1. STRADANJE SARAJEVA

Opsada Sarajeva bila je jedna od najdužih opsada u istoriji modernog ratovanja i najduža opsada jednog glavnog grada ikada. Počela je kada je Jugoslovenska narodna armija (JNA) zauzela aerodrom na Ilidži u noći 4. na 5. april 1992. godine, a završila se 29. februara 1996. godine. Trajala je ukupno 1.425 dana, odnosno 44 mjeseca, a za to vrijeme na grad je padalo u prosjeku 329 granata dnevno. Rekord od 3.777 ispaljenih granata uknjižen je 22. jula 1993. godine. Podaci govore da je unutar opsjednutog grada, ali i borbama oko njega, stradalo oko 8.000 ljudi, od čega su najveći dio bile civilne žrtve.

Ova opsada ostat će upamćena kao jedna od najstrašnijih poslije Staljingrada. Najvažnija uporišta i skladišta oružja grada čvrsto su bila u rukama Vojske Republike Srpske (VRS). Gradom je vladao strah od snajpera, a svuda su stajale table s natpisom "Pazi, snajper!". Dijelovi grada, naprimjer Novo Sarajevo – Grbavica i Vraca - bili su pod okupacijom Vojske Republike Srpske.

Sredinom 1993. godine u aerodromskom naselju Butmir završen je 800 metara dug Sarajevski ratni tunel, koji je omogućio ne samo ranjenima da napuste grad, nego i dotok hrane i lijekova u Sarajevo, ali i oružja.

U ovom periodu stradale su mnoge civilne zgrade. Prema zvaničnim izvještajima u septembru 1993. godine 35.000 zgrada u Sarajevu je bilo srušeno, a sve ostale su bile manje ili više oštećene. Pored materijalnih gubitaka, svakodnevno granatiranje glavnog grada nemilosrdno je odnosilo ljudske živote. U redovima za vodu ili drugim 'pojedinačnim paljbama' ubijene su desetine i ranjene stotine ljudi. Jedan od najstrašnijih primjera je masakr na "Markalama", gdje su u februaru 1994. godine granate ispaljene sa srpskih položaja uzele živote 68 Sarajlija.

2. GENOCID U SREBRENICI

Genocid u Srebrenici, koji se dogodio u julu 1995. godine, jedan je od najvećih masakara u Evropi nakon Drugog svjetskog rata u kojem je, prema faktografskim podacima, ubijeno oko 8.000 ljudi, bošnjačkih muškaraca u rasponu od maloljetnika do staraca. Zločin se dogodio na širem području Srebrenice, a izveli su ga srpska vojska, pod zapovijedanjem komandanta optuženog za ratne zločine, Ratka Mladića, i „Škorpioni“, paravojna formacija pod kontrolom srbijanskog Ministarstva unutrašnjih poslova.

Zvanični dokumenti tvrde: Iako je još 1993. Vijeće sigurnosti UN-a donijelo rezoluciju kojom je Srebrenicu i njenu okolinu proglasio „zaštićenom zonom koja se ne smije oružano napadati niti izlagati nekom drugom neprijateljskom činu“, ofanziva srpske vojske na Srebrenicu započela je 6. jula 1995. U jutro 10. jula 1995. situacija u samoj Srebrenici bila je napeta. Stanovnici, od kojih su neki bili naoružani, preplavili su ulice grada. Komandant holandskog bataljona Thomas Karremans slao je hitne zahtjeve kojima je tražio zračnu podršku NATO-a radi odbrane grada, međutim nikakva pomoć nije stigla do poslijepodnevnih sati 11. jula 1995, kada je NATO počeo bombardovati tenkove VRS-a koji su se primicali gradu. Avioni NATO-a pokušali su napasti i artiljerijske položaje VRS-a iznad grada, ali operacija je prekinuta zbog slabe vidljivosti. Planovi NATO-a da nastavi sa zračnim napadima propali su nakon što je VRS zaprijetio da će ubiti holandske vojnike koji su se nalazili u zarobljeništvu VRS-a, te da će granatirati bazu UN-a u Potočarima, kao i okolna područja, na koja je pobjeglo 20.000 do 30.000 civila.

