Piše: Miodrag Radović (e-novine.com)

Prije nekog vremena je u nakladi VBZ i „Blica“ tiskana knjiga koja je čini se po mnogo čemu obilježila jedno beogradsko proljeće i koje stoga ovdje u Beogradu nije otpočelo cvrkutom i žuborom, no škrgutanjem i režanjem srbijanske nacionalistički nastrojene javnosti, a povod je bila knjiga koju je skupa sa crnogorskim generalom bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije Jovom Kapičićem u formi intervjua autorizovala Tamara Nikčević pod naslovom „Goli otoci Jova Kapičića“. U knjizi se vješto vođenim razgovorom od strane autorice i još reklo bi se strastvenijih odgovora generala, a strast je, kako veli La Brijer kod čovjeka jednaka danas kao i u antička vremena, zaokružuje jedna doista neobična, „antička“ biografija. To je istodobno i „biografija“ najednom nestalog vremena i nestale zemlje koja je doista svojim građanima omogućavala, i to mogu sa ove vremenske distance izravno reći, da se osjećaju kao građani prvog reda, a ne kao nijemi promatrači kapitalističke političke elite u svim zemljama bivše SFRJ, a ona je, tzv. elita, u svakoj ponaosob, odurna do nepodnošljivosti. No, i tu je nažalost u liderskoj poziciji Srbija, već prepoznati lider u zlu i nemilom. Kada je riječ o literaturi, koja je na tragičnim granama, zahvaljujući srpskoj varijanti kapitalizma, koja je izravno dotukla literaturu u Srbalja, dok su u komunizmu ili socijalizmu oni bili ne baš nešto mnogo, no ipak uvažavani, i dobro plaćeni, bili su ipak reprezenti svoje profesije i zasluženo plaćani za svoje radove, dok se danas potucaju i rade svakojake bijedne poslove da bi preživjeli, jer im je to demokratski kapitalizam donio u miraz a toliko su ga željeli, no, zapravo željeli su ga u istoj mjeri u kojoj ga danas mrze i žele ga se rješiti, samo više ne znaju kako.

Danas je pozicija pisca u Srbiji tragikomična, oni se doimaju kao mamuti u današnjoj školici političara od projekta, koji apolitične smatraju idiotima, jer jurnjava za procentom od svakog posla biva svrha života političara, a tada život postaje krpa, i na tome im hvala, jer su uspjeli za nepunih dvadeset godina isprati ljudima mozgove istovremeno ih inficirajući virusom nacionalizma na kojem počiva kapitalizam, jer samo takvom ubitačnom „procentnom ideologijom“ sa primjesama nacionalizma možete pokrasti jednu državu, rasprodati njenu imovinu, a da nitko ne zaglavi kakav zatvor ili Goli otok, jer uništenje države na bazi nacionalizma jeste krajnja konsekvenca vođenja politike u današnjoj Srbiji - što uočava i Kapičić i jasno ukazuje na srpski nacionalizam i srpsku agresiju na susjede, taj sramni dio srpske povijesti - sa Beogradom kao izvorom tog zla, ali ne zbog Beograđana, već zbog režima „demokratskih“, koji su uspjeli da podrže ratove na Balkanu, a zatim da skupa sa miloševićevsko-šešeljevskom kamarilom prodaju i pokradu sve što se pokrasti može i da ne odgovaraju nikome za to, da usput monopolizuju privredu tako da kilogram jabuka ili goveče više ne možete nikom prodati dok vam se ne ugradi debeloguzi demokrata bar 80%, koji je dakako na vlasti kao kakav mali dahija od kojeg ovisi hoćete li živjeti ili umrijeti od gladi.

Želja za dominacijom, za kontrolom svega i svačega, svrha je učešća u političkom životu Srbije, pa i pikado saveza ili ne dao bog saveza golubara zbog koga su nekoć umalo pale glave u Zemunu, jer je procenat smisao života, a sa takvom prazninom u glavi lako je mašati se oružja, jer je procenat jedan vid narkomanije koji je izravni proizvod demokratskog kapitalizma, koji nema odgovor ni na jedno pitanje kako će se ovaj vid pakla okončati, a konac se nemumitno bliži. Potreba da se kontroliše put od svinjca do trpeze svakog krmeta u državi ili svake objavljene proze ili poezije (ne čudite se što sam svrstao ovo jedno kraj drugog, tretman im je u demokratskom kapitalizmu jednak) jeste bolest ovog društvenog sustava s jedne strane, ali još više pokazatelj iskrivljenog uma nosilaca takvih projekata, s druge strane, pa se tako krme u zemlji ili inozemstvu ne može prodati legalno ako vlasnik Srbije (recimo jedan od dvojice) ne ubere svoj procenat, dok se u „demokratskom“ viđenju literature isto događa, a dovoljno sraman dokaz za to je što se do skoro jedan dobro dotirani i nekad ugledan beogradski časopis, demokratski na kompakt disku u cjelosti nosio u jednu značajnu promicateljsku srpsku literarnu instituciju, kako bi nekakvi književni cenzori i promicatelji srpskonebeskometeoritske književnosti - čiji su vrhunci dostignuti u pjesmi lidera pjesnika ćeralačke provenijencije koju možete pročitati, ali samo ako obećate da nećete pasti sa stolice od udara metafore „Ja crkavam, ti crkavaš, on crkava, mi crkavamo, vi crkavate oni crkavaju. Koliko crkava“ – književnosti koja je otišla u vražju mater sa njenim promiciteljima, pregledali, kao što pregledaju prije prodaje „srpsku“ krmad, sve, valjda srpske, tekstove da se slučajno ne bi dogodilo da se pojavi neki vepar iliti nedemokratski autor ili pak neki tekst koji bi što kritizirao, što će reći da su kontrolori srpskog literarnog strujanja mogli komotno raditi i na kontroli pošte zatočenika na Golom otoku, svejedno, takvi bi svoj posao obavljali brutalno besprijekorno.

No bilo kako bilo, knjiga intervjua Tamare Nikčević i Jova Kape je bila višestruko inspirativna i zapravo je trenutak iznenadnog sjaja na beogradskoj izdavačkoj sceni, i knjiga koja je po mnogo čemu bila direkt u nacionalističku brnjicu nacionalističkih vlasti Beograda i Srbije, jer je Kapa rekao ono što mu je na srcu i rekao je to svake pohvale vrijedno, vojnički strogo i rekao je istinu, onako kako je on vidi. To mu srpski nacionalisti nijesu mogli zaboraviti i stoga je napadnut i prebijen na beogradskoj kaldrmi.

Djelo Tamare Nikčević „Goli otoci Java Kapičića“ doima se kao doista vrijedno i zanimljivo štivo koje je srbijanska poitička i književna elita pokušala prikazati anahronim i nesuvremenim, ali nažalost čini se da je Srbija, bez obzira na to što jedan general neporažene vojske gubi rat sa potomcima neprijatelja koji taj rat dobijaju bez borbe, apsolutno uspjela samu sebe načiniti izvanvremenskom u onom Konstantinovićevom smislu, te je general Jovo Kapa svojom knjigom bio u 2010. pravo osvježenje i „avangarda“ koja sa stranica rukopisa puca u prsa trulom tkivu jedne raspadnute zemlje koju izjeda crv kapitalizma i njemu prirodjenog nacionalizma.

BL!N/đk