Piše: Đorđe Krajišnik

I

Nakon što je rođendanski dernek Republike Srpske, i sve što je išlo uz njega, prije njega i poslije njega, protutnjao regionalnim javnim prostorom, opustošivši i posljednje ostatke zdravih moždanih ćelija kod sluđenog, ojađenog i obespravljenog republičkosrpskog narodstva i građanstva, olakšavši ga tom prilikom za nešto više od pola milona maraka, (ali, šta je pola miliona naspram miliona koji svakodnevno u vidu magle nestaju) došlo je vrijeme da se sa slavljeničko-euforičnog medijskog diskursa pređe na kolotečne teme za daljnje obmanjivanje i zamajavanje gladnog i osiromašenog naroda. I odmah su se, samo što su se stišale slavljeničko-atentatorske hajke i tužaljke, potegle dobro oprobane vitalno-nacionalno-interesne i unutrašnjo-sigurnosne teme bez kojih, jelte, nije moguće naše bitisanje na ovom vjetrometnom komadu balkanskog poluostrva.

Prvo se na krilima Boletovog čuvenog (i već opjevanog) terorizma u pokušaju nastavilo podvriskivati i udarati u tamburu ona stara o vehabijama kao najvećoj prijetnji svesrpskom življu odavde pa sve do u tri lijepe.

RTRS, Nezavisne i ostali nas kontinuirano izvještavaju da se vehabijska sela nesmanjenim intenzitetom i dalje grade, a vehabije naseljavaju, svakodnevno obučavaju i naoružavaju, da se pokušava kupiti srpska zemlja, ne pita se koliko košta plac u blizini Predsjednikovog imanja (ali nećeš vraže, neda Srbin svoje zemlje pa da milion daš - što se iz priloženog vidjelo nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma), da se primjećuju sumnjiva kretanja bradatih likova po slobodnoj srpskoj zemlji, da se čak sve jače čuje ezan sa džamija, da se dijele propagandni leci koji lede krv u žilama lokalnom stanovništvu i sve druge, zahvaljujući redovnom medijskom obavještavanju, svima dobro poznate vehabijske aktivnosti.

Uz sve to - mada još niko (pa ni Stanislav Čađo lično) nije vidio, ni čuo pobrojano - tu su i sveznajući antiteroristički tumači i eksperti Dževad Galijašević i Darko Trifunović koji nas u svojim, bar jednosedmičnim, redovnim analizama i izvještajima upozoravaju o svakom vehabijskom koraku, njihovim vezama i nakanama, te nas savjetuju kako se ponašati i šta preduzeti u slučaju onog najgoreg. A najgore je da se jednog jutra probudimo i iznad svog kreveta ugledamo mrsko bradato lice koje nam iz Kurana uči posmrtnu molitvu i sprema se da nas zakolje, baš onako k'o kurbana za Bajram. Ali, da nam se to ne bi desilo tu su Galijašević i Trifunović.

Ovaj dvojac nam savjetuje da trebamo svake noći, prije nego li krenemo spustiti se na počinak, sobu dobro poškropiti rakijom (ne mora biti jača od 47 stepeni, to je taman), zatim, za svaki slučaj, koju čašicu pustiti niz groce, čisto unutrašnje zaštite radi, a onda glogov kolac, dobro namašćen svinjskom mašću, repetirati i metnuti tik uz uzglavlje, na dohvat ruke, kako bi u svakom trenu bili u stanju brzo reagovati i zaštititi se. Na kraju, potrebno je još samo na očne kapke spustiti po komad, na tanko rezane, slanine, prethodno umočene u bijeli luk i nema nam zime, a nema ni opasnosti od vehabija.

