Frižider pun, a duša prazna

Pitao me je kako mi je tamo u Švajcarskoj, a pre nego što sam stigla da kažem da nije Švajcarska već Švedska, odgovorio je i sam: - Bolje nego kod nas! Ne trudim se puno da ga razuvjerim, ali ni potvrdim, u principu sigurno je u pravu.

Nastavljam dalje, ulicama svog djetinjstva, bezbrižnosti, dobro poznatih kućnih fasada izrezbarenih prošlošću, koračam prašinom svoga ravničarskog kraja, divim se svakom suncokretu i maku, ne primjećujući kako me moj sagovornik čudno gleda!

- Šta tu ima ekstravagantno i zanimljivo u svim tim brazdama i dronjcima, u tim raspusnim mirisima i širini?! - pita se on. Ja mu to trenutno ne mogu objasniti. Kako ubijediti čovjeka da su vojvođanske nabujale njive, raspjevane grlice na olucima naših nabijenica, uzvici i pozdravi mještana na ulicama ljepši i bolji od bilo koje „Švajcarske“!

Zatražio je da mu pričam o svom životu - zaradi, druženjima sa zemljacima, skupovima i turbo-feštama, Šveđanima i njihovoj tradiciji. Potajno me je nerviralo što razdraganost tek pristigle u rodni grad i razgledanje već dobro poznate rodne razglednice, moram da prekinem pričom o svom „švajcarskom životu“.

Objasnih mu da zarađujem taman toliko da platim račune, i da se kredita bojim kao đavola. Da para trošim bas toliko koliko ih lično i zaradim, dok uporno odgovaram sa NE beznadežnim podgovaračima za dizanje kredita koji ti se ljubazno predstave preko telefona, na ulicama ili kroz pisma koja dobijam na kućnu adresu, i uporno ubjeđuju da to baš nista ne kosta! Uvjeravam ih da ja ne trošim jer mi je dosadno, i da imam strpljenja dok ne skupim za novi kuhinjski sto i vitrinu, da mi njihove usluge nisu potrebne i da ne pratim modu potrošačkog debila!

Zatim mu objasnih kako zemljaka gotovo i da nema, jer sada su svi iz mnogobrojnih jugoslovenskih zemalja zemljaci nekim svojim zemljacima, a da je meni potrebno samo neko jednostavno čeljade sa kojim bih podijelila svoje nade, strepnje i težnje, ljutnje i more. Sa kojim bih umjesto marke automobila kojeg posjedujem, stambenog objekta u kome živim i grandioznosti turbo zvijezda, raspravljala o sreći i tugi, ljubavima i mržnjama, baš kao u Andrićevoj pripovjetci

"Pismo iz 1920.godine".

Nastavih priču o Šveđanima, za koje se moj sagovornik posebno interesovao. Objasnih mu da nemam puno švedskih prijatelja jer ne razumijem baš najbolje.

-Ne, pogrešno ste me shvatili, ja govorim njihov jezik, ali ih opet ne razumijem!

Pokušavala sam godinama koje sam provela u njihovoj zemlji da odgonetnem tu jednakost mišljenja i ponašanja kod većine. Nemoguće da svi misle i djeluju podjednako!? Zašto je isticanje toliko rijetko i zašto jedni na druge liče?

Pokušavala sam da shvatim zašto se djeca najavljuju kada dolaze u posjetu svojim roditeljima, zašto su im odnosi kao naši odnosi sa komšijama, zašto šetaju i više vole kučiće od sopstvene unučadi i zašto jedu nemašovitu i neukusnu hranu pored toliko specijaliteta nacija koje su sa sobom donijele svoj jelovnik, raznovrsnih proizvoda u prodavnicama koji su dostupni i sijaset TV programa o kulinarstvu! Pokušavala sam da saznam zašto tako lako odustaju od braka, zašto porodica kao institucija slabi, zašto je egoizam nadvladao altruizam i zašto samoljublje i samoživost dobijaju na cijeni?!

Moj sagovornik me je pažljivo slušao, i po njegovom izrazu lica zaključih da je očekivao drugačiji odgovor - da ću da ispletem hvalospijev o svom luksuznom „švajcarskom životu“ kome je i on sam težio. Odgovorio mi je samo kratko: "Ma reko`sam ja da je tamo bolje!"

Ne trudim se da ga razuverim, u principu ... sigurno je u pravu.

Jasmina Bokan, Stokholm, Švedska

Politika/DEPO PORTAL - BLIN/a.k.