Piše: Dženana Karup Druško                   Dani
   
Nakon što je Božo Mihajlović, šef Posebnog odjela za organizirani kriminal, privredni kriminal i korupciju Tužiteljstva Bosne i Hercegovine, prošle sedmice naredio otvaranje istrage o aferi vezanoj za službenu zabilješku u kojoj se navodi da postoji sprega između tužitelja Sanjina Bogunića, ministra FMUP-a Predraga Kurteša, Damira Hadžića, potpredsjednika SDP-a i još nekoliko osoba koje su pokušale diskreditirati direktora FUP-a Dragana Lukača, kao i o dopisu koji je tim povodom poslao Oleg Čavka, tužitelj Tužiteljstva BiH (a određeni mediji sve objavili), napokon bi se mogla saznati istina o tome ko, kako i zašto pokušava smijeniti Lukača. Kako je oko svega toga nastala velika medijska afera, tužitelj Mihajlović, kako nezvanično saznajemo, provjerava i ko je medijima dao službene zabilješke koje su objavljene.

Ima li Čavke u zabilješci Već smo pisali o zabilješci FUP-a koja je poslata Tužiteljstvu BiH, a u kojoj se navodi da je postojao dogovor da Bogunić, nakon što dobije prijavu protiv Lukača, koju je podnio Dragan Vikić (očito, samo zloupotrijebljen), ekspresno otvori istragu i sasluša sve uključene u ovaj slučaj. Pokretanjem istrage protiv Lukača stvorili bi se uvjeti za njegovu smjenu. Premijer Nermin Nikšić, i pored brojnih obaveza, uspio se odmah odazvati tužiteljevom pozivu i o tome informirati Dnevni avaz. Za ovakvu servilnost tužitelju Boguniću je, kako je objavila Slobodna Bosna, obećano mjesto državnog tužitelja i to do marta!

No, nakon što je saznao za postojanje ove zabilješke, u kojoj se, kako je objavljeno u Dnevnom avazu i centralnom Dnevniku FTV-a, spominje i njegovo ime, Oleg Čavka je uputio dopis Lukaču tražeći od njega da mu potvrdi da li je dokument autentičan ili ne. A usput je, prema istim medijima, tražio od Lukača da ga obavijesti jesu li “višestruki telefonski kontakti između Šejle Jugo-Turković i Vehbe Numanovića u bilo kakvoj vezi sa sačinjavanjem navedene zabilješke”. Nuhanović je inspektor FMUP-a koji potpisuje, po Čavki, spornu zabilješku, a Šejla Jugo-Turković od kako je njen suprug Zijad Turković uhapšen tvrdi da zna puno toga o kriminalu, kako Čavke tako i još nekoliko visokih funkcionera i političara koji su blisko surađivali u sumnjivim poslovima i sa njim i sa njenim bivšim poslodavcem Fahrudinom Radončićem.

U svom tekstu Slobodna Bosna piše: “Valja se zapitati kakvi su interesi spojili tog državnog tužitelja, čelnike SDP-a i njihove medijske saveznike da se svom žestinom obruše na direktora FUP-a. Prema informacijama Slobodne Bosne, zahtjevi za Lukačevu smjenu na kojoj SDP-ovi ministri u Vladi Federacije BiH insistiraju već mjesecima, nimalo slučajno koincidiraju s intenziviranjem međunarodne istrage protiv Nasera Keljmendija, koja se vodi u sklopu operacije Besa. Navodno je dosadašnja istraga koju federalna policija vodi u suradnji s Tužiteljstvom BiH otkrila razgranatu mrežu Keljmendijevih poslovnih partnera i jataka u policijskim, pravosudnim i političkim krugovima...?!”

