- Bilo je oko 21 sat, ne znam točno. Stajao sam na palubi i prolazili smo jako, previše blizu otoka. Mi smo bili na sedmom katu, barem 30 - 40 metara iznad razine mora. Gledali smo i pitali se što je ovo. Odjednom, začuo se snažan udarac. Odmah sam znao da nešto nije dobro - priča Zrinko Huljić, 39-godišnji ribar iz Omišlja na Krku koji je, zajedno sa 8-godišnjim sinom Vitom i prijateljem Vladimirom Štrbcem, krenuo na krstarenje talijanskim kruzerom Costa Concordijom i preživio havariju na pješčanom sprudu pokraj otoka Giglija u Tirenskom moru.

Uslijedilo je nešto što Huljić opisuje kao sate panike i kaosa, začinjene krajnjom neorganiziranošću, za što proziva zapovjedništvo i posadu broda. Brod se, prisjeća se Huljić, snažno naginjao prvo na jednu stranu, zatim na drugu, ljudi su se držali za ogradu, pokušavali održati ravnotežu... Sve to pratio je nekontrolirani stampedo prema čamcima za spašavanje.

- U početku, nitko nam ništa nije govorio. Nestajalo je struje i prvo su nas pokušavali uvjeriti da nije ništa strašno, da se pokvario agregat, da će kvar vrlo brzo biti riješen. Kako sam profesionalni ribar, znao sam da to baš nije realno objašnjenje. Kada smo vidjeli kuhare i konobare da panično bježe, znali smo da to nije istina - ispričao nam je Zrinko Huljić.

Posada se, prisjeća se Huljić, ponašala krajnje neprofesionalno. Umjesto da smire paniku, u cijelom tom kaosu rastrčali su se zajedno s putnicima, naguravajući se u čamce i spašavajući živu glavu. Nadalje, omišaljski ribar priča kako se, uslijed nestanka struje, sve to događalo u mrklom mraku, što je znatno otežavalo spašavanje. Putnici su sami spuštali čamce za spašavanje, a tek je tada, govori Huljić, nastupio pravi pakao.

Kako je brod bio jako nagnut, čamci se nisu mogli spustiti pod pravim kutem u more. Udarali su o bok, a neki su čak uletjeli u kabine. Čuli su se vriskovi, mnogi su stradali. Ljudi su s paluba, s velike visine, skakali u čamce. Čuo sam da ih je dosta ozlijeđeno, neki su poginuli. U čamac koji prima 40 ljudi naguralo se njih 70. Sve je to trajalo satima. Svi smo bili mokri, promrzli, šokirani. Vito se ponašao jako hrabro. Sve je to dosta dobro podnjeo - priča Zrinko Huljić.

Oko pet ujutro, nastavlja, iskrcali su se na obalu, gdje je stožer za hitne situacije lokalnu osnovnu školu pretvorio u spavaonicu. No, za preživjele nije bilo previše sna.

- Nitko nam se nije obratio, objasnio što ćemo, kamo ćemo. Na brodu nam je ostalo sve, odjeća, dokumenti, ključevi automobila. Cijelo vrijeme imam osjećaj da netko pokušava sve ovo zataškati - ogorčen je Zrinko Huljić.

Jutarnji.hr