II

Druga aktuelna tema koju Predsjednik Republike i njegova mnogobrojna svita iz dana u dan forsiraju kako bi zabrinuli i zbili srpski puk, te mu skrenuli misli sa priče o sve težoj ekonomskoj situacije i sve većoj nemogućnosti normalnog egzistiranja dostojna čovjeku, na teme o imaginarnim problemima nacije, tradicije, duhovnosti i sličnog, jesu famozni Sud i Tužilaštvo BIH. Oko ovih institucija se već mjesecima nadjebavaju svi i svja sa svih strane, te nije nikakvo čudo što su one i neefikasne i bahate i traljave i ovakve i onakve. Jasno je da postoje određeni propusti u radu ovih institucija, te da tu svako malo ima i po babu i po stričevima; međutim fascinantno je kako Dodik na osnovu slučaja ovih dvaju institucija, svojim spinovanjem javnosti, ponovo uspjeva proturiti priču o antisrpskom djelovanju i ugroženosti srpstva i Republike Srpske od strane Suda i Tužilaštva BiH.

Potrebno je biti zaista naivan i umno slijep pa ne vidjeti da po srijedi stoje neke potpuno druge priče, te da Dodiku nije baš pretjerano stalo ni do slučaja Dobrovoljačka, niti do odbrane srpstva od bauka Suda i Tužilaštva, već, naprotiv, do odbrane sebe i jedino sebe. Jer, ukoliko sruši Sud i Tužilaštvo, ili barem dugotrajnije ometa njihov normalan rad i funkcionisanje, Milorad sebi obezbjeđuje dovoljan manevarski prostor da još uvijek ostane neukeban za sve lopovluke koje već godinama sprovodi. Nema funkcionalnog državnog suda, nema ni poziva na odgovornost za kriminal - a entitetski sud mu sigurno neće suditi.

S druge strane, najrealnija je pretpostavka da je Dodiku jedino u interesu da dugotrajno opstruira i onemogućava rad svih državnih institucija, jer njihovim rušenjem ne dobija mnogo. Tada nastaje problem, gdje uhljebiti sve one stranačke kadrove koji godinama sišu stotine hiljada maraka iz mrske im lešine zvane država Bosna i Hercegovina. Stoga je pat pozicija Suda i Tužilaštva, kao i svih drugih državnih institucija, idealna; nema nikakvu stvarnu funkciju, a opet skida s grbače stranačke poslušnike.

III

Da narod bez hljeba ipak osjeti bar malo čari igara pobrinuli su se prekodrinska braća, ili sportisti iz susjedne nam Srbije. Priče o njihovim podvizima takođe su danima opsjedale medije u RS, te omogućile bar tračak, istina himerične, radosti unesrećenom narodu.

Rukomenta i vaterpolo reprezentacija Srbije, te teniser Novak Đoković obasjali su vascijelo srpstvo svojim medaljama i sportskim podvizima. I neka su; bilo bi suludo imati nešto protiv uspjeha. Međutim, količina informacija koja se na dnevnoj bazi objavi u medijima u RS, a koja se odnosi na sportiste iz Srbije i njihove uspjehe navodi na zaključak da je sport zapravo jedina važna stvar u životima građana RS, te da se i bez hljeba može kada imamo sporta i sportskih uspjeha. I još da paradoks bude veći sporta i uspjeha iz susjedne nam zemlje.

Dosta nam je politike, treba malo da se rasteretimo i vedrijim temama - reći će na ovu konstataciju mnogi; što je svakako istina protiv koje se ne bi trebalo imati ništa. Ali, problem leži u činjenici da se svakodnevnim mikro radostima u vidu sportskih uspjeha reprezentativaca Srbije, pa zatim velikim svenacionalnim proslavama istih po trgovima i ulicama, ponovo skreće tema sa stvarnih životnih problema. Tačnije, forsiranjem priče o nama malima, koji pobjeđujemo velike pothranjuje se nacionalna sujeta koja doprinosi da se nakon osvojene medalje, bez obzira što se ona ne može pojesti, zanemaruju svi drugi životni probleme, te se na krilima tuđe pobjede u obespravljeni život unosi malo radosti koja je ništa drugo do varka kojom se zavaravaju krčanje crijeva u gladnom trbuhu i praznina u novčaniku.