Dalje navode da jedan “od iznimno važnih tragova, do kojih su Tužiteljstvo BiH i inspektori federalne policije došli, vodi i prema ubojicama Ramiza Delalića Ćele. Podsjetimo, također, da je krajem prošle godine u Federalnoj upravi policije iskaz o ubojstvu Ramiza Delalića dala i Šejla Jugo-Turković, koja je, kako sada stoje stvari, otkrila inspektorima mnogo zanimljivih informacija o svom nekadašnjem šefu Fahrudinu Radončiću i njegovom poslovnom partneru Naseru Keljmendiju.”

Radončića iznevjerili doušnici To da je Jugo-Turković bila u FUP-u i dala iskaz odmah je objavio Avaz, ali razlog Radončićeve zabrinutosti je što mu njegovi doušnici iz FUP-a nisu znali reći s kim je tačno bila i o čemu su razgovarali. Iako je sve učinio da je preko svoga glasila diskreditira kao kredibilnog svjedoka – u čemu je, očito, uspio ako se zna da je nikad niko iz tužiteljstava nije pozvao na razgovor – činjenica je da su se našli oni koji su pitali ovu ženu šta to ona zna i o čemu mjesecima daje poluinformacije po medijima, uz tvrdnje da zasad ne smije više reći.

Pišući o smjeni koja se sprema Lukaču naveli smo da se rade nove istrage proistekle iz slučaja Turković. Iako se još uvijek sve drži u strogoj tajnosti već sada je očito da se klupko oko ubistva Ramiza Delalića napokon počelo odmotavati. Sudeći po informacijama koje su se do sad pojavile zna se i ko su nalogodavci i ko su izvršioci.

EuroBlic je u oktobru prošle godine objavio, pozivajući se na podatke Obavještajno-sigurnosne agencije u BiH, da je Keljmendi, u prisustvu nekoliko svjedoka, isplatio dvojici momaka iz Beograda 100.000 eura da završe sa Delalićem. U tekstu je stajalo da je “dogovor da se Ćelo likvidira pao na 15. spratu sarajevskog hotela Radon Plaza, a prisustvovali su mu, osim Keljmendija, još i Naser Orić, Fahrudin Radončić i Ekrem Lekić. Razlog za Ćelinu likvidaciju bio je strah vrha sarajevske mafije, jer je on već postao preopasan zbog stalnog ukazivanja na puteve droge i njihove kriminalne aktivnosti.” I sigurno je o tome puno znao, što će posvjedočiti svi Delalićevi bliski prijatelji. Prema saznanjima EuroBlica, posrednik za Delalićevo ubistvo bio je jedan kontroverzni biznismen iz Beograda koji je za likvidaciju zadužio profesionalca Strahinju Rašetu. Dan poslije objavljivanja ovih informacija Šejla Jugo-Turković potvrdila je za EuroBlic da je prisustvovala tom sastanku u Radon Plazi?!

No, ni nakon ove izjave Jugo-Turković nadležni tužitelji nisu smatrali da je treba ispitati i priupitati ima li neke dokaze o tome koji bi, eventualno, mogli pomoći u istrazi. O vođama najorganiziranije kriminalne organizacije u regiji zna puno i sam Zijad Turković, bar ako je suditi po pismu, koje je poslao na više adresa onima kojima, kako je sam rekao, vjeruje, a u kome tvrdi da iza svega stoje Naser Keljmendi i Fahrudin Radončić.

Beogradsko podzemlje je također dobro informirano o ovom slučaju. Pripadnik jednog od beogradskih klanova za Dane kaže: “Ja sam Strahinju učio da puca. Znam da mu je plaćeno da ode u Sarajevo i to uradi. Strahinja Rašeta je sasuo rafal u leđa Ćeli. Zna se i ko mu je platio i zašto...” Rašeta je poginuo u Beogradu, prilikom postavljanja eksploziva pod jedan automobil ili, kako kažu njegovi poznanici, “na radnom zadatku“.

