Svjedokinja Malagić opisala je kako je sa članovima porodice i hiljadama bošnjačkih civila, pred nadolazećim srpskim vojnicima, na dan pada enklave krenula ka bazi UNPROFOR-a u Potočarima.

"Svi su željeli da napuste Srebrenicu zbog straha od srpskih snaga koje su nadirale, kao i zbog nesigurnosti. Grad se sužavao, a UNPROFOR povlačio", ispičala je Malagić.

"Dogovorili smo se da ako srpska vojska zauzme grad, najmlađi sin, svekar i ja idemo ka bazi UNPROFOR-a u Potočarima, a moj muž i dva sina da krenu kroz šumu ka Tuzli", ispričala je.

Posljednji put, kako je rekla svjedokinja, muža i sinove vidjela je 11. jula 1995., kada su se rastali na putu između Srebrenice i Potočara, dok su granate padale oko kolone.

"Bio je takav haos da se nismo čak ni pozdravili - svako je krenuo na svoju stranu", kazala je Malagić, istaknuvši da je tijelo supruga Salke, koji je tada imao 44 godine, i mlađeg sina Admira, koji je tada ima 15 i pol godina, identificirala 2009. godine, dok starijeg sina Elvira, koji je tada imao 20 godina, još nije identificirala.

Karadžić, bivši predsjednik Republike Srpske (RS) i vrhovni komandant Vojske Republike Srpske (VRS), optužen je za genocid nad više od 7.000 bošnjačkih muškaraca iz Srebrenice i progon njihovih žena i djece.

Tužilaštvo u Haagu mu na teret stavlja i progon Bošnjaka i Hrvata širom BiH, teror nad civilima u Sarajevu, kao i uzimanje međunarodnih predstavnika za taoce.

Svjedokinja je ispričala i kako je 11. jula 1995. bila lakše ranjena gelerom granate koja je eksplodirala u blizini punkta UNPROFOR-a između Srebrenice i Potočara.

"Sa obje strane druma kojim su se bošnjački civili kretali, padale su granate, a cilj je bilo zastrašivanje", izjavila je Malagić.

Prema njenim riječima, prvi srpski vojnici došli su u Potočare 'pucajući i slaveći' i raspitujući se kod žena 'gdje su im muževi i sinovi'.

"Jedan nam je rekao da ćemo biti evakuirani u Tuzlu, a da će uskoro isti scenario biti ponovljen i tamo. Popodne su počeli da odvode muškarce u kuće iza 'Cinkare'. Vidjela sam da su ih ispitivali, čuli su se samo krici, nijedan hitac. Nisu se vratili", rekla je Malagić.

Kada su 13. jula 1995. krenuli ka autobusima za evakuaciju, srpski vojnici odvojili su muškarce i odveli ih u "Bijelu kuću" u Potočarima, a svjedokinja je kazala da ih je tada posljednji put vidjela te da su njihova tijela su pronađena nakon rata.

Malagić je svjedočila i o progonu njene porodice i drugih Bošnjaka iz okoline Bratunca u proljeće 1992. godine, poslije čega su utočište našli u Srebrenici.

Opisala je i veoma težak život, uz stalni nedostatak hrane u enklavi u kojoj se u ljeto 1995. našlo, kako je procijenila, oko 40.000 civila, većinom prognanika.

Optuženi Karadžić na početku unakrsnog ispitivanja izrazio je saosjećanje prema svjedokinji, ali ju je zatim pitao "kad i kako su stradali" njeni najmiliji.

"Gdje su poginuli, ne znam. Znam da su tijela pronađena u masovnoj grobnici na lokaciji zvornička Kamenica, gdje su počinjena strijeljanja. Za jednog sina je utvrđeno da je uzrok smrti prostrjelna rana. Uzrok smrti za muža nije mogao biti utvrđen, zato što su njegove kosti kupljene s više mjesta", odgovorila je Malagić.

Na pitanje Karadžića, svjedokinja je precizirala da je dobila potvrdu da joj je muž ubijen u statusu borca, a da su sinovi "civilne žrtve rata".

Karadžić je ustvrdio da su u Memorijalnom centru u Srebrenici upisana imena svih Bošnjaka koji su poginuli od 1992., kao i onih koji su tokom proboja iz Srebrenice "izvršili samoubistvo" ili poginuli.

"Svi čija se imena nalaze na spomeniku poginuli su poslije pada Srebrenice", odgovorila je svjedokinja Malagić.

Na ovom suđenju sa svjedočenjem je započeo istražitelj Tomasz Blaszczyk, a nastavak suđenja zakazan je za 25. januar.

(FENA/dg)