Piše: Siniša Lazić

Uz  odličnu glumu, gomilu akcije, i na vrlo zanimljiv način obrađenu temu robota, iako pati od hrpe klišea,  Real Steel je pravo osvježenje.

U 2020. boksere u ringu su  zamijenili roboti sa kojima se upravlja kao u video igrama i kladi na velike pare. Jedan od vlasnika borilačkih robota je i bivši bokser Charlie (Hugh Jackman) koji nema sreće sa klađenjam i stalno je u dugovima. Kada sestra Charlieve pokojne žene odluči usvojiti njegovog sina Maxa (Dakota Goyo), koga nije video devet godina, Charlie za novac pristaje da Max sa njim provede izvjesno vrijeme. Njegovi roboti redovno gube borbe i jako brzo završavaju u starom gvožđu sve dok Max slučajno ne pronađe praistorijski model robota druge generacije Atoma, i odluči da od njega napravi boksera. Charlie na nagovor Maxa pristaje da trenira Atoma shvativši da u robotu ima potencijala, naime, iako dizajniran samo kao obični sparing robot njegova prednost je u tome što je u stanju da oponaša ljudske poteze. Charlie, na početku nezainteresovan, u međuvremenu, uz trening robota, stvara emocionalni odnos sa Maxom. 

On možda do kraja neće izgubiti skoro ništa od svoje prirode, ali će, provodeći vrijeme sa Maxom, shvatiti šta mu je falilo u životu, i bar djelimično pokušati to ispraviti, dok će Max, uz pomoć svog neočekivanog pomagača Atoma, uspjeti da nakonadi dio djetinjstva. Poenta, dakle, nije gdje će Max na kraju završiti već kakav će izaći iz situacije u kojoj se našao. Na taj način reditelj Shawn Levy uspješno izbjegava banalnost od koje porodični žanr (a ovaj film je, prije svega, akciono-porodična priča) često pati.

Real Steel na nivou scenarija (baziran na kratkoj priči ''Steel'' iz 1956. Richarda Mathesona), ne nudi ništa više od već viđenih situacija i očekivanih odnosa među likovima. Ali jednostavnost premise u kombinaciji sa fenomenalnim specijalnim efektima rade za ovaj film. Zapravo imamo  tipičnu boksersku dramu u stilu Rockyja i sličnih filmova, gdje je u prvom planu odnos oca i sina.

Prosječnog gledaoca filma (zaluđenici video igara i akcije uopšte) ovi emocionalni dijelovi priče i odnos oca i sina  slabo interesuju, ipak, na njihovu sreću, film, čak i bez ovakvih postavki, nudi, kada je tempo u pitanju ujednačenu, pregledno plasiranu radnju sa jako puno scena za pamćenje, i kao i uvijek sjajnu glumu sada već potpuno u akcionom fazonu Hugh Jackmana.

Ali Real Steel nije hipertrofirana akcija gdje sve pršti okolo kao u Transformersima,  već vrlo kompetentan (bar za svijet budućnosti) prikaz robotskih boks mečeva. Borbe su odlično koreografisane, i vrlo dinamične. Izuzetno se vodilo računa o svakom detalju pa i ne čudi da je čuveni bokser Sugar Ray Leonard bio zadužen za oponašanje borbi. Dakle, roboti zadaju direkte, krošee, aperkate, dobro eskiviraju, primaju udarce (posebno naš junak Atom koji je i napravljen da bude kanta za nabijanje), i kad tome dodate specijalne efekte koji su fenomenalni, zaiste je teško ne uživiti se u akciju. Dizajn robota je posebna priča. CGI je za svaku pohvalu, animatronika je na vrhunskom nivou sa  motion capture tehnikom koja je primjenjena do detalja. Drugim riječima, nemate pojma gdje se završava animatronika a gdje započinje CGI. Očigledno se dosta radilo na mehanici mašina pa imamo wireless kontrolore potpuno unikatne za svakog od robota.

Roboti su dizajnirani vrlo kreativno, sa mnogo živih boja i dobro riješenih detalja  koji uvijek izgledaju vrlo realno a nikada pretrpano. Levy pušta mašti na volju praveći raskošan dizajn i podvlačeći ga sa elegantnim pečatom za svakog robota posebno. Izgled robota je odličan primer kako u Holivudu još uvijek znaju da budu kreativni, sjajno kombinujući nekoliko različitih vrsta robota i šema kretanja u namjeri da stvore svježe (a opet nikad vještačke) bokserske poteze.

Nema tu ničeg što nismo videli u drugim filmovima, ali je evidentan napor uložen u svaki detalj, a Levy je vrlo siguran u onome što želi da napravi i u tome ide do kraja bez odstupanja. Iako poznat po holivudskim bljuzgama (Date Night, Cheaper By a Dozen), Shawn Levy je zanat izučio na serijalu Night at the Museum, gdje je isto tako vrlo uspješno kombinovao ljude sa CGI-em. Ovaj put sa mnogo više pretencioznosti, ali i više iskrenosti i možda pretjerane i nekad isforsirane emocionalnosti, ipak  sve izgleda mnogo bolje nego što je to bio slučaj sa njegovim prethodnim ostvarenjima.

Činjenica je da Holivud i nije baš previše mario za robote. Prije Transformersa imali smo sjajnog Robot Joxa, i to je otprilike sve. Nadam se da je ovo samo početak (a za vizuelnu kreativnost sada više nema granica) eksploatacije teme koja zaista ima potencijal koji treba svakako biti iskorišćen.

Puna dva sata makljaže robota prijaće onima koji u bioskop odlaze kako bi se prije svega dobro zabavili. Real Steel je pravi bioskopski film koji plijeni kvalitetom specijalnih efekata i uz koji vrijeme leti.

BL!N MAGAZIN