Gužva u KPZ-u Zenica Anđelko Veljančić, jedan od najžešćih momaka s bh. prostora, trenutno je u zatvoru u Zenici. Iako smo u više navrata tražili odobrenje nadležnog ministarstva da ga posjetimo, što zakon omogućuje, Federalno ministarstvo pravde poslalo nam je dopis u kome nas obavještava da nam neće dati odobrenje. Kao objašnjenje navode: “Naime, u zadnjem periodu, prilikom istupanja u medijima pojedinih osuđenih osoba, došlo je do narušavanja zatvorske sigurnosti, što je u suprotnosti sa provedbom pojedinačnog programa izvršenja krivične sankcije, odnosno sa svrhom izvršavanja kazne zatvora. Na osnovu člana 155 Zakona o izvršenju krivičnih sankcija Federalno ministarstvo pravde ima mogućnost uskraćivanja informacija ili posjeta kada se procijeni da bi to bilo ’nepoželjno zbog sigurnosti ili održavanja reda u ustanovi ili ako bi štetilo ostvarivanju svrhe izvršenja kazne zatvora’.”

Osim što je ovo prvi put da nam se kao novinarima zabrani posjeta nekom zatvoreniku svakako treba reći da smo prije slanja zahtjeva provjerili mogućnost posjete KPZ Zenica i od kompetentnih osoba u samom zatvoru dobili odgovor da nije nikakav problem, samo da nam Ministarstvo da odobrenje. Osim toga i Veljančić je pristao da se sretne sa nama. Na odgovor Ministarstva smo čekali mjesecima, a u međuvremenu su nas zavlačili usmenim obrazloženjima, “kako tužitelji Tužiteljstva BiH žele razgovarati s Veljančićem” i kako od njih čekaju termin nakon čega će i nama biti odobren odlazak u KPZ Zenica. Očito, kako smo mi znali da tužitelji hoće da ispitaju Veljančića – što se po našim informacijama nikad nije desilo, a odgovor Ministarstva pravde smo dobili 3. 10. 2011. godine – tako su i oni znali da smo mi zainteresirani za razgovor s njim.

Šta Veljančić zna da je toliko opasno da bi moglo ugroziti “sigurnost ili održavanje reda...”, a što se po svaku cijenu pokušalo sakriti? Za početak, zna puno o ubistvu Ramiza Delalića. Prije nego što nam je zabranjena posjeta, od Veljančića smo saznali sljedeće: “Kompletna realizacija akcije ubistva Ramiza Delalića je pripremljena u Beogradu. Uglješa Aranitović Ugo je tada ležao u Šapcu u istrazi, ali je fol bio na liječenju u Beogradu, a ustvari je bio u jednom hotelu na Zelenom vencu. U Beograd su otišli Muhamed Ali Gaši, Muharem Čaušević Pele i još jedan čovjek. U Beogradu je sa Uglješom bio i Mladen Muga iz Čačka i Vlaja Lizdek Gumeni. Sa njima je vrlo kratko bio i pjevač Hasan Dudić. Gaši je dogovorio da preko Uglješe sklone Ramiza Delalića. Uglješa je angažovao Strahinju Rašetu i Milana Mitića da završe Ramiza. Ubice, Rašeta i Mitić su prešli u BiH preko Zvorničkog jezera kod čamdžije Zeca i došle su u Sarajevo. Mitić je imao hrvatska dokumenta. U Sarajevu ih je čekao iznajmljen stan i još dvije leteće baze koje su koristili da zavaraju trag. Te noći je Ramiz u vremenu oko 21:30 do 22:40 ustao iz jednog ugostiteljskog objekta i krenuo kući. Tu su ga sačekali Strahinja i Mitić. Iz automatskog pištolja Uzi 9 mm sa prigušivačem Strahinja je pucao, neću reći tačno, ali ispucao je od šest do devet metaka. Ubice je pokupio čovek sa vozilom Audi teget plavi ili crni...” Ramiz Delalić je ubijen 28. juna 2007.

