Razgovarao: Đorđe KRAJIŠNIK

BL!N: Gospodine Vojnoviću, nedavno je objavljen vaš novi roman pod nazivom "Jugoslavija, moja dežela". Po onome što su rekli kritičari riječ je o sižejno logičnom nastavku Vašeg prvog romana "Čefuri raus!" Opet se bavite identitetskim traumama "naroda i narodnosti" sa prostora bivše Jugoslavije, te nastojite dati jednu novu perspektivu u osvjetljavanju događanja tokom krvavih devedesetih godina. Recite nam nešto više o samom romanu, njegovom nastajanju i onome što ste željeli njime obraditi?

Vojnović: Moja je želja bila ispričati priču djece oficira Jugoslavenske narodne armije, s kojima sam se kao desetogodišnjak družio u Puli, gdje su živjeli moja baka i deda. Ti dječaci su početkom rata doslovice preko noći nestali iz našeg dvorišta da bi se kasnije u plaču javljali iz nekog beogradskog hotela, odvojeni od svojih prijatelja, od mora, od ljeta. Mnogo kasnije sam saznao priču o beogradskom hotelu Bristol u kojem i dan danas stanuju bivši oficiri JNA i u koji su tada preseljeni moji drugovi.

Ipak, roman "Jugoslavija, moja dežela" puno je više od te priče jer pokušava sagledati raspad Jugoslavije i nestanak prostora na kojem je ta nesretna država postojala. Pritom govorim iz pozicije moje generacije koja je u početku rata imala jedanaest, dvanaest godina i koju je rat prilično pogodio iako nije imala mogućnosti da na bilo koji način aktivno sudjelovati.

Junak moga romana Vladan Borojević naime otkriva da njegov otac, bivši general JNA, nije poginuo u ratu nego je osumnjičen za ratne zločine i već se godinama skriva pred rukom pravde. Vladan tako krene u potragu za ocem i u očajan pokušaj da se suoči sa njegovim (ne)djelima.

BL!N: Budući da je prvi tiraž romana rasprodat u rekordnom roku, znači li to da je slovenačko društvo još uvijek željno priča o Jugoslaviji ili je po srijedi nešto drugo?

Vojnović: Jugoslavija u naslovu, uz razlog da je ovo priča o njenom raspadu ispričana putem raspada jedne oficirske porodice, stoji i stoga što sam vjerovao da ta riječ na ovim prostorima još uvijek ima neki provokativni naboj što se po prvim reakcijama pokazalo tačnim. Mnogi su nasrnuli na taj roman i napali me da sam jugonostalgičar što je sušta suprotnost onome što u knjizi piše pa me to prilično zabavljalo.

Ipak, rasprodaja prvog i drugog tiraža (govorimo o brojci 2500 knjiga) romana ima više veze sa mojom prvom knjigom "Čefurji raus!" (u bosanskom prevodu Čefuri napolje) koja je u Sloveniji postigla neviđeni uspjeh. Zato u šali kažem da bi moja nova knjiga bila rasprodana i kada bi u nju prepisao telefonski imenik.

Naravno da su pomogle dvije ili tri dobre kritike, ali tek će se u slijedećoj rundi, kada ljudi knjigu pročitaju i prepričaju je svojim prijateljima, vidjeti je li ona stvarno zanimljiva slovenskoj publici. Za sada reakcije su jako pozitivne ali ipak je rano govoriti o bilo čemu.

BL!N: Da li je Jugoslavija zaista Vaša dežela? Tačnije, imajući na umu Vašu prisutnost na kulturnom prostoru cijele bivše Jugoslavije, možemo li Vas smatrati, kao što se svojevremeno Danilo Kiš smatrao, jugoslovenskim piscem, rediteljem i uopšte autorom?

Vojnović: Do Jugoslavije kao države ja nemam neki poseban odnos, naročito ne do njenog političkoga uređenja, da o njenom pedesetogodišnjem plesu s nacionalističkim vampirima i ne govorim. Zadrte jugoslavenske komunjare ni po čemu, osim možda po odnosu prema religiji (a i tu je, kao što znamo, bilo puno oportunističke glume), nisu se razlikovale od današnje nacionalističke i konzervativne desnice pa i ne čudi da je bratstvo i jedinstvo uistinu postojalo samo na površini ispod koje su svi sanjali svoje stoljetne snove o nacionalnoj državici.

Ali ja sam odgojen na tom širokom prostoru i u multietničkoj jugoslavenskoj (pop)kulturi i zato čitav taj prostor još i danas doživljavam kao svoju širu domovinu.

