Piše: Siniša PAVIĆ (Novilist.hr)

Tito je, jebat ga, kriv za sve! Tito, Joža, Tile, Stari, Valter, Bog i Otac. Nitko drugi. Kriv je za raspad Jugoslavije, jer mu za očuvanje vlastitog eksperimenta, tog frankenštajnskog lijepljenja naroda i narodnosti, nikada i nije bilo stalo. Jer, da mu je stalo, ne bi lola te šezdeset i neke prodao Amerikancima jugoslavenski svemirski program da oni, a ne mi, budu ti koji će prvi na Mjesec poletjeti, nego bi ga čuvao za svoje narode i narodnosti, razvijao ga koliko treba, pa da u trenu kad sve priprijeti pucanjem, potrpa kompletno ljudstvo u letjelice proizvedene u »3. maju«, ili splitskom škveru i pošalje »Jugoslavene« u krasni – svemir!

O, kakvo bi to spasenje bilo! Spasenje posve nalik onoj epizodi vizionarske »Top lista nadrealista« zvanoj »Burek u svemiru«, onoj koja priča o avanturama kapetana Zenita i posade Enterparadajza u serijalu koji je osvojio čak tri Oscara; za druželjubivost, špicu i spoljne efekte! Društvo iz humoristične »Top liste«, ono koje se također raspalo kad se sve raspalo ako ne i malo prije, letjelo je na Mjesec šprdnje radi, i ne sluteći koliko smo nebu bili blizu. Umjesto ratova, mogli smo s Titom naprijed, sve do zvijezda, taman da svakom narodu i narodnosti, ovisno o brojnosti i megalomanskim apetitima, dade što veću, što manju neku planeticu. Mars bi danas možda bio uljuđen poput Slovenije bez Janše, Pluton hoh poput zagrebačkih puca i Milana Bandića, Jupiter meka za cajke svake vrste, na Veneri bi se pekle najslađe šampite, na Saturnu plesalo Oro i jele papričice, a Merkur bi behar probeharao nakon što bi Tito naredio društvu na Merkuru da se ne zajebava kad su svi Bosanci. Mir bi bio zagarantiran već samom činjenicom da su intergalaktički ratovi đavolski skupi, a i sama činjenica da smo sami u svemiru već bi nas nekako zbližila. Trajalo bi, makar dok se Ameri i Rusi ne domognu još nečijih tuđih nacrta, pa nam silom dođu u goste. Samo, Titu nije bilo stalo do nas, već mu je te šezdeset i neke u pamet došla isključivo briga za svoju guzicu, k'o na početku karijere, kad je trošio isključivo »Moravu«. Pa je prodao Kennedyju nacrte, a ovaj mu vratio lovom od koje je bilo puno suverenu, i ponešto narodu. Njemu Elizabeth Taylor, a nama zadovoljstvo što nam je na čelu takva muškarčina. Njemu whiskey i cigare, a nama užitak što smo, nakon prodaje duše vragu, i definitivno »faktor stabilnosti u regiji«. Faktor stabilnosti bili, faktor stabilnosti ostali. Kakvi mi, takva i stabilnost. Na ovim prostorima.  

Drugačiji put

E, da, drug Tito, Hrvat a Slovenac, odnosno Jugoslaven, prodao je naš galaktički spokoj za šaku dolara, izdavši pritom ideje i ideale velikog, genijalnog Hermana Potočnika, također Hrvata a Slovenca, onog sa čijom se knjigom rado fotografirati davao i nenadmašni zvjezdoznanac Arthur Clarke. A kako narod ništa o prodaji nije znao sve do jučer, kad su se snimanja filma na tu temu dohvatili Slovenci Boštjan i Žiga Virc, činilo se upravo logičnim to da Ameri uštrcaju u nesvrstanu Jugoslaviju štogod para. Radilo se, vozilo stojadina, bilo faktor stabilnosti, pilo Pipi i sanjalo snove mokre koliko i majica u reklami za istoimeno piće, majica na grudima najljepše misice ikad rođene na ovim prostorima, Ane Sasso. Gledano iz ove perspektive, Europe koja samo što se raspala nije, prije negoli će nas primiti u kolo, gledano iz perspektive hipoteka, kredita, neplaćenih računa, nezaposlenosti, čini se lako makar zapitati se što bi bilo da se Jugoslavija nije raspala nije!? Hm, možda bi bilo svašta, a možda bi bilo ništa, ili bi bilo tek malo drugačijeg puta koji bi nas i opet doveo do neminovna raspada. Društvo je to kojeg samo svemir podnijeti možda može. No, kalkulirati, maštati je lako....

Jugoslavija bi garant bila sportska velesila. Odnosno, Jugoslaviju je trebalo držati umjetnim putem na životu barem još toliko dok se i konačno ne potvrdi kako je generacija Kukoča, Rađe, Đorđevića bolja od ičeg na planetu, pa i od Jordanova društva. Ovako, nikada nećemo znati je li Kukoč bio u stanju dati deset trica za redom preko kakvog NBA manekena, onako kako ih je spucao preko juniora SAD-a. Selektor bi garant bio Obradović, hrvatski stručnjaci bi se naravno bunili, no Žarka Radića bi imenovali na kakvu visoku funkciju u savezu, i eto sreće. Basket bi bio naša dika.  