Trećeg jula 2007. u Sarajevu je pokrenuta velika akcija združenih snaga Kantonalnog MUP-a, FUP-a i Tužilaštva Kantona Sarajevo s ciljem da se, osumnjičeni da su pripadnici zločinačke organizacije, uhapse Naser Keljmendi, Muhamed Ali Gaši, Elvis Keljmendi, Liridon Keljmendi, Besnik Keljmendi, Naser Krujeziu, Džeko Rugovci, Fuad Nikći, Faruk Nikći, Fatmir Mujaj, Almir Kukan, Amir Kasumović i Ljirim Bitići. Na teret im se stavljalo da su organizirali prodaju narkotika, pokušali ubistvo Amira Pašića Faće i izvršili ubistvo Ramiza Delalića Ćele. Petnaestak dana prije Delalićevog ubistva na Baščaršiji je izrešetan njegov blizak prijatelj Amir Pašić.

Faćino svjedočenje Nakon Delalićevog ubistva Pašić je za Dane ispričao: “Sačekali su me ispred Hacijende. Čim sam izašao iz auta, pucali su na mene. Ramiz je saznao da je Gaši naručio moje ubistvo. Došao je kod mene u bolnicu i rekao mi da izjave javnosti skrenem u drugom pravcu, jer je Gaši sto posto platio moje i njegovo ubistvo. Saznao je i ko je pucao na mene. U Beogradu se Gaši određenim ljudima pohvalio time. Ja se ne bojim ni Šiptara ni njihovih plaćenih ubica. Sve je ovo povezano i sa smrću Taiba Torlakovića. Iza Ramizovog ubistva stoje Muhamed Ali Gaši i Naser Keljmendi.”

Delalić je i prije toga trebao biti likvidiran: dok su boravili u Istanbulu Pašić je čuo razgovor između Gašija i Nasera Keljmendija u kome su dogovarali Delalićevo ubistvo. Keljmendi je tada, po Pašićevoj izjavi, u azijskom dijelu Istanbula angažirao Kurde, a platio ih je Gaši. Pašić je to ispričao Izi Spahoviću koji se čuo sa Delalićem i uspio ga upozoriti telefonom. Nekoliko mjeseci kasnije, Danima će Delalić ispričati ovaj slučaj tvrdeći da su za njegovu glavu bili spremni platiti 300.000 eura.

Nakon Delalićevog ubistva, pišući o sukobljenim klanovima u Sarajevu, objavili smo da je on na svojoj strani imao Zijada Turkovića koji je prvi u Sarajevu ušao u otvoreni sukob sa Keljmendijem i Gašijem. Poznato je da je on Delaliću debelo zamjerio primirje sa Keljmendijem i da su nakon toga čak prestali razgovarati, ali upućeni kažu da je neupitno na čijoj je on strani, jer nikad nije sklopio primirje sa Albancima. U Sarajevu se nakon Delalićevog ubistva desila skoro nevjerovatna situacija: svi njegovi prijatelji stavili su se na raspolaganje istražnom timu, spremni da daju sve informacije o tome koji policajci rade za Gašija i Keljmendija, kuda ulazi droga u BiH, na koje načine, ko vozi te transporte...

No, ta velika policijska akcija 3. jula 2007. bila je “provaljena”, tako da su taj dan uhapšeni samo Elvis Keljmendi, Almir Kukan i Naser Krujeziu. Naser Keljmendi je, navodno, bio u Crnoj Gori, a Gaši i ostali su se sakrili. Policajci koji su izvodili akciju do zadnjeg trenutka nisu znali gdje idu, dakle informacije je otkrio neko iz vrha. Delalićevi prijatelji tada su nam spominjali Dragana Miokovića, koji je prije nekoliko godina stanovao u Gašijevom stanu, o čemu je Unutrašnja kontrola svojevremeno bila otvorila i istragu. Mioković je tada radio u kabinetu komesara MUP-a KS-a, a sada je šef kabineta ministra FMUP-a Predraga Kurteša. Simptomatično je bilo i to što u ovoj istrazi nije učestvovala tadašnja Federalna uprava policije na čijem čelu je bio Zlatko Miletić. Iz Uprave policije tvrdili su tada da istražuju događaje od 2001. koji se povezuju sa svim tim događajima, no za proteklih šest godina nisu imali niti jedan ozbiljniji slučaj protiv nosilaca organiziranog kriminala u Sarajevu.

