PROGONI I LIKVIDACIJE NESRPSKOG STANOVNIŠTVA NISU BILI GREŠKA

Greška je što su zločini naređivani sa pogrešnog mjesta!

Arhiva 26.01.12, 11:40h

BiH ne može opstati na nacionalističkim opcijama, bilo da je riječ o srpskoj, hrvatskoj ili bošnjačkoj, jer one nemaju niti mogu imati dodirnih tačaka sa interesima države u cjelini. Valja živjeti i kretati se ka Evropi, a gatanje o sudbini zemlje prepustiti vidovnjacima, čarobnjacima i astrolozima

Mapa BiH

Piše: Gojko Berić

Dođu tako neka vremena pa o Bosni poteče priča kao o vječitom „tamnom vilajetu"  koji samo stranci mogu spasiti od propasti. Katastrofične prognoze o sudbini Bosne i Hercegovine ne jenjavaju ima već više od dvadeset godina, a ona je ipak nadživjela i Miloševića i Tuđmana, i velikosrpske i velikohrvatske pretenzije na njeno komadanje. Neumoran u najavama propasti vlastite države, Milorad Dodik je, nazdravljajući 20. godišnjicu postojanja Republike Srpske, izjavio da se Bosna i Hercegovina raspada sama od sebe. S čašom slavljeničkog šampanjca pridružio mu se i politički analitičar Steven Meyer, profesor na Univerzitetu za nacionalnu odbranu u Washingtonu, a po opredjeljenju deklarisani srbofil. Meyer u naručenom tekstu za Srnu kaže kako još nisu napisana posljednja poglavlja raspada Jugoslavije, jer je „vjerovatno da će se BiH raspasti zbog nastanka dvije ili možda čak tri države iz urušene zemlje". Oglasio se i Paddy Ashdown, bivši visoki predstavnik u BiH, koji takođe smatra da njegovo nekadašnje „kraljevstvo" ide ka raspadu, i da je glavni krivac za to separatistička politika Milorada Dodika. Ali dok se Ashdownovo upozorenje može shvatiti kao dobronamjerno, to se ne bi moglo reći za floskulu profesora Filozofskog fakulteta u Zagrebu Nine Raspudića. Ovaj mladi intelektualac, hercegovačke gore list, uvjeren je da će se BiH „odmah po odlasku međunarodne zajednice definitivno raspasti". Glavnog krivca za takav ishod Raspudić vidi u „velikobošnjačkom hegemonizmu", pa sklapanje političkog savezništva između Srba i Hrvata drži logičnim.

Slučajno ili ne, navedene procjene su izrečene gotovo istog dana i, kao što se vidi, dolaze od ljudi koji teško da jedan s drugim imaju išta zajedničko. U sarajevskom političkom miljeu, u kojem ne postoji spremnost i želja da se sve opcije, pa i one najneprijatnije, ozbiljno razmotre, pomenute procjene mogu izgledati kao puka propaganda. Historija je nepredvidiva i ništa nije nemoguće, ali u krajnjem slučaju sve dolazi iz ljudskih glava. Teško da postoji iko normalan ko bi se usudio da ponovo ratuje protiv Bosne i Hercegovine, jer bi to u današnjem odnosu i rasporedu političkih snaga u regionu i šire bio samoubilački čin. Međutim, ova zemlja se još od početka 90-ih godina rastače iznutra. Nestao je njen višestoljetni identitet, a oko novog ne postoji ni minimalna suglasnost. Država preživljava u agoniji u koju je uvedena dejtonskim Ustavom, dakle voljom Zapada. Njegovo pokroviteljstvo, s Amerikom kao ključnim faktorom, uporedivo je sa brigom o čovjeku kojem je navučena luđačka košulja i koju ne žele da mu skinu.

Ali, šta je uopće ostalo od zemlje nakon što su je izjele njene političke elite? Ostalo je malo toga, a to malo pretvorilo se u pitanje biti ili ne biti, u nešto što međunarodna zajednica nastoji da održi u životu. Bosna i Hercegovina se pune dvije decenije nalazi u raljama triju etnički zatvorenih ideologija, sprege etnonacionalizma i matičnog klerikalizma. U ratu su njihov politički izraz činili SDS, HDZBiH i SDA. Oni nisu oličavali klasične političke partije, već narodnjačke pokrete, pri čemu najveću odgovornost za krvavi rat protiv Bosne i Hercegovine snosi Karadžićeva stranka. Potom je i HDZ pribavio sebi „ratne zasluge" u vidu etničkog čišćenja, konclogora i drugih zločina nad nehrvatskim stanovništvom. Kad se rat završio, razlike među ovim strankama su praktički nestale. Opstrukcija povratka bio im je prećutni i najvažniji zajednički cilj. Ona je vršena na različite načine - od noćnih prepada, kamenovanja i ubistava povratnika, do perfidnijih metoda kojima su ljudi obeshrabrivani da se vraćaju na prostore koji više nisu smatrani njihovim. Istovremeno su i SDS, i HDZ, i BiH institucionalizirali svoj etnički nacionalizam, od simbola i pozdravljanja, do zapošljavanja. Nacionalizam je tako preko noći pretvoren u politički standard. Doprinos vjerskih institucija podjelama i rastakanju bosanskohercegovačkog društva nije bio ništa manji.

Posljednjih godina vodeću nacionalističku ulogu u Republici Srpskoj preuzeo je Dodikov SNSD. Nakon što se donekle oporavio od pometnje i gubitka vlasti, SDS se ponovo vraća svojim korijenima. Mladen Bosić je nedavno izjavio da „RS mora imati drugačiji odnos prema svom prvom predsjedniku Radovanu Karadžiću, Momčilu Krajišniku i drugim predstavnicima srpskog naroda koji su stvarali RS". U čemu će se sastojati promjena odnosa prema Karadžiću i Krajišniku, i gdje je tu Ratko Mladić, ostaje da se vidi. U kom pravcu stvari idu, može se vidjeti iz intervjua rehabilitovanog Mirka Šarovića, objavljenog ovog ponedjeljka u Nezavisnim novinama, u kojem novi ministar vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH veliča zasluge SDS-a za osnivanje Republike Srpske. Na novinarsko pitanje šta je bila najveća ratna greška Karadžićeve stranke, bivši predsjednik RS-a kaže: „Možda je rukovodstvo trebalo da funkcioniše iz ovih dijelova Sarajeva koji su bili pod kontrolom VRS-a." Masovni progoni i likvidacije nesrpskog stanovništva, silovanje bošnjačkih žena i djevojčica, Omarska i Manjača, spaljivanje živih Bošnjaka u kućama u Višegradu i drugi užasni zločini, da se o genocidu u Srebrenici i ne govori - sve to, dakle, nije bila greška ratnog rukovodstva SDS-a, političkog nalogodavca pomenutih zločina?! Greška je bila u tome što su zločini naređivani sa pogrešnog mjesta!

Političari koji su jednom zadojeni ratnim ciljevima nacionalnih stranaka mijenjaju dlaku, ali ne i ćud. Krajem prošle godine, prilikom obilježavanja 18. godišnjice Hrvatske republike Herceg-Bosne, novi lideri Dragan Čović i Božo Ljubić, i predstavnici stare garde sa Vladimirom Šoljićem na čelu - svi su disali kao jedan, svi su bili euforično raspoloženi kao da su u prvom redu sjedili Franjo Tuđman, Gojko Šušak i Mate Boban, i svi su taj poraženi projekat veličali kao „nešto najbolje što se hrvatskom narodu moglo desiti". Svejedno, BiH ne može opstati na nacionalističkim opcijama, bilo da je riječ o srpskoj, hrvatskoj ili bošnjačkoj, jer one nemaju niti mogu imati dodirnih tačaka sa interesima države u cjelini. Valja živjeti i kretati se ka Evropi, a gatanje o sudbini zemlje prepustiti vidovnjacima, čarobnjacima i astrolozima.

Oslobođenje/DEPO PORTAL/a.k.