U danima koji su uslijedili pripadnici VRS i paravojnih formacija iz Srbije ubili su na hiljade bošnjačkih dječaka i muškaraca i zakopali ih u masovne grobnice na području u okolini Srebrenice, a njihovo stradanje i masovno izbjeglištvo žena i djece iz ovog bosanskog gradića ostalo je krvavim slovima urezano u historiju stvaranja Republike Srpske.  

3.  TRAGEDIJA PODRINJA

Zvornik - U grad na Drini krajem 1991. godine dolazi tenkovsko-artiljerijska jedinica JNA pod komandom oficira Dragana Obrenovića, a 8. aprila 1992. godine počinje hapšenje, ubijanje, protjerivanje i "čišćenje" Zvornika od Bošnjaka. Prema kazivanju preživjelih svjedoka, tog krvavog aprilskog dana naoružane horde su išle od kuće do kuće i hapsile ili ubijale Bošnjake, zavisno ko je bio na kakvom spisku – za likvidaciju ili logor. Istog dana je u bošnjackim kućama i ispred njih, uz prisustvo TV kamera, ubijeno najmanje 70 Bošnjaka, dok ih je više deportovano u logore. Među najzloglasnijim su zabilježeni: Alhos, Ciglane, Ekonomija, Novi Izvor, vojni zatvor Standard, a kasnije i Tehnički školski centar u Karakaju, Dom kulture u Čelopeku, Dom kulture u Pilici, hotel "Vidikovac" na Divicu, "Gerina" klaonica, Osnovna škola Petkovci, Orahovac  1 i mnoga druga mjesta.

Nakon jula 1992. godine u Zvorniku više nije bilo živih Bošnjaka. Prema zvaničnim procjenama oko 35.000 je protjerano, a oko 2.000 ubijeno. Kasnije će, prilikom pada Srebrenice, dobar dio Zvorničana koji su našli utočište u ovom gradu, biti ubijen.

Bratunac - Gradu u istočnoj Bosni, blizu granice sa Srbijom, u kojem je tokom posljednjeg rata ubijeno više od 600 civila. Zvanično je potvrđeno da se najveći broj zločina u ovom gradu veže za srebrenički genocid, ali i da je veliki broj civila ubijen početkom 1992. godine, kada su u Bratunac ušli pripadnici paravojnih formacija, poznati kao „arkanovci“ i „šešeljevci“.

Prema kazivanjima svjedoka, oni su iz Bratunca i okoline izveli civilno stanovništvo, okupili ih na gradskom stadionu i odvojili muškarce od žena. One koje nisu odmah ubili, odveli su u fiskulturnu salu O.Š. „Vuk Karadžić“ ili podrum hotela 'Bosna', gdje su ih tukli i mučili, kasnije ubijali.

Zabilježeno je i da je u mjestu Suha, nadomak Bratunca, '92. ubijeno 38 osoba, među njima i žene u poodmaklom stadiju trudnoće, te djeca, od kojih je najmlađe imalo svega tri mjeseca, a najstarije jedanaest godina. Za ovaj zločin niko nije odgovarao.

Pred Sudom BiH za ubistvo četrnaest civila u selu Borkovac, maja 1992. godine, osuđeni su Mirko Todorović na 13 i Miloš Radić na 12 godina zatvora.

4. LOGORI U PRIJEDORU I OKOLINI (OMARSKA, KERATERM, TRNOPOLJE...)

Pokolj u Prijedoru i okolini obuhvata ubistva, ratne zločine i etničko čišćenje oko 50.000 nesrpskih stanovnika, prema zvaničnim dokumentima počinjenim od strane JNA i srpske paravojske. Zvanično, to je drugi najveći masakr u ratu u Bosni, nakon genocida u Srebrenici. Istraživačko-dokumentacijski centar (IDC) navodi da je u razdoblju od 1991. do 1995. u direktnim vojnim akcijama ubijeno ili nestalo 5.209 građana Prijedora, od toga 4.093 Bošnjaka, 898 Srba te 182 Hrvata.