A onda je u januaru 2008. uslijedila druga velika policijska akcija. Zbog sumnje da su se kao pripadnici zločinačke organizacije bavili zelenaštvom, iznudom, nasilničkim ponašanjem i oštećenjem tuđe imovine, Kantonalno tužiteljstvo u Sarajevu je izdalo nalog za hapšenje Muhameda Alija Gašija, Aziza Gašija, Edina Hota, Mirsada Krasnića, Adnana Alomerovića, Muharema Čauševića zvanog Pele, Sinana Ljuce, Amira Kasumića, Engina Prohe, te dvojice braće Izeta i Fuada Džafića, koji nisu bili pripadnici zločinačke organizacije, ali su im pomogli u izvršenju krivičnog djela. Akcija, koju je, ovaj put, provodio Federalni MUP, započela je u jutarnjim satima 8. januara 2008. No, među osumnjičenima više nije bilo, ne samo Keljmendija nego nikoga od njegovih najbližih suradnika. Obje akcije su napravljene zahvaljujući tužitelju Čavki. Na pitanje zašto više nema zvučnih imena, osim Gašija, objašnjavao je da je ovaj put išao na sigurne dokaze, što je u tom trenutku zvučalo logično, a potvrdila je to i presuda protiv Gašija. Za sve – osim za ubistvo Ramiza Delalića. Sutkinja Dalida Burzić je u obrazloženju navela da tokom procesa nije našla dokaze za ovu tačku optužnice što je kasnije potvrdio i Vrhovni sud FBiH.

Koka na žeravici Nakon što mu je istekao i drugi mandat, Zlatko Miletić, srećom, više nije imao nikakvog zakonskog osnova da ostane na funkciji direktora FUP-a i na to mjesto dolazi Dragan Lukač. Počinju se otvarati ladice u kojima su neki predmeti skupljali prašinu. Otvaraju se istrage koje je Miletić, zarad svojih mentora, godinama uspijevao opstruirati. Ako su tačne informacije kojima raspolažemo Miletić, Radončić, ali i mnogi drugi imaju razloga za strah. Tek sad, pet godina nakon propale bosanske sablje, kako je nazivana akcija od trećeg jula 2007., ali i nakon akcije od 8. januara 2008., saznaje se ko je sve stajao iza toga. Naši izvori iz sarajevskog podzemlja tvrde da je napokon na provjeri i ono što su oni još tada tvrdili: Fahrudin Radončić je, nakon što je intenzivirana istraga protiv Gašija i Keljmendija, organizirao dva sastanka na kojima su razgovarali Keljmendi i Miletić. Isti izvori tvrde da je tada dogovoreno da se Keljmendijevo ime isključi iz svih daljih provjera. Činjenica je da je Keljmendi izbačen iz predmeta, kao i da protiv njega više nije bilo ozbiljnijih istraga, iako se pojavilo nekoliko slučajeva u kojima se njegovo ime povezivalo s Radončićem (pogledati okvir).

