BL!N PRIČA/VARDA

Lavica od planine, koja svojim obroncima, kao kandžama, drži dio krajolika pod kontrolom

Arhiva 05.03.12, 18:46h

Žiteljima čaršije je bar jedno oko, uvjek zakačeno za nju. Oko puno strahopoštovanja. Preko Vardinih pleća se, često, prebacivalo olujno nevrijeme, sa gromoglasnim kanonadama gromova. Snježni smetovi i stidljiva izvirivanja sunca. Okačeni, idilični, stratusi na grebenskim štrikovima. Pritom čobanske priče o susretima sa vukovima, medvjedima i ostalim stanovnicima, šumskih nekretnina, daju dodatnu dozu mističnosti. Sakriveno u crnogorici, ugašeno, selo Ravanci, nijemo govori o svojoj, dalekoj, prošlosti. Bajo Sokolović, kasnije poznat kao Mehmed Paša Sokolović, čudesna ličnost, porođena divljinom, još uvjek klizi svojim duhom po vjetrovima Varde

Varda - priča

Piše: Branislav Makljenović

Nadkriljujući varošicu  Rudo, planina Varda je, ljubomorno, čuva. Sunovraćujući se sa svojih vrhova, kanjonima  i grebenima, stvara  veliku zaravan i dodiruje obodna sela  moćnim šumama. Sa svojih 1389m nadmoćno gleda u nešto nižeg komšiju Tmor, planinu sa druge strane varoši. Rijeka Lim se potrudila da ih drži na dovoljnoj distanci. Rudo je iskoristilo to obilje pitomog prostora, pa se razrakolilo po proplancima, izsijavajući mir i spokoj življenja.  Skoro modre nijanse, stamenih, borovih šuma, privlače  pogled ka mističnim  vrhovima. Varda, lavica od planine, svojim obroncima, kao kandžama, drži  dio krajolika pod kontrolom.

Žiteljima čaršije je bar jedno oko, uvjek zakačeno za nju. Oko puno strahopoštovanja. Preko Vardinih pleća se, često, prebacivalo olujno nevrijeme, sa gromoglasnim kanonadama gromova. Snježni smetovi i stidljiva izvirivanja sunca. Okačeni, idilični, stratusi na grebenskim štrikovima. Pritom čobanske priče o susretima sa vukovima, medvjedima i ostalim stanovnicima, šumskih nekretnina, daju dodatnu dozu mističnosti. Sakriveno u crnogorici, ugašeno, selo Ravanci, nijemo govori o svojoj, dalekoj, prošlosti. Bajo Sokolović, kasnije poznat kao Mehmed Paša Sokolović, čudesna ličnost, porođena divljinom, još uvjek klizi svojim duhom po vjetrovima Varde. 

Grlio sam je pogledom sa svih strana. Penjao se grebenima, spuštao klancima potoka. Sa Previje puštao misli da lete, kao zmajevi. Drijemao ljetni drijem ispred crkve brvnare, zadužbine monaha Mojsija. Pratio let Jastreba, gospodara tog parčeta neba. Varda me češkala mirišljavim izdancima trave. Čupavo drveće me hladilo lisnatim granama. Napajao  se vodom iz zaraslih izvora. Čegrtao sa Poskocima pjesmu o gmizanju... Prenu me iz sanjarenja zvono. Stado ovaca se pelo rudinom. U pratnji su đed Jevrem i nezamjenjivi,  pseći izdanak-Žućo. Njihov prolazak pašnjakom je, blago, remetio usnulu tišinu.

„Pomoz’ bog đede! Hoće li da miruju“?

„Bog ti pomogo, djete! A, mirne su mi, mirne. Slušaju me, moje rude. Ti malo prilego, a“?

„Uživam, đede! Slušam Vardu kako diše“.

„E, vala, u pravu si! I diše i govori! Svaki dan me razgovara“.

„Dokle ih tjeraš“?

„Na Ravance. Tamo pasu cijelo ljeto“.

„Koliko ih imš na broju“?

„Sad ih ima 42. Jedna mi je dviska manjkala neki dan. Ubila je bolest“.

„Pa, dosta ih je. Sve sam čuvaš“?

„Najviše ja. Nekad dođu unuci, pa me zamjene. Nije meni teško. Žućo mi pomaže. Jesi gladan? Imam kuruze i sira, luka? Prezalogaji“!

„Hvala đede! Maloprije sam jeo. Imam  hrane u rancu“.

„Kako su tvoji? Jel  majku prestala noga?“

„Svi su dobro, hvala! Majka malo štuleca, ali bolje je“!

„E,dobro onda, odo’ ja! Milojka, Milojka, đe ćeš to“!?

„Odoše  ovce“!

„Traže hlada, već je ugrijalo! Hajd’ u zdravlje sinko! Napajaj dušu. Planina je melem“!

„Hoću, đede, hoću. Zbogom“!

Varda - priča

Blješti sunce na zadnjim kapima rose. Žućo mahnu repom, pogleda me sumnjičavo, pa lavežom nadjača blejanje ovaca. Pokretna slika se gubila, lagano, među borovim gorostasima. Jednoličan zvuk zrikavaca, povremeno je prekidalo ptičije nadmudrivanje. Potpuno utonuo u zvuke, puštam očima na volju. Pogled ponire u  klanac, obližnjeg potoka. Kamenita rudina  se skotrljala do korita. Kao da čujem veselo klokotanje  vode preko stjenovitih prepreka. Sanjam li ili sam,  opijeno, budan!?  Srastao sa travom, kao busen, osjećam,  blesavo sretni, osmjeh na licu.    Odjednom ugledam nekog, žućkastog ,stanovnika šume. Pomislih da se Žućo vratio.  Stotinjak metara dalje, na rubu šume, stajala je Lisica. Mjerkala me, opreznim očima, mjereći  opasnost  iz sjedeće spodobe. Ionako statičan, sav se pretvorih u oči. Poželih da ostane dugo zaleđena u pokretu. Kratko upijah  taj poklon. Videći da nisam prijetnja, odgega  se, nečujno, ka izvoru. Zahvalan trenutku, gledah zamicanje, elegantnog  repa ,kraj žbuna jednog šipurka. Bridi duša od ljepote... Da se budim? San u snu, šta li je ovo? Java ili san, ama neka je!

Vraćah se u selo klimavim nogama. Komšija Žarko me zagleda i pita:

„ Jesi li to bio na Vardi? Kuda si se peo“?

„Jesam, evo vazdan. Krenuo iznad Prebidola, pa grebenom. Vratio se preko Ristovića“.

„Majku mu, samo da imam vremena i ja bih sa tobom. Ajd zovi, kad pođeš opet“!

„ Obavezno! Idemo stazom kroz šumu, iznad Lazovića“.

„Pa, to je staza! Dogovoreno! Vidi kad bude fin dan, jedne, svete nedelje“. Hajde na jednu rakicu“!?

„Nije ti ni ta loša. Sipni jednu“.

Sjedeći na tremu kuće, zagledasmo se u brkati vrh  Varde. Dok dan lagano otiče, Žarko sipa rakiju.

„Milina, a“?

„E, jest, vala“!

„Hajd’ živio“!

„Živjeli“!

 

VEZANI TEKST:

BL!N PRIČA/PUT ZA VIŠEGRAD: Stazama kojima je jezdio gvozdeni konj zvani 'Ćiro'

BL!N MAGAZIN