Zabilježeno je i da  tokom ljeta 1991. teško naoružana brigada Pančevo iz Srbije stiže u Prijedor, a da krajem godine počinje realizacija plana RAM, prema kojem srpska vojska, u saradnji sa SDS-om, distribuira oružje srpskim stanovnicima Prijedora i okoline, uglavnom noću. Bošnjaci i Hrvati se iseljavaju iz grada zbog porasta nesigurnosti i agresivnosti usred sve intenzivnije velikosrpske propagande. Prema  procjenama, u proljeće 1992. između 40 i 60 Bošnjaka i Hrvata sedmično napušta općinu Prijedor.

Sredinom aprila postavljaju se blokade na cestama Prijedora, a 23. aprila SDS odlučuje da Srbi počinju raditi na preuzimanju općine u koordinaciji sa JNA. Preuzimanje se dogodilo u noći sa 29. na 30. april. Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije (ICTY) je zaključio da je samovoljno preuzimanje svih funkcija u Prijedoru bio nezakonit puč koji je planiran i koordiniran kroz dugo razdoblje kako bi se stvorila čista srpska općina.

Epilog: desetak hiljada ljudi protjerano je iz regije, a do 1997. godine, prema procjenama Human Rights Watcha, u Prijedoru ostaje još samo 600 Bošnjaka i 1.405 Hrvata. Katolička crkva i sve džamije u gradu razorene su još na početku rata.

Prema izvještaju UN-a iz juna 1994., iz općine Prijedor je protjerano 52.811 Bošnjaka i Hrvata. Povjerenstvo je izračunalo da se između 1991. i 1993. broj Srba u općini povećao sa 47.745 na 53.637, dok se broj Bošnjaka smanjio sa 43.300 na 6.124, broj Hrvata smanjio se za 3.131, a ostalih narodnosti sa 6.350 na 2.621. Taj čin je okarakteriziran kao zločin protiv čovječnosti.

Najveća stradanja evidentirana su u logorima u okolini Prijedora. Godine 1992. BBC je otkrio postojanje logora Omarska i zabilježio iskaze logoraša, koje je opisao kao „šokantne i nečovječne“. U Omarskoj, nekadašnjem rudniku udaljenom 20 km od Prijedora, držano je između 4.000 i 6.000 bošnjačkih i hrvatskih zatvorenika. Kamere su svjedočile da su u ovom, ali i druga dva zloglasna logora - Keratermu i Trnopolju, logoraši premlaćivani i držani u neljudskim uslovima. Zbog velikog pritiska međunarodne zajednice, logori su zatvoreni, broj stradalih logoraša nokada nije do kraja zatvoren, a procjene kažu da je u njima preminulo od nekoliko stotina do nekoliko hiljada ljudi.

Za Prijedor se veže i masakr na Korićanskim stijenama, zločin nad više od 200 bošnjačkih civila koji se dogodio 21. augusta 1992. godine, također kao dio kampanje etničkog čišćenja. Prema svjedočenju preživjelih, više od 200 Prijedorčana izdvojeno je od strane srpskih policajaca iz prognaničkog konvoja na planini Vlašić, na lokaciji Korićanskih stijena. Naređeno im je da stanu na rub provalije, a potom im je pucano u leđa. Nakon padanja u 100 m duboku provaliju, policajci su u nju bacali bombe i pucal, i kako niko ne bi preživio. Ipak, nekoliko ih se uspjelo spasiti ranijim bacanjem u provaliju i svjedočiti o ovom zločinu pred Haaškim tribunalom.

