Piše: Đorđe Krajišnik

I

Svakodnevno se u bh. medijskom prostoru objavi na desetine tekstova, komentara, analiza, kolumni, blogova i svih drugih formi prenošenja informacije, koji se bave domaćim političkim elitama, njihovim izjavama, postupcima, lopovlucima i potezima. U toj sveopštoj informacijskoj gunguli i vještački stvorenoj entropiji, kojom se smišljenim taktikama radi na sluđivanju obespravljenih i osiromašenih radnih ljudi i građana, te uz razne vidove nacionalističkih i kvazivitalnonacionalnih maniplacija, jako se rijetko objavi i uspije probiti tu zgusnutu medijsku opnu poneka ljudska priča. (Pod ljudskom mislimo na onu koja se bavi običnim čovjekom, njegovom mučnom, na rubu egzistencije, svakodnevicom, njegovim borbama i problemima. Dakle, svim onim što guši nas obične smrtnike, a što ne spada u rang tzv. velikih tema, tema od nacionalnih i državnih interesa.) A ako već uspije naći svoje mjesto u bjesomučnom medijskom haosu, onda je to, gotovo nužno, priča iz domena crne hronike ili raznih drugih vidova nesreće, koja je prisutna samo dok šokira i nagoni na gnušanje, na kojima jedino i ponovo profitiraju, na osnovu ekskluziviteta i senzacije, medijske elite, njihovi vlasnici i mecene. Ali, kakva država, takvi mediji; deviza je što mračnije i krvavije, to čitanije i gledanije.

Takva je, na žalost, bila i vijest da se konjičanin Sakib Balić samospalio pred konzulatom Republike Hrvatske u Sarajevu. I kao takva je, uz sporadične izvještaje na dan kada se spalio, te povremena izvještavanja o Sakibovom stanju u bolnici, i ostala sve do dana kada je objavljeno da je ovaj nesretni čovjek od zadobijenih povreda preminuo. Nakon toga mediji su prenijeli jedino još snimke i fotografije sa Sakibove đenaze, te izjave tugom slomljenih njegovih najbližih, i tu se, za bh. javnost i društvo, zauvijek završila priča o Sakibu Baliću, bivšem logorašu, obespravljenom demobilisanom borcu i radniku. Niko se nije upustio u analizu onoga što je uzrokovalo ovu tragediju, niti je pokušao naći dublje razloge i krivce (a razlozi i krivci postoje, i svima su nam dobro poznati) zbog kojih se ovaj čovjek odlučio na tako bolan samoubilački čin.

A zašto bi? Mediji su od Sakiba uzeli ono što im je trebalo, kratkotrajnu senzaciju i ekskluzivu, ostalo im nije ni potrebno, od Sakiba ništa nisu mogli dobiti, niti naplatiti. U ostalom, čekale su ih vrlo važne vijesti o tome šta su danas rekli, gdje otputovali i kakve laži plasirali dodici, čovići, tihići, lagumdžije i ostali, jer od njih se nešto može i naplatiti i neka korist izvući.

II

Ne znamo šta je Sakibu Baliću rečeno u hrvatskom konzulatu gdje je došao tražiti svoja prava, tražiti svoju posljednju nadu i izmoliti ponovo ono malo invalidnine koja mu je ukinuta, niti znamo zašto ga niko od nadležnih nije primio kobnog dana. Ali znamo da je Sakib sa sobom ponio litar-dva benzina i da je bio spreman na najgore ukoliko ponovo iznevjere njegove molbe. I iznevjerili su njegove molbe.

Pred Sakibom se tog trena otvorio ambis iz kojeg nije bilo povratka. Doveden na rub egzistencije, u nemogućnosti da ostvari bilo kakav izvor prihoda kako bi on i njegova porodica preživjeli i bar približno normalnom provodili svoje dane, Sakib se našao pred zidom preko kojeg nije mogao, podlegao je strašnom pritisku i odlučio se na, za njega možda olakšavajuću, smrt. Jer, kako se vratiti kući i porodici sa poraznom mišlju da sutra ne postoji, da se nema šta jesti i da se ne može iz užasnog stiska neimaštine otrgnuti i pobjeći? Kako se nositi sa bolnim saznanjem nemoći, sa svuda zatvorenim vratima, odbijanjima i nerazumijevanjima?

Tek nakon što je Sakib spušten u tabutu dva metra pod zemlju, nadležni su se odlučili pomoći njegovoj porodici, tako što su Sakibovom bratu dodjelili zaposlenje. Zar je trebalo da jedan život ode, mučenički, u nepovrat da bi porodica Balić postala vidljiva, da bi njen težak položaj bio razmotren i riješen? Pitanje je na koje odgovor, uporno, moramo tražiti od onih koji su Sakiba i sve porodice slične Sakibovoj dovele na rub ponora.

III

O tragediji koja je zadesila porodicu Balić, te o agoniji kroz koju je Sakib prolazio, teško je govoriti i naći prave riječi. Ali je jako važno ukazati na činjenicu da je Sakibov slučaj samo jedan u desetine hiljada. Svakodnevno, građani Bosne i Hercegovine, sluđeni dnevno-političkim, opet jako dobro smišljenim i tempiranim, prepucavanjima i obmanjivanjima od strane kriminaliziranih i robovlasnički nastrojenih političkih moćnika i njihovih etnokapitalističkih tajkuna, bivaju mrcvareni i bacani na samo egzistencijalno dno, sa koga, na žalost, jako rijetko ima mogućnosti povratka. Mnogo je danas Sakiba koji obijaju vrata raznih opštinskih, entitetski i državnih institucija u potrazi za svojom posljednjom nadom, a nada im već na prvom stepeniku ovih birokratskih čudovišta biva ugašena.

Na kraju, ostaje nam vjera da će građani i narodi ove izmučene i ojađene zemlje smoći snage da prevaziđu nametnute animozitet i prepreke, te da će Sakibov očajnički čin biti svjetlost ka ujedinjenju u borbi protiv nepravde, siromaštva i svakog drugog oblika tiranije nemetnutog od strane vladajuće političke kaste. Mnogo je toga što nas ujedinjuje, svi smo jednaki u nepravdi i iskorištavanju, a neprijatelj nam je svima poznat i vidljiv.

Stoga, vrijeme je za uzbunu, vrijeme je da se krene! Sjetite se, jedan ovakav čin je u Tunisu prije nešto više od godinu dana pokrenuo plamen koji je za tili čas zahvatio cijeli arapski svijet. U čemu smo mi drukčiji, imamo li šta čekati i u šta vjerovati, nego u sebe i u borbu koju ćemo pokrenuti? Jer, niko nam neće i ne želi pomoći, ako sami sebi to ne želimo.

BL!N MAGAZIN, DEPO PORTAL