Piše: Zoran BIBANOVIĆ

„Narod nije pokoren sve dok srca njihovih žena nisu slomljena“ – Cheyenne.

Zahvaljujući prosvjećenoj K und K monarhiji (Kaiserliche und Königliche Monarchie), rudarskom poslovođi Ludwigu Pogotschingu, i udruženju „Bosna“, svjet je 1883. godine saznao za veliku kulturnu i spomeničku baštinu iz antičkih vremena - u Srebrenici.
 
Srebreničko Podrinje sa centrom u antičkoj Domaviji (kraj Srebrenice) je lokalizirano kao područje antičke Argentarije, gdje je bilo i sjedište glavnih rudarskih prokuratora za cijele rimske provincije Dalmaciju i Panoniju. Tada su identifikovane grobnice sedam antičkih rudarskih prokuratora (procurator mattalorum Pannoniorum et Delmatiorum).

Danas, grad Srebrenicu, koja broji samo nekoliko hiljada stanovnika, posjeti godišnje oko 80.000 posjetilaca, uglavnom motiviranih za posjetu Memorijalnom centru Srebrenica... Ali, svjet je još davne 1883. godine saznao za veliku kulturnu i spomeničku baštinu iz antičkih vremena upravo ovdje - u Srebrenici, lokaliziranoj i kao područje antičke Argentarije

To je široko područje od Jadrana do današnje Budimpešte i od bečke šume, na zapadu, do ušća rijeke Tise u Dunav, na istoku. U to (antičko) vrijeme, grad je bio velika raskrsnica rimskih cesta i imao je status municipija (Domavija), a potom uživa status kolonije (najveći rang grada poslije Rima). Među iskopinama na lokalitetu Grad ističu se gradska kurija (zgrada senata), tribunal (sud), velike terme sa 45 prostorija zagrijavane hipokaustima (podno grijanje)...

„Tim cestama su prošli vojnici i trgovci, roba i ideje, prošla je rimska kultura i potom hrišćanstvo, ali su tim cestama na kraju prošli i barbari koji su okončali jednu fazu svjetske historije. Te ceste su potom zapuštene“ - Ivo Bojanovski, Dolabelin sistem cesta.

Pola milenija kasnije, Srebrenica je glavno rudarsko središte i u srednjem vijeku. U doba bosanskih banova i kraljeva promet robe iz Srebrenice je uglavnom išao preko Budima (historijski centar Budimpešte) i Dubrovnika.

Tipično obilježje spomeničke baštine bosanskohercegovačkih prostora, pa tako i područja Srebrenice su nedvojbeno stećci, tajanstveni, jedinstveni u svijetu, srednjovjekovni nadgrobni spomenici koji su pred upisom na listu Svjetske kulturne baštine - UNESCO. Na području Srebrