakav je takav je, njegov je.

I u teškim ratnim danima, ravnogorci su plaćali seljacima za namirnice. Mnogi iz okolnih sela donosili su i sami pomoć vojsci. Hranu su spremali vojnici, žene su bile pošteđene kuhinje.

- Jeli smo surutku ili cicvaru svako jutro za doručak, a neku supu od krompira za ručak. I tako danima. Draža je uvek pitao ima li za sve vojnike. Ako mu odgovore "pa ima", uzvraćao je: "Znači da nema, jer ne bi bilo 'pa'"...

Uveče, logorske vatre. Čiča je voleo da sedi sa vojnicima. Više je slušao.

- Ljutio se Čiča kad pred nama djevojkama vojnici opletu po masnim vicevima. Bio neki Vujović, zasmijavao nas. Kad pretjera, Draža podvikne: "Bremzuj!" (zakoči)....

Spavali su u kolibama koje su pre rata seljaci podigli na Ravnoj gori jer su na njenim proplancima čuvali krave i ovce.

- Volio je Draža dugo noću da sjedi sam ispred svoje kolibe. Nismo smjeli tad da mu prilazimo, ako baš ne mora... Kad je vašar, igrali smo kolo. Čiču nismo mogli da natjeramo da se uhvati...

Ruža je kao kurir nosila poruke u Beograd, rizikovala život skoro svaki dan. Najbezbjednije se osjećala kada se vrati na Ravnu goru.

- Zabranio mi je čiča i da se fotografišem jer sam jedina prolazila i na drugu, neprijateljsku stranu. Strogo je naređivao vojnicima da me zovu lažnim imenom Radmila Nikolić, a ne Ruža Papić.

Spremao je Draža vojnike svakodnevno za borbe. Učio ih gerilskom ratovanju u manjim grupama. Počeli su okršaji između četnika i partizana u okolnim selima, sve do Valjeva.

Već u tim prvim mjesecima rata, i neobrazovani seljaci su osjećali razliku između partizana i četnika.

- Čiča nas je učio da vjerujemo u monarhiju, da poštujemo našeg kralja Petra. Da vjerujemo u Boga. Komunisti su bili drugačiji. Sanjarili o sovjetskoj revoluciji....

U ranu jesen 1941. poslije okršaja između komšija sa kokardom i petokrakom, spremao se prvi susret generala Mihailovića i vrhovnog komandanta partizana Josipa Broza Tita. Cilj je bio da se izbjegnu međusobne bitke dvijju vojski, i da se zajednički udari na Nijemce.

Sastanak se tajnovito ugovarao i zakazan je za 19. septembar u kući vojvode Mišića. Na istom mjestu gdje se i Ruži prvi put sudario pogled sa Čičinim.

- Morala sam da siđem do Mionice. Interesovalo me je ko je Tito i kako izgleda. Čekala sam sa grupom oficira. Odatle je Broz trebalo samo sa dvojicom vojnika da krene na mjesto sastanka.

Partizanska vojna kola su se zaustavila.

- Tito je izašao. Bio je crn, visok i pogrbljen. Kasnije, kad sam ga poslije rata vidjela na slikama, onako plavog sa punačkim licem, nije mi ličio na tog Tita koji je došao u Mionicu. I dan-danas verujem da partizani na istorijski sastanak u Struganik nisu poslali svog pravog vođu - priča Ruža.

Čiča je Broza čekao sa Dragišom Vasićem i majorom Aleksandrom Mišićem, starijim sinom vojvode Živojina Mišića. Pričali su dva sata.

- Vidjeli smo partizane kako ozbiljni napuštaju Mionicu. Draža nije puno govorio o tom razgovoru. Tuče sa partizanskim jedinicama su nastavljene.

Snijegovi su počeli da se tope, rano projleće 1942.

- Čula sam da su Nijemci krenuli u lov na Dražu. Udarali su na naše jedinice svuda oko Valjeva. Ginulo se.

Jedne noći, Draža nas je iznenada obavijestio da mora da započne povlačenje sa Ravne gore.

- Danima smo išli kroz šumu. Zaustavili smo se u Crnoj Gori, nedaleko od Podgorice. Pali su nam u ruke neki partizani, među njima je bila ljekarka. Čiča joj je ponudio da nastavi da liječi naše vojnike. Odgovorila je: "Ja ću biti komunista i 20 metara ispod zemlje."

Strašni uslovi, životinjski. Poslije nedjelju dana, Čiča je želio da me poštedi. Mnogi naši su u crnogorskim stijenama ostavili kosti. Mihailović me je teretnjakom poslao u Valjevo.

NISMO POJELI TU "ČETNIČKU GIBANICU"

Tek mnogo godina posle rata Ruža je načula da postoji "četnička gibanica":

- Nikad nisam na Ravnoj gori jela tu masnu gibanicu iz koje je cvrčao vreo sir, koju su samo komunisti "mesili" u svojim pričama, filmovima i knjigama. Nama je i cicvara bila ukusna.

PILI IZ ISTE ČUTURE

Nekada nije bilo ni vode. Kad udari suša, pa presuše izvori.

- Čiča je uz sebe uvek imao čuturicu sa vodom. Ja umorna dođem pješke iz Ljiga i donesem mu važnu poruku, a on kaže: "Pij iz moje čuture. Ako smo bolesni, ti i ja imamo neku istu bolest." Krajem rata, i te Dražine šaljive riječi su se obistinile, prebacuje sjećanje Ruža na 1945. godinu:
- I on i ja dobili smo tifus. Boljele su me poslije rata komunističke laži da je on iz svoje čuture naginjao rakiju. Nikad nije pio. Govorio je: "Hoću da čuvam čistu glavu."

PJESME POSLIJE BITAKA

Skoro sve četničke pesme nastale su na Ravnoj gori, uz logorsku vatru.

- Ratni okršaji su tjerali vojnike da uveče smišljaju pjesme. Neko bi glasno započeo, a onda su se ostali nadovezivali tražeći rimu. Jedna od prvih pesama nastala je kada je poginuo oficir Bojović. Jedan njegov vojnik je kroz plač zalelekao: "Ravna goro, je l' ti žao, Bojovića što je pao..."

Novosti/DEPO PORTAL - BLIN/a.k.