Naši izvori pitaju: “S čijim parama je radio Gaši? Mislite da je baš sve mogao zaraditi na kamatama za tako kratko vrijeme?” Dalje objašnjavaju da je zbog toga bio ucijenjen da ćuti i da je to glavni razlog zašto nikad neće progovoriti, jer on najbolje zna čime se bavi Keljmendi i koliko je dobar s Radončićem. Podsjećaju i na to kako je Dnevni avaz izvještavao na početku suđenja Gašiju i njegovoj zločinačkoj organizaciji, prozivajući tužiteljstvo “kojem će trebati Vidovita Džemila da dokaže optužbe”?! Sve dok Radončić nije upozoren da bi se i njegovi razgovori s Gašijem mogli početi emitirati u 60 minuta, kao što su već bili emitirani snimci razgovora Gašija sa Senadom Šahinpašićem Šajom, koji su zbog svoje brutalnosti (inspektoru koji je vodio slučaj Gaši je prijećeno da će dovesti crnca da mu siluje kćerku) podigli veliku prašinu u javnosti. Da je Radončić znao koliko su to ozbiljna upozorenja potvrđuju informacije da mu je njegov izvor iz Obavještajno-sigurnosne agencije BiH redovno donosio snimke razgovora koji bi mogli kompromitirati njega ili Keljmendija.

Gaši je osuđen za sve osim za ubistvo Ramiza Delalića i taj predmet evo već godinama skuplja prašinu u Kantonalnom tužiteljstvu u Sarajevu. Na naše pitanje da li je tužitelj Sanjin Bogunić zadužen za istragu oko ubistva Ramiza Delalića u Kantonalnom tužiteljstvu Sarajevo, odgovorila nam je Jasmina Omičević, glasnogovornica, koja kaže da je provjerila u pisarni i da predmet nije kod Bogunića te objasnila da je ubistvo Ramiza Delalića bilo u predmetu protiv Muhameda Gašija, a da se sada vodi kao predmet protiv nepoznatih izvršilaca. “Praksa Kantonalnog tužilaštva je da ne dajemo informacije o tome kod kog tužitelja je predmet”, tvrdi Omičevićka.

Sve je više dokaza da je Delalića ubio Strahinja Rašeta uz već spomenute pomagače. Naveli smo već i da su se pojavile informacije o nalogodavcima tog ubistva, no nikad niko iz ovog tužiteljstva nije zatražio od nadležnih u FUP-u da provjere te informacije i pozovu na razgovor one koji tvrde da o tome nešto znaju. Dovoljno je, dakle, da neko to objedini (recept koji je svojevremeno Čavka primijenio s Gašijem), sasluša svjedoke i dođe do dokaza koji su se u međuvremenu pojavili. Sudeći po reakcijama onih koji se to tiče, prije svega Fahrudina Radončića (njegova reakcija je najvidljivija kroz tekstove u Dnevnom avazu) u Federalnoj upravi policije odlučili su da urade baš to. Miletić više nije direktor, a ministar Kurteš to ne može zaustaviti. Jer, zasad, nema ingerencija nad istragama zbog čega i jesu tolika insistiranja na novom zakonu o policiji kojim će direktor odgovarati direktno ministru!

Sutkinja Dalida Burzić
Žrtva obračuna Gašija i Čavke
   
Eh, sad se postavlja pitanje da li to znači da je Gaši žrtvovan i zašto je on pristao na to, jer nije lako odslužiti u najboljim godinama 17 godina robije u Zenici? Naši izvori tvrde da je bio ucijenjen, ali i da mu je bila obećana puno manja kazna. Grešku je, navodno, napravio kad je na Federalnoj televiziji prozivao Olega Čavku da mu je dao novac i odijela. Kasnije mu se pokušalo pomoći angažmanom Vasvije Vidović, koja je imala namjeru obnoviti suđenje rušenjem kredibiliteta sutkinji Dalidi Burzić, koja je zbog toga skoro ostala bez posla, ali je svakako ostala bez mjesta državne sutkinje. Naime, upravo u to vrijeme je završavan konkurs u Sudu BiH gdje je Burzićka, iako je bila među najboljim kandidatima, odbijena. Tako da, iako suđenje nije obnovljeno, ova čestita sutkinja, osim što je imala brojne probleme da dokaže da je svoju odluku donijela profesionalno i na osnovu dokaza, bila je uskraćena za napredovanje u karijeri. Kako sada stvari stoje, Burzićeva je bila kolateralna šteta puno većih “igara”.
   