Ništa manje veselje ne bi nam donio ni rukomet, s tim da bi dirljivo bilo gledati kako se cijela Jugoslavija, htjela ne htjela, klanja Ivanu Baliću, onako kako mu se za ove Gopčeve čudne lige čudna imena, klanjao nedavno Šabac. Ni s vaterpolom ne bi bilo problema. Selektor Rudić, a reprezentacija mala da primi sve majstore vodenog loptanja. Tu bi se stvar morala rješavati političkim putem, razmjerno – tri, četiri Hrvata, tri, četiri Srbina i tri, četiri Crnogorca. Pa da vidiš kako se lige Italije i Mađarske same ukidaju. A nogomet!? E, to se nikad ne zna i to je ponajveća intriga, velika poput one dileme Ivice Osima Švabe bi li se raspad spriječio da je Jugoslavija otišla na ono Europsko prvenstvo, a ne da Danska ide kao zamjene pa bude prvakom. A imali smo generaciju čileansku. Makar, da je reprezentacija Jugoslavija u bilo kom obliku i preživjela, ne bi u njoj igrao Zvone Boban, a to automatski i ne bi bilo to, sve da je i Miljanić vodi. 

Notom na notu

Dobra je stvar što garant ne bi bilo ovako sumanutog ulaganja u hokej. Ili bi ga bilo, ali uz veliku participaciju ruskih igrača, a ne da se samo pečalbarski engleski u svlačionicama priča. Tenis cvate i ovako, makar je pitanje tko bi mu bio ponajveći promotor. Mi Hrvati smo, naime, za promotora imali najvećeg, oca nacije dr. Tuđmana. Još je veći problem što bi i Zec i Đole digli Wimbledon, taman da se do usijanja dovede rasprava koji je naš, a koji njihov, jesu li oba naša ili nijedan, a zgodno bi bilo čuti što o toj problematici misle, recimo, Slovenci.

Bazični sportovi teško da bi išta bili bolji negoli su sada, nije to lopta ni zajedničko tuširanje, samo što bi Blanku i Janicu prisvajalo, umjesto četiri, dvadeset milijuna ljudi. No godine su prošle pune muka, sport je krenuo korak dalje, kapital je ušao i u Jugoslaviju koja nije propala, taman da, u to ne treba sumnjati, čitava zemlja živi samo od jedne gospodarske grane – kladionice! Kud ćeš ljepše i lakše! Liga k'o blata – Leotara, Trepča, Rad, Napredak, GOŠK, Val, Zmaj, Lovćen – svake nedjelje mali milijun ogleda, a svaki lagan za prognozu, jer svatko jednom mora biti prvak. Namjesti pa vladaj. I eto kruha bez motike. Jugoslavija bi, nema sumnje, bila raj za kladioničare.  

To što je tržište veće, ne bi, međutim, pasalo baš svima. Evo, recimo, Jelena Rozga. Lako je biti žena, majka, kraljica, kad ćirilicu pjevaš za one koji su ćirilice gladni, ali ajde se ti dokaži tamo gdje je ćirilica legitimno stanje stvari. Bum cile bum je pase, traži se više, bolje, brže, besmislenije, Huljića je stotinu, a ne jedan. Ti, odnosno ta država, više ni Miši ne bi tek tako priznavali da je legenda, pa ili bi sve otišlo do đavola, ili bi svi poslušali Crnogorce pa na Eurosong poslali Rambo Amadeusa! Zapravo, jasno je da se na ovim prostorima nikad nije trebao voditi ideološki rat, već onaj glazbeni, odnosno muzički. Notom na notu, šansonom na trubače, pjesmom s Pohorja na Karleušu. Pa, kom obojci, kom opanci. Ovako, izmiješa se brate svega, taman da se ne zna je l' to duh slavenski jošte živi u kajdankama loših pevaljki. 

Centralna kasa

Što se kulture tiče, recimo filma, za vjerovati je kako bi Veljko Bulajić dobio neku novu priliku da snimi neku novu epopeju. Od odabira teme svašta bi se dalo iščitati. Danis Tanović bio bi i opet mangup, makar je pitanje bi li bio toliko veliki mangup. Jer, ako su Jugoslaveni dali Andriću da bude nobelovac, tko zna bi li opet pustili Bošnjaka da se lovorikama kiti. Glumci i ovako rado glume jedni drugima u filmovima, premda upada u oči kako Dragojević u »Paradi« ni uz najbolju volju nije našao razloga ni načina da Srbinu, Hrvatu, Bošnjaku i Albancu doda i Slovenca. Čkalja i Mija bi oživjeli silom, novogodišnji program bi bio raskošan, Goran Milić tek novinar koji folira da vodi Dnevnik, kako je i red. No, zato bi sateliti, kablovi, činjenica da imamo lokalne televizije, dovela na male ekrane svo čojstvo i kubure ovog svijeta. Jer svoju bi lokalnu televiziju imali; Dinara, Crna Gora, Zagora, Hercegovina...

Tako egzotični, i opet bi bili mamac za Europu, turizam bi i opet bio naša najjača grana, Hrvati bi i opet rogoborili jer sve ide u centralnu kasu, no sve bi se ipak malo decentraliziralo. EU bi nas spremno odmah prigrlio, vjerujući kako je baš Jugoslavija onaj faktor stabilnosti u regiji! Pače, možda bi se Jugoslavija, prije negoli EU, podijelila na istočnu i zapadnu varijantu, pa da nije samo jedan faktor stabilnosti nego da su dva, jednako vrijedna, za istok i za zapad, za komunikaciju s Kinom i Indijom, za prijateljstvo sa Njemačkom i SAD-om! Taman da oba od svih čimbenika svjetske politike izvuku pomoć, novčanu dakako, ne bi li stabilnost bila još stabilnija!  

A kad te EU voli, onda ti je industrija tu više onako radi reda. Ne zna naš čovjek bez trliša, ne zna država bez da se zaklinje u radništvo i seljaštvo, taman da radi i Fiat, i Agrokomerc, i Gornji Milanovac. Jugoplastika bi, primjerice, na užas Keruma, proizvodila plastične rukaviće za plivanje samo za nostalgičare, a Joker bi bio sanak pusti. Ko se ni uz sve spomenute pogodnosti ne bi snašao, nema mu druge nego skupljati ambalažu. Boce bi se sakupljale svuda, no propaganda bi odradila svoje, kvalitetno i efikasno, taman da svojevrsna himna tvorevine bude ona Željka Samardžića pjesma »Ne sudi me po ambalaži«! 

Povijest učiteljica

Pitanje je samo, tko bi tu zemlju, da se nije raspala, vodio. Ideja predsjedništva je u čas potrošena, dok je ideja da je vodi kakav Milošević i njemu slični, nastrana do krajnosti. Reče jednom genijalni, jedan i jedinstveni, Ivica Osim Švabo, problem je s nogometom što i ona druga ekipa hoće da pobjedi. E, pa, problem je s Jugoslavijom bio vazda taj, što je i ona druga ekipa htjela da pobjedi. Kako je lako idealizirati nogomet i košarku, tako je lako zamisliti užas da je kojim slučajem na čelo Titova eksperimenta došao Milošević, ili netko njemu nalik. Lako je zamisliti neke nove Gole otoke pune, nove kazamate, neku novu ideologiju, neku novu obmanu, neke nove bjegove na zapad, neke nove UDBE, za koje bi i dobri čovjek Ivica Račan bio hapšenja vrijedan. Ili bi, a to se čini skoro pa poraznije, tom nekom Jugoslavijom vladalo tijelo sastavljeno od pet, šest Todorića – iz svake republike po jedan – pet, šest Mamića, pet, šest Sanadera, Mustafa Cerića, Dodika.  

Nedavno je umro i Kiro Gligorov. Čini se da oni koji su na neki dobrohotan način zamišljali Jugoslaviju i fizički nestaju. Na internetskoj stranici B92 pod tekstom u kojem se špekulira kako bi Jugoslavija, da je ima, bila jaka država, članica EU, imala duplo veći BDP, 13 aerodroma i bila neprikosnovena sportska sila, i komentar da ne bi ni propala da je valjala. Možda stvarno nije valjala, a možda je Tito, sunce mu, zajebao sve prodavši Amerima naš svemirski program! Nije to bila država stvarana da na zemlji bude, već je to bila država stvorena da postane sila nebeska, intergalaktička. I bilo bi tako, da Tito nije volio viski, žene i lov na egzotičnu živad. Njemu hedonizam, a nama nezavisnost i treće mjesto Vatrenih na Svjetskom u Francuskoj, da bi se konačni račun opet svodio gore, međ' zvijezdama! Šteta je jedino što nismo imali Havela svoga, da se raziđemo kao ljudi.

Inače, prije koji dan upitaše starinu s jednog našeg dalmatinskog otoka što misli o politici, on koji pamti i partizane, i bijeg u Australiju, i Tita, i Tuđmana, i Miloševića, i Sanadera, i Kosor, i Milanovića. On će na to: »Ne možeš istom bojom, namaz preko namaza, pituravat' 20 godina isti zid!« Elem, ili mijenjaj zid, ili mijenjaj boju, ili mijenjaj pitura. Jugoslavija se i Jugoslavija nas je, pituravala skoro 50 godina. Mlada hrvatska nam država je evo, nema dugo, promijenila pitura. Možda je slučajno, a možda je nekom došlo iz dupeta u glavu da je povijest najbolja učiteljica. Pa ćemo u Europu. A mogli smo – u svemir....

(Novi list, DEPO PORTAL, BL!N MAGAZIN/md)