IV

Na kraju, kao višnja na šlag od torte, dolazi debata između Milorada Dodika i Čedomira Jovanovića.

Ovaj dvojac se u stolnom Beogradu sastao da malo prodiskutuje o tome je li Republika Srpska genocidna ili nije. I prodiskutovali su, neka su. No, ništa se tokom pomenute diskusije nije moglo čuti, tačnije ništa se novoga nije moglo saznati. Uprkos svemu tome, medijski prostor RS-a, tako i čitave BiH, brujao je i bruji o velikom sukobu dva "junaka", te o tome ko je koga ponizio i ko je kome šta pokazao i dokazao.

Međutim, jedina istina, u svoj toj priči jeste da su se Dodik i Jovanović sastali jedino iz razloga lične samopromocije. Ne zbog toga što je bilo ko od njih htio odbraniti neke više civilizacijske ili humanističke vrijednosti, već samo zato kako bi učvrstili svoje političke pozicije i još jednom bacili koske koje će regionalna javnost glodati i analizirati ih sve dok se ne bace neke nove gnjilije i crvljivije.

Jovanović je tako postao heroj o kome se ovih dana u bošnjačkom dijelu bh. javnosti na sva usta govori i kliče, zaboravljajući pri tome Čedine stavove iz devedestih, te ga se proglašava srpskim Vilijem Brantom čiji glas grube srpske uši ne žele da čuju; dok ga se u srpskom dijelu javnosti percepira kao izdajnika srpstva i bošnjačkog podanika. S druge strane, Dodik je, iz srpske perspektive, učvrstio svoju poziciju "velikog i ispravnog Srbina" koji odlučno stoji na braniku srpstva, ne dozvoljavajući bilo kome da ga ugrozi; dok se iz bošnjačke perspektive dokazao kao Karadžićev nasljednik, genocidaš i sve što ide uz to.

Ili kako je to u svom komentaru na portalu 6yka.com primjetio kolega Uglješa Vuković: "U tom tzv. sučeljavanju dva mišljenja i dve političke platforme zapravo se obelodanila ista politička koncepcija bezidejnosti zasnovana na medijskom senzacionalizmu. I prvak liberalne Srbije, i prvak Srpske, otkrili su svoju jeftinu suštinu, odnosno činjenicu da su njihovi politički predznaci bedževi kojima se koriste u propagandnom ratu kojim utvrđuju svoju zacrtanu publiku. Obojica su u svom nastupu bili upadljivo slični. Tobožnja emotivna uzbuđenost, pojačani glasovi, telesna uznemirenost, sa jasnom kulturnom razlikom. Jovanović je mlad i kulturan (on neizostavno persira sagovornika), Dodik je naprasan i bahat (on ne persira sagovornike)."

V

Sve pomenute teme zauzele su gro medijskog prostora RS-a i FBiH-a, te smo o svima njima bili detaljno obavješteni i upućeni u sve njihove pore. A dok su one opsjedale i sluđivale mentalni sklop građana do tada je, i još uvijek, u parku Mladen Stojanović, u sred Banjaluke, Nedeljko Josipović iz Ugljevika štrajkovao glađu, po snijegu i na temperaturi ispod minus 10 stepeni. O Nedeljku niko nije pisao, niko ga nije intervjuisao, niko ga nije slikao i snimao, niti je ko obratio pažnju na njegovu agoniju i muke. Jer, važno je šta je danas jeo Dodik, koga je nadjebao Čeda Jovanović, šta je izjavio Novak Đoković, koga je popljuva Rajko Vasić; a najmanje je, kako se čini, važno to što nam ljudi svakodnevno umiru od gladi, u beznađu i jadu.


BL!N MAGAZIN