Barašinova uloga
Sklonjen da ne završi slučaj Turković
   
Sprega onih koje su razni interesi okupili oko Fahrudina Radončića nije nimalo bezazlena, niti tu ekipu treba potcijeniti. Ima tu raznih “vrhova”, koji su na funkcijama s kojih direktno mogu uticati na mnoga (ali srećom ne i sva) događanja, da ne kažemo istrage. Poznato je kako je “preko noći”, zbog afere oko izvoza oružja iz BiH zemljama koje su na crnoj listi UN-a, sklonjen Milorad Barašin, glavni tužitelj Tužiteljstva BiH. Ne ulazeći u detalje i(li) Barašinovu odgovornost u aferi o kojoj istraga nikad niti je završena, činjenica je da osim njega nije smijenjen niko, mada je bilo zvečećih imena poput Selme Cikotića, Adija Hadžikapetanovića i Ane Trišić-Babić. Inspektori koji su od početka radili na slučaju Turković tvrde da je Barašin bio najupućeniji u sve dokaze, da je najbolje poznavao taj predmet i da je bio spreman dovesti istragu do kraja, odnosno do onih koji vuku konce. Pa i saslušati Šejlu Jugo-Turković i njenog supruga Zijada Turkovića. No, prije toga je, tvrde ovi inspektori, uklonjen.
   
   
O Keljmendiju
Naoružan uz blagoslov MUP-a
   
Centar za istraživačko novinarstvo je objavio da usprkos krivičnim izvještajima, uključujući i umiješanost u ubistvo Ramiza Delalića Ćele iz 2007. godine, sarajevska policija Naseru Keljmendiju nije oduzela dozvolu za nošenje pištolja koju mu je izdala 2003. godine radi “lične zaštite”!? Pištolje legalno nose i njegovi sinovi Liridon i Besnik kojima je dozvole izdala Policijska uprava u Zenici 2006. godine, treba li reći iz istih razloga. Prema Zakonu o nabavci, držanju i nošenju oružja i municije Kantona Sarajevo dozvolu ne može dobiti osoba koja je osuđena, niti ona protiv koje se vodi krivični postupak ili je potvrđena optužnica, a osobe rođene izvan BiH moraju donijeti uvjerenje o nekažnjavanju iz mjesta rođenja.

CIN dalje navodi da je Naser Keljmendi 1976. u Peći (gdje je i rođen) pravomoćno osuđen na godinu i šest mjeseci strogog zatvora zbog pokušaja ubistva i taj podatak je zabilježen u krivičnoj evidenciji MUP-a Srbije. Keljmendi je kriminalni dosje stekao u rodnoj Peći kada je 1976. godine, kao devetnaestogodišnjak, pred tamošnjim okružnim sudom osuđen na godinu i šest mjeseci strogog zatvora zbog pokušaja ubistva. U kaznenoj evidenciji MUP-a Srbije, koja se odnosi na događaje od prije rata na Kosovu, stoji i to da je Naser bio evidentiran zbog drskog siledžijskog ponašanja i tuče. Na upit CIN-a iz MUP-a je odgovorio Dragan Mioković tvrdeći da ta informacija o presudi Keljmendiju njima nije bila dostupna te da su papiri koje je priložio uz zahtjev za dozvolu bili uredni?! Treba li podsjećati da su mediji do tada objavili niz tekstova o tome ko je Keljmendi. Dani su objavili čak i nekoliko dosjea pri čemu su im veliku pomoć s podacima o Keljmendijevim kriminalnim aktivnostima davale upravo Miokovićeve kolege!

DEPO PORTAL/a.k.