Danas doduše zvanično ne postoji nešto što se zove jugoslavenski pisac ili jugoslavenski redatelj, mada bi nam kod kvalifikacije mnogih autora taj pojam dobro došao. Što se mene tiče ja sebe u prvom redu doživljavam kao slovenskog autora jer pišem na slovenskom jeziku i jer dolazim a i polazim iz toga prostora. Ipak, kada me u Bosni ili Srbiji doživljavaju kao svoga, meni to prija i to je za mene veliki kompliment, ali sam ruku na srce ipak puno više dio slovenskoga nego jugoslavenskoga kulturnog prostora.

BL!N: Koliko je put glavnog protagoniste Vašeg romana Vladana Borojevića zapravo i Vaš put? Šta je za Vas lično Jugoslavija, zapravo kako uopšte percipirate taj prostor?

Na sreću moja familija se nije aktivno uplela u događanja na ovim prostorima. Mnogi od njih su na žalost raseljeni i na mnoge druge načine pogođeni ratom i njegovim posljedicama ali niko od njih nije nosio nikakvu uniformi i ja ne nosim teret ni približno sličan onome koji nosi moj junak.

Ali usprkos tome ubijeđen sam, i zato sam između ostaloga i napisao ovu knjigu, da se teret onoga što su u devedesetima radili „naši roditelji“ prenosi na sve nas koji tu živimo i da o tim stvarima moramo nastaviti govoriti i sa njima se suočavati. Za mene je prostor bivše Jugoslavije duboko ranjen prostor, duboko ranjenih ljudi koji će još godinama trpjeti posljedice svega što se desilo i pretvarati se da je to sve iza nas najveća je greška koju možemo učiniti.

Slažem se da treba gledati u budućnost ali to nipošto ne znači da ne treba razmišljati i o onome što je iza nas. Na kraju krajeva pomislite samo kako su nas skupo koštale laži i obmane onoga rata i svega što se desilo poslije njega. Bilo bi vrijeme da se iz vlastitih pogrešaka konačno nešto i naučimo.

BL!N: Po Vašem mišljenju, da li je slovenačko postranzicijsko društvo prevazišlo "bolesti Balkana" i u potpunosti se integriralo u skupinu modernih evropskih društava ili pak još uvijek za sobom vuče tragove onog starog?

Vojnović: Mi nismo postranzicijsko društvo nego smo najobičnije tranzicijsko društvo, društvo koje nije nipočemu prevazišlo ijednu svoju dječju bolest. Mi kao i svi ostali na Balkanu glumimo demokraciju za domaće i strane posmatrače i to je u ovim teškim vremenima još očitije. Doduše ja sam uvjeren da je i u većini ostaloga modernoga europskoga svijeta demokracija opijum za narod i da smo mi samo manje sofisticirani i kulturni pri prikrivanju te bolne istine.

Sloveniju danas od Balkana po meni dijeli njen viši standard i njena bolja povezanost sa Europom. Mladi u Sloveniji su u mogućnosti da putuju i da budu dio jednog šireg prostora što naš mali konzervativni svijet ipak malo prozračuje. Vanjski svijet je stvarno iza ćoška i to nas spašava. Tu je naša malenost naša najveća prednost.

BL!N: Početkom ljeta planirate započeti snimanje novog filma, koji će biti ekranizacija vašeg romana "Čefuri raus!". Možete li nam nešto više reći o tom projektu?

Vojnović: Radi se o filmu po mom prvom romanu koji je doživio velik uspjeh u Sloveniji a i u regionu. I monodrama rađena po romanu bila je vrlo uspješna. Što je naravno dobar znak za sam film ali i određeni pritisak na mene kao autora jer će očekivanja biti velika. Zato i nisam htio srljati sa tim projektom i pustio sam da prođe neko vrijeme da dobijem potrebnu distancu i na tekst pogledam kao reditelj a ne kao pisac predloška. Moja želja je naime od samog početka film koji ne bi bio sušta ekranizacija nego samostalno umjetničko djelo, nadogradnja romana.

BL!N: Na scenariju za film, kako nam je poznato, sa Vama je kao koscenarist radio i bosanskohercegovački scenarist i pjesnik Abdulah Sidran. Kakva je bila saradnja sa Sidranom, te koji će još bh. autori (glumci) učestvovati u ovom filmskom projektu?

Vojnović: Svi mi znamo ko je Abdulah Sidran i ne moram vam objašnjavati šta on znači za bilo koji scenarij kojeg uzme u ruke. Meni je u početku puno pomogao i sam njegov pogled na moj tekst, jer sam bio još previše uvučen u njega i trebao sam nekoga da me upozori na neke stvari da mi skrene pažnju na njih. Sada smo u završnoj fazi i vjerujem da ćemo sve zajedno začiniti i sa malom dozom sidranovskog humora.