5. ETNIČKO ČIŠĆENJE U ISTOČNOJ BOSNI (Foča, Višegrad)

Foča - Zabilježeno je da su od početka aprila do sredine jula 1992. srpske snage provodile opširan napad usmjeren protiv bošnjačkih civila u području općina Foča, Gacko i Kalinovik. Prije toga, bošnjački civili su izbačeni sa posla, plate su im uskraćene, a potom i mogućnost slobodnog kretanja. Nakon što su okolna sela i grad Foča pali u ruke srpskih snaga, primjenjivan je uvijek isti šablon: kuće Bošnjaka su sistematski pretresane, pljačkane i spaljivane, a građani su hapšeni ili okupljani na jednom mjestu, a ponekad tokom samog procesa, premlaćivani ili ubijani.

Muškarci i žene su odvajani, a većina ih je zatvorena u Kazneno-popravni dom u Foči. Žene su odvođene na razne zatočeničke lokacije, gdje su živjele u nepodnošljivim higijenskim uslovima, bile zlostavljane na mnoge načine, dok ih je većina sistematski silovana. Neke od njih su odvođene u privatne apartmane i kuće gdje su silovane, te morale kuhati, čistiti i služiti rezidente, koji su bili srpski vojnici.

Skoro ni jedan Bošnjak nije ostao u Foči, a sve džamije su srušene. U januaru 1994. godine, srpske vlasti su "okrunile" etničko čišćenje Foče preimenujući grad u "Srbinje". Gotovo svi preostali muslimani Bošnjaci, muškarci i žene iz sve tri općine su uhapšeni, sakupljeni na jednom mjestu, potom razdvojeni i zatvoreni u nekoliko sabirnih zatvoreničkih centara - logora: Buk Bijela, Srednja škola u Kalinoviku, Partizan, Srednja škola u Foči, KP dom u Foči...

Označena i od NATO pakta kao vrlo važna meta u toku zračnih napada 1995, općina Foča ostala je bez skoro svih važnijih mostova koji su mahom srušeni ili teško oštećeni. Sudbina preko četiri stotine nelegalno pritvorenih logoraša KPD "Foča" još uvijek je nerazjašnjena.

Višegrad - Etničko čišćenje u Višegradu, za koje su zvanično odgovorne srpske jedinice, započelo je u proljeće 1992. Prema raspoloživim podacima, protjerano je oko 14.000 Bošnjaka, a Istraživačko-dokumentacijski centar (IDC) registrovao je 1.760 žrtava zločina u ovom gradu, od kojih 100-tinjak djece. Drugi podaci govore da je u ovoj općini ubijeno 3.000 civila, zbog čega u znak sjećanja svake godine sa višegradskog Mosta preživjeli bace 3.000 ruža u Drinu. Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije (ICTY) navodi da je ovaj grad bio podvrgnut jednoj od najnemilosrdnijih kampanja etničkog čišćenja u prošlom ratu.

Historije je dokumentovala: Već 6. aprila 1992. snažno naoružana JNA nakon nekoliko dana borbe okupira i zauzima slabo opremljen grad, te ubrzo formira "Srpsku opštinu Višegrad" i preuzima kontrolu nad prijašnjim općinskim uredima. Milan Simić, potpukovnik JNA, poručuje je da je vojska djelovala kako bi "osigurala mir i sigurnost građana Višegrada" te tvrdi da su vojnici ušli u grad na "poziv građana". JNA se 19. maja 1992. službeno povlači iz grada te ga ostavlja pod kontrolom srpskih paravojnih jedinica koje pokreću kampanju protjerivanja Bošnjaka. Vladajuća Karadžićeva SDS proglašava Višegrad „srpskim gradom“, a srpske snage, najprije "Beli orlovi", počinju strijeljati na stotine Bošnjaka.

U aprilu i maju, nekoliko sedmica zaredom, leševi Bošnjaka su bacani gotovo svakodnevno sa slavne Ćuprije u rijeku. Džamije u gradu su uništene, a imovina nesrba opljačkana. Oni koji nisu ubijeni, deportovani su u logor Uzamnica, 5 km izvan Višegrada, ili po drugim lokacijama za zatočenike. Prema kazivanju preživjelih, tokom ubistva 22 osobe, 18. juna, skupina Milana Lukića je izvadila bubrege nekolicini ljudi, dok su ostali svezani za automobile te vučeni po cesti. Drugom prilikom, Lukić je iz tvornice Varda izveo sedam muškaraca do rijeke te ih ubio naočigled svih prisutnih.

Zabilježeno je i da je na Vidovdan, 27. juna 1992., grupa od 70 Bošnjaka, uglavnom iz sela Koritnik, zaključana u kući u Pionirskoj ulici. Prvo je u kuću ubačena granata, a zatim je kuća zapaljena, ljudi unutra su izgorjeli do smrti. Milan i Sredoje Lukić strijeljali su sve koji su pokušali pobjeći kroz prozore. U kući je umrlo 59 osoba, uključujući 17-oro djece u starosti od dva dana do 14 godina. Nekolicina preživjelih svjedočila je o ovom stravičnom zločinu tokom suđenja Lukiću.
 
6.  UBIJANJE PO DOBOJU I OKOLINI

Prema zvaničnim faktografskim podacima, etničko čišćenje u Doboju obuhvata ubistva i ratne zločine koje su počinile JNA i srpske paravojske, najprije "Martićevci" i Beli orlovi, u okolici i u samom Doboju od aprila do jeseni 1992. Vrhovni sud Düsseldorfa je u presudi protiv Nikole Jorgića 1997. zaključio da su ti zločini bili čin genocida. Istraživačko dokumentacijski centar (IDC) registrirao je 2.314 žrtava rata (poginulih i nestalih) u općini Doboj.

Prema presudi vrhovnog suda Düsseldorfa, od aprila do jeseni 1992. JNA i srpske paravojske krenule u koordiniranu akciju etničkog čišćenja područja Doboja. Sredstva su bila uništavanje kuća, kulturnih i vjerskih građevina, cijelih sela i gradskih četvrti, masovna ubistva, pljačke, ucjene i od vlasti tolerisan teror paravojnih jadinica.

Uhapšeni muškarci su nezakonito odvedeni u sabirne logore u kojima su vladali neljudski uvjeti, prisilni rad i maltretiranje stražara. Na području Doboja postojala su najmanje četiri zatvorenička logora.

Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije osudio je Biljanu Plavšić zbog zločina protiv čovječnosti, između ostalog i za zločine u Doboju: ubistva 34 Bošnjaka i/ili Hrvata u selu Gornja Grapska 10. maja 1992. i nepravomoćno za držanje zarobljenika u logorima u kojima su vladali neljudski uslovi.

7.    ZLOČINI U BIJELJINI

Dokumentovano: Pokolj u Bijeljini dogodio se 1. aprila 1992., kada su srpske paravojne jedinice predvođene Željkom Ražnatovićem Arkanom upale u ovaj grad i nasilno preuzele vlast. Iako se već tada krvavo raspadala SFRJ, još nije bilo rata u samoj Bosni i Hercegovini, tako da su mještani Bijeljine vojnu akciju Arkanovih snaga dočekali potpuno nespremno. Smatra se da je tim činom zvanično započeo rat u BiH. Tokom preuzimanja Bijeljine, prema dostupnim podacima, ubijeno je najmanje 48 civila, a leševi su danima ležali po ulicama.

Teror se nastavio i sljedećih mjeseci kroz pljačkanja, silovanja, ubijanja i protjerivanja Bošnjaka. Vrhunac se dogodio u septembru, kada je Srpska demokratska stranka odlučila potpuno istjerati preostale Bošnjake. Sastavljen je spisak nesrba, a Beli orlovi i Srpska narodna garda su potom izvršili ubistva građana i bacali ih u Drinu. Lokalne džamije su uništene.

Tada se tijela ubijenih uklanjaju, a u grad dolazi delegacija predvođena Biljanom Plavšić i proglašava "oslobođenje Bijeljine" koju pripajaju Republici Srpskoj. TV Novi Sad je svojedobno objavila prilog o ovom događaju u kojem okrivljuje "muslimanske ekstremiste" za ubistva ljudi, a srpske vojnike proglašava onima koje uvode red i mir.

