Piše: Siniša Lazić

The Son of No One je zbrkani kriminalistički triler, sa nedorečenim scenarijem, doduše tehnički dobro uređen, ali to je ujedno i jedina svijetla tačka filma. Radnja je iskasapljena nelogičnostima i nemotivisanim radnjama,  a likovi su svedeni na grube crte. Zbog silnih flešbekova film djeluje zbunjujuće, ali ne zbog kompleksne radnje već zbog svoje banalnosti, i kako radnja odmiče, pretvara se u ispodprosječan krimić s predvidljivim krajem. To je, u kratkim crtama, ono što možete da očekujete od filma koji na osnovu casta može lako da vas navuče da izgubite sat i po vašeg života gledajući ga.

Film počinje tako što mladi policajac Jonathan White (Channing Tatum), biva raspoređen u stanicu u kraju gdje je rođen i odrastao. Odjednom počinju da se pojavljuju pisma koja prijete da će otkriti identitet ubice zločina u kome je i on učestvovao u mladosti. Tajna prijeti da zakomplikuje život njega i njegove supruge (Katie Holmes). U međuvremenu se pojavljuju likovi koji su jednako zainteresovani da se zločin ne istraži. Jedan od njih je šef policijske stanice (Ray Liotta u svojoj standardnoj ulozi), i detektiv koga glumi Al Pacino. Nakon toga slijedi niz flešbekova koji ne služe ničemu osim kao filer da bi se izguralo vrijeme cjelovečernog filma. Za to služi i uvođenje likova kao Juliette Binoche koja je samo skica, ili gospođe Cruise, koja nije ni to. Najveća misterija je zapravo zašto su ovi ljudi prihvatili uloge u ovakvom filmu. Ako očekujete akciju sa jurnjavama, cool replikama, napetostima, kao u drugim policijskim krimi trilerima, bićete vrlo razočarani.

Akcionih scena skoro da nema, tenzija praktično ne postoji, a dijalozi su blago rečeno suvoparni, bez imalo humora.

Dito Montiel je kao reditelj svoj talenat dokazao u sasvim solidnom A Guide to Recognizing Your Saints, ipak, ovdje radi sa onim što mu je ponuđeno, a to je vrlo malo. Tako da i njegov pokušaj da iz loše napisanog scenarija izvuče nešto više ostao je neuspješan. Likovi su jednodimenzionalni, naivno napisani i još dodatno pokopani lošim replikama, a pošto reditelj insistira na flešbekovima jako ih je teško pratiti, i tok radnje se svodi na nabacivanje loše povezanih scena. Zbog toga je, nažalost, Al Pacino i najveća žrtva ovog filma, naročito ako imamo u vidu šta je sve snimao, i koliko mu zaista u biografiji nije trebao ovakav film. Al Pacino je posljednjih godina zaređao sa filmovima koji su previše mlaki, scenaristički nedovršeni i  polovično uspješni ili potpuno neuspješni. Ovaj će da završi u drugoj kategoriji.

Channing Tatum je vjerovatno typecastovan zato što je Mark Wahlberg bio odsutan, i njegova drvena glumu je zapravo dobra za film jer se savršeno uklapa u ostatak ekipe. Tatumovi nacrtani žuti brčići užasno iritiraju, ali ne toliko koliko Tracy Morgan u ulozi njegovog najboljeg prijatelja koji u Americi važi za komičara, i to jako popularnog (nakon uloge u 30 Rock) ali u ovaj film je potpuno zalutao.

Da ne bude sve crno potrudio se  Jake Cherry, koji je zaiste sjajno odglumio mladog Jonathan White.

Scenario je vrlo loše napisan i predstavlja skup klišea i nelogičnosti. Već nakon prvih desetak minuta sasvim je jasno u kom pravcu se radnja odvija i šta nas čeka. Čak i neki pokušaj završnog preokreta potpuno je očigledan i više nego naivan. Ono malo potencijala je ostalo neiskorišćeno ili nerazrađeno, tako da reditelj nije ni imao šta da nam ponudi osim porodične drame kojoj ipak nije dato dovoljno prostora kako bi bila imalo ubjedljivija.

Dito Montiel na kraju film gotovo potpuno svodi na razgovor glavnih likova, i on se pretvara u radio dramu između Thatuma, Pacina i Liotte, zaboravljajući koliko je napora uložio da nam napravi set up za “završni obračun” koga, zapravo, i nema. Da ne govorim koliko je naših živaca (mojih svakako) potrošio u uvođenje u radnju lika Tracy Morgana, da obezbjedi njegovo preživljavanje u jednoj sceni gdje je to bilo potpuno nebitno za radnju. 

Ono što ovdje najviše nedostaje je pravi dramski konflikt, jer iako imamo naznake da će se nešto desiti pred kraj, to ostaje nerazriješeno, a pomirljivo rješenje na kraju samo daje kompletnu sliku filma i postaje jasno zašto se na kraju osjeća razočarenje.

I dok je sadržaj takav kakav je, prezentacija čak i može da prođe, i sigurno da u rukama mnogo boljeg i iskusnijeg reditelj sa ovakvim scenarijem teško da bi smo dobili bolji film.

BL!N MAGAZIN