Što se drugih bh. autora tiče sigurno će u filmu nastupiti nekoliko glumaca sa ovih prostora ali je u ovom trenutku još rano govoriti o konkretnim imenima. Ima tu jako puno talentiranih ljudi s kojima bi volio raditi i bojim se da neće svi imati mjesta na ovom projektu.

BL!N: Vaš prethodni film "Piran-Pirano" je rađen u trojezičnoj varijanti (bhs, slovenački i italijanski), možemo li i od ovog filma očekivati neku višejezičnu miksturu?

Vojnović: Sigurno su Čefuri raus! višejezična materija, koja u prevodu na bilo koji jezik gubi važan dio svoga jezičnog karaktera koji u velikoj mjeri bazira baš na miješanju različitih srpskohrvatskih i slovenskog jezika te ljubljanskoga slenga. Film je u tom pogledu u prednosti jer svako može čuti original i čitati titlove i jezik će i zbog toga zasigurno biti važna komponenta toga filma, čak i u većoj mjeri nego je to bio primjer u filmu "Piran Pirano."

BL!N: Roman "Čefuri raus!" bavi se između ostalog i problemom imigranata. Kakvo je danas stanje u Sloveniji kada je u pitanju ova kategorija stanovništva, te kako uopšte gledate na problem imigranata u Evropi, njihove progone i agonije?

Vojnović: Slovenija ne poznaje problem masovnog doseljavanja iz zemalja trećeg svijeta i to je na neki način dijeli od ostatka Europe. U Sloveniji danas imate u glavnom drugu i treću generaciju doseljenika iz republika bivše Jugoslavije i samim time i problemi su drugačiji.

Kada je Zoran Janković pobijedio na izborima činilo se da to između ostaloga ukazuje i na to da je Slovenija u odnosu do tih ljudi učinila korak naprijed (na to je upućivalo i to da će se poslije četrdeset godina konačno graditi džamija u Ljubljani, da smo počeli polako rješavati problem izbrisanih i neke druge stvari), no ono što je uslijedilo nakon izbora (a uslijedila je hajka na Jankovićeve glasače krivoga porijekla) pokazalo je da je desna politika u Sloveniji još uvijek spremna zaigrati na netrpeljivost spram došljaka i da to itekako prolazi kod jednog dijela slovenskog stanovništva.

Slovenija je danas kao i mnoge druge zemlje podijeljena na jedan vrlo otvoren i tolerantan dio društva (koji je uz ostalo i objeručke prihvatio i nagradio knjigu "Čefurji raus!", knjigu o došljacima u Sloveniju koja donosi vrlo kritičan pogled na stanje stvari u Sloveniji) i onaj drugi, opterećen raznim predrasudama, koji po meni više od svega definira strah pred životom koji svakodnevno gledaju po televiziji.

BL!N: Naveli smo da ste sarađivali sa Abdulahom Sidranom. Kakav je Vaš odnos i saradnja sa drugim autorima iz ostalih jugoslovenskih republika, te mogu li književnost i film, kao i drugi vidovi umjetničkog izričaja, prevazići ideološke barikade i koliko oni uopšte radi na interkulturalnom zbližavanju "zavađenih" naroda?

Vojnović: U istinskoj umjetnosti barikade nikada nisu postojale, ali je njen utjecaj danas minimalan i teško ona može činiti čuda. A zbližavanje „zavađenih“ je čudo.

To naravno ne znači da bi, kada bi mi bili pametniji, umjetnost imala važnije mjesto na ovim prostorima i puno više međusobno ih povezivala nego što to sada čini. Ali mi se čini da se kulturne politike svih ovdašnjih zemalja trude u pravcu da njihova kultura ne bi bez puno muke prelazila granice i „prljala“ se po tuđim binama, galerijama i bioskopima.

Meni se zato sve više čini da je samo nama autorima stalo do toga da međusobno komuniciramo i da se samo nama samima postojanje nekog šireg zajedničkog kulturnog prostora čini prijeko potrebno. Ostalima, a naročito politici kao da je svejedno da li će, na primjer, slovenska kultura postojati izvan granica naše države, da li će biti u bilo kakvom dodiru sa drugim kulturama i da li će sa njima dvosmjerno ili jednosmjerno komunicirati.

Svi smo mi poslali brojke i dovoljno je da se proizvede pet filmova, objavi dvjesto knjiga, postavi sto pozorišnih predstava i tako dalje. Jer njima je bitno da se potroše pare za ovu godinu i da oni imaju šta nabrojiti kada novinari upere u njih svoje mikrofone sa svojim banalnim pitanjima.

PROČITAJTE JOŠ:

NOVI ROMAN/JUGOSLAVIJA, MOJA DEŽELA: Novi roman Gorana Vojnovića uzbudio Sloveniju

PRATITE ONLINE MREŽU BL!N MAGAZIN-DEPO PORTAL