8. MASAKR NA TUZLANSKOJ KAPIJI

Masakr na Kapiji poznat i kao Zločin nad tuzlanskom mladošću je jedan od najtežih zločina počinjenih nad civilima Tuzle 25. maja 1995. godine. Potvrđeno je da su srpske snage tog dana, tačno u 20 sati i 55 minuta, ispalile granatu na tuzlanski korzo, odnosno sastajalište mladih poznato kao Kapija. Granata je ubila 71 građanina Tuzle, a preko 150 ranila.

Prosjek starosti poginulih građana Tuzle je bio oko 24 godine.

9.    PROTJERIVANJE BOŠNJAKA I HRVATA IZ BANJALUKE

Tadeus Mazovjecki, specijalni izvještač Komisije za ljudska prava UN o situaciji na teritoriji bivše Jugoslavije, 21. aprila 1995. godine podnio je izvještaj komisiji i Vijeću sigurnosti UN o najnovijoj etapi kampanje etničkog čišćenja koju provode bh. Srbi u banjalučkoj regiji. Kako je tada zapisao Mazovjecki, vlasti bosanskih Srba de facto su namjerno i bez rizika da budu kažnjene, kršile brojna ljudska prava nesrpskog stanovništva koje živi u ovom regionu, direktno i indirektno, ne preuzimajući preventivne akcije prema paravojnim i drugim nezakonskim grupama. U toj kampanji gotovo cijelo lokalno rukovodstvo "Merhameta", muslimanske nevladine organizacije odgovorne za obezbjeđivanje humanitarne pomoći različitim nesrpskim grupama u cijelom regionu, uhapšeno je i maltretirano. Kao rezultat ove sistematske kampanje, koja je počela 1992., etničko čišćenje ovih teritorija do kraja rata je završeno.

Ovaj izvještaj navodi da je u banjalučkom regionu 1995. ostalo oko 90 posto manje Bošnjaka i oko 80 posto manje Hrvata u odnosu na prijeratni period. Veliki broj lokalnog srpskog stanovništva, koje je odbilo da se uključi u distriminatorske akcije protiv nesrba, takođe je bio pod konstantnim pritiskom nacionalističkih grupa.

Prema podacima ratnih izvještaja, progon nesrba u i oko Banjaluke došao je do kritične tačke u februaru 1995. godine, kada se u nekim gradovima dogodilo nasilje mahom nad muslimanskim stanovništvom, ali i prema bh. Hrvatima. Na području banjalučke općine Srbi su, s namjerom da potpuno etnički "očiste" ovo područje, formirali više koncentracionih logora za Bošnjake. Jedan od najzloglasnijih je bio Manjača, logor kroz koji je prošlo 8.000 Bošnjaka. Prema podacima koji su obrađeni u Institutu za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava u Sarajevu, to je i približan broj ubijenih. Pored Manjače, banjalučki logori bili su i logori južno od Banje Luke, gdje je više od 6.000 ljudi držano na otvorenom, a bili su zagrađeni bodljikavom žicom, zatim zatvor 'Tinjica', tzv. 'Crna kuća', Vojna kasarna u Banjoj Luci, rudnik u Čelincu...

10.    ZATVOR KULA

Nekoliko hiljada Bošnjaka i Hrvata prošlo je za vrijeme agresije na BiH kroz zloglasni logor Kula nadomak Sarajeva. Zbog ograničenog kapaciteta logora Kula, civili logoraši zatvarani su i u kasarnama bivše JNA u Lukavici, gdje su ih fizički zlostavljali pripadnici vojne i nacionalne bezbjednosti RS. Logoraši su bili smješteni u prostorije 6 puta 4 metra, i to po 25 njih, a u periodima razmjena taj broj se znao povećati i na 100 osoba u jednoj prostoriji.

