Tekst i foto: Kenan Zuković
Poput države, sudbine ljudi svugdje su teške i mnogobrojne. Među njima postoji razlika, ovdje su sudbine još teže i okrutnije. Mjesec je juni, na sarajevsku stanicu stiže voz sa prijestolonasljednikom Franzom Ferdinandom. Pred stanicom priređen je svečan doček. General Potiorek, gradski službenici, vojni orkestar - svi sa ushićenjem, poštovanjem, strogo se pridržavajući protokola, gledaju nadvojvodu koji izlazi iz voza. Da je u to vrijeme postojala televizija, zasigurno bi nas dosadni glas neke voditeljice, sporo i formalno, izvještavao o svakom njegovom pokretu: Evo, upravo prolaze kraj novog muzeja u kojem je prošle godine otvoreno Odjeljenje za etnologiju, razdragani svijet na sve strane dočekuje budućeg cara, vozilo u kojem se nalaze on i Sofija kreće se prema Hotelu Bosna na Ilidži.
Sofija maše prisutnoj svjetini. Voditeljica uz sve to povremeno ubaci i hvalospjev na račun Austro-Ugarske monarhije i njenog prijestolonasljednika. U takvom prijenosu, onaj sa druge strane monitora nikako ne bi mogao prodrijeti u suštinu poetske slike tadašnjeg Sarajeva, u kojem na neobičan način Istok i Zapad razmjenjuju poljupce, slike u kojoj su ljudi načičkani uz ulicu sa svim onim šeširima, tamnim bluzama sa karnerima, svečanim odijelima od grubog platna, tradicionalno dobro šivenim košuljama, bijelim anterijama, čemberima i zarovima, šeširima i zarovima, šarenilom koje samo taj grad, u to vrijeme, tako dobro podnosi. U poetski okvir bi možda ušla još i poneka jeribasma zalutala u travi, uske mahale u kojima je vrijeme stalo, te ona široka ulica uz obalu, koja se širila zbog čovjeka kojem su mahale postale uske. Miljacka je bila polubistra, a mostovi blistavi i čvrsti kao da preko njih prelazi sva historija čovječanstva.
Dvadesetosmoga juna, Franz Ferdinand krenuo je na svoju zadnju sarajevsku i životnu vožnju. Mlada Bosna i atentatori koji su namjeravali ubiti nadvojvodu bili su sposobni onoliko koliko je sposobna alanfordovska grupa TNT: prvog atentatora bilo je strah, drugi se sažalio zbog nadvojvodkinje, a da Čabrinović nije bio toliko glup kad je bacio ručnu granatu, a ona eksplodirala tek nakon deset sekundi, Ferdinand ne bi ni došao do Vijećnice. Onako ishaviješten ne bi ni vidio zgradu sa krunom, njene crveno-žute pruge, slikane dekoracije, tranzene i potkovičaste lukove, ukrašene balkone, oslikane tavanice, a pitanje je da li je išta od toga i primijetio u takvom stanju, gdje se vožnja pretvorila u sve drugo osim u topli junski prolazak gradom. Nakon toga su se i vlasti, zajedno sa zemaljskim poglavarom Potiorekom, dokazali kao komični anti-junaci iz stripa, pa su promijenili rutu povratka ne saopćivši tu promjenu vozaču. Automobil sa Ferdinandom i Sofijom sasvim slučajno je naletio na Gavrila Principa, koji je u to vrijeme doručkovao sendvič i koji je, onako iznenađen, izvukao pištolj ubivši oboje. Sofija mu je tragično, kao na slikama buržoaskog romantizma, pala u krilo. Vijećnica je sudbinski postala zadnje mjesto ovog svijeta sa kojeg je Ferdinand otišao na onaj.
Jedni su plakali zato što su zaista žalili za nadvojvodom, drugi su plakali iz straha od neočekivanih događaja, a treći su plakali jer nisu znali šta drugo raditi. Među onima koji su istinski žalili nad sudbinom monarhije bio je Kirchner, vojno lice i školovani slikar. Klonuo duhom, izuzetnog dara, sa drvenim štafelajom i par kistova, popeo se uz Alifakovac, skrenuo desno u bašču bez kuće, pronašao dobar pogled na Vijećnicu i namjestio štafelaj. Odlučio je, prije nego napusti Sarajevo, naslikati zgradu sa krunom, tu zadnju zajedničku uspomenu slikaru i caru. Akvarel je bio u bijeloj nijansi, prelivena bjelinom snijega, Vijećnica je potonula u tišinu iz koje uvijek izađe neko zlo. Sliku je spremio zajedno sa ostalim stvarima i napustio Sarajevo. Nakon nekoliko dana provedenih u rodnoj kući u Beču, teškom voljom je izvukao sliku Vijećnice želeći je okačiti na zid. Nije bilo jasnog i vidljivog razloga, ali slika nije mogla ostati na zidu. Kad god ju je pokušao okačiti, ona je završavala na podu. Tako, iz godine u godinu, slika se borila protiv zida. Kirchner je u tome vidio neki znak, i putem nekih prijatelja sliku vratio u Sarajevo. Nekoj porodici, u čije ruke je slika došla, odmah je pošlo za rukom da je postavi na zid. Nije tu bilo neke mistike, providnosti, niti jake poruke. Slika se jednostavno vratila tamo gdje je oduvijek bila.
Slika se u Beču, za čitavu jednu godinu, mimoišla sa onom sumornom Hitlerovom 'Noćno more', koja se pretočila u noćne more i preplavila Evropu. Umjetnost je na čudne načine privlačila ubice i zločince. Možda su u njoj tražili izlječenje za svoje bolesti, kao što je Radovan Karadžić to tražio u Vijećnici, u kojoj je 1989. godine, pred svekolikim skupom, odrecitovao neke svoje stihove. Možda zato što su te njegove pjesme teško pale na mnogobrojne pjesničke želuce, ili zato što je odlučio sve srušiti i živjeti među balvanima, psihijatar i njegova vojska pacijenata zapalili su Vijećnicu. Teški crni dim, koji se podigao do neba, nosio je inkunabule, knjige napisane bosančicom, orijentalne rukopise, bogato ukrašeni rukopis Kur'ana, četverojevanđelje iz Mrkšine crkve, stare razglednice, fotografije i portrete.
Slika Vijećnice ponovo je obišla svijet. Opet su jedni plakali zbog knjiga, drugi zbog straha, a treći su se idiotski smijali. Kirchnerov zimski akvarel Vijećnice je tog istog augusta 1992. godine, usljed snažne detonacije, ponovo pao. Porodica je, nakon višesatnog skrivanja u skloništu, izašla. Obrisali su prašinu sa slike i vratili je na zid.
(DEPO PORTAL)