Faktografski, brojke su sljedeće: u julu 1992. u Kulu su dovođeni i logoraši iz Foče, Batkovića, Manjače, Planjine kuće, Bunkera kod Sonje, s područja Rogatice, Pala, Višegrada... Polovinom maja te godine s Pala je prebačeno tridesetak logoraša, 22. juna iz Hadžića grupa od 280 Bošnjaka, a 15. decembra 131 logoraš iz zloglasnog Batkovića. Početkom 1993. zatvorske vlasti su uvele obavezan prinudni rad za sve, i to od pet do 23 sata. Logoraši su za potrebe srpske vojske obavljali najteže fizičke poslove, počev od kopanja rovova i tranšeja na borbenim linijama oko Sarajeva. Prilikom kopanja rovova veliki broj njih je ubijen ili ranjen.

Veliki broj logoraša, uglavnom u grupama, odvođen je skoro svakodnevno, nakon čega im se gubio svaki trag.

Tako je bilo i sa 280 Bošnjaka iz Hadžića koji su 22. juna 1992. deportovani u kasarnu bivše JNA u Lukavici. U noći sa 23. na 24. juni njih 47 odvedeno je bez traga, sumnja se da su ubijeni.

Kroz zloglasnu Kulu prošlo je i 37 muškaraca iz Kasindolske ulice u Sarajevu, čiji su posmrtni ostaci tek prošle godine pronađeni u masovnoj grobnici na Romaniji.

MASOVNE GROBNICE Njihovo iskopavanje traje i danas i trajat će još ko zna koliko godina. No, sigurno je i da nikada sve neće biti otkrivene. Dosadašnja analiza rasprostranjenosti masovnih grobnica u BiH pokazuje da je najveći dio grobnica koncentrisan oko najvećih stratišta Bošnjaka. Masovne grobnice rasute su po putu kojim se kretalo nezaštićeno stanovništvo enklave Srebrenica. Zapaža se i velika koncentracija masovnih grobnica cijelom dužinom toka rijeke Drine i granice sa Srbijom, što je rezultat politike etničkog čišćenja i pokušaja istrebljenja Bošnjaka na cijelom prostoru Podrinja, istočne, sjeveroistočne i jugoistočne Bosne. Velika koncentracija masovnih grobnica uočljiva je i u dijelu Bosanske Krajine gdje su se nalazili najveći logori smrti Bošnjaka, i gdje je agresor takođe pribjegavao metodi masovnih egzekucija sa ciljem etničkog čišćenja i istrebljenja Bošnjaka na tom području. Jedan dio grobnica je naknadno iskopavan i premještan na druge lokacije sa ciljem skrivanja zločina i onemogućavanja otkrivanja masovnih grobnica.

SILOVANJA Niko ne zna tačne podatke, ali se pretpostavlja da je tokom rata u Bosni i Hercegovini, silovano oko 20.000 djevojčica i žena. Najveći broj u istočnoj Bosni i Bosanskoj Krajini, posebno u logorima Omarska, Keraterm i Trnopolje. Najveći broj silovanja desio se nakon što su muškarci odvedeni u logor, a žene ostale same kod kuće. Većina ih je, također, završila u logorima, a neke i po privatnim kućama gdje su bile seksualno iskorištavane. Mnoge su kasnije ubijene. Do danas, žrtvama koje su preživjele te zločine onemogućen je pristup pravdi. Odgovorni za njihove patnje, pripadnici vojske, policije, paravojnih grupa slobodno se šetaju ulicama bh. gradova. Neki i dalje obavljaju odgovorne funkcije u istoj zajednici u kojoj žive njihove žrtve. Većina žena su nakon sistematskih silovanja ostajale trudne, ali niko ne zna broj djece koja su rođena tokom devedesetih godina prošlog vijeka. Danas su, uglavnom, u domovima za nezbrinutu djecu. One žene koje su zadržale djecu u najvećem broju nisu rekle ko su im očevi. Prema podacima nevladinih organizacija, tek jedan posto silovanih žena je otkrilo djeci identitet očeva.

Istraživački tim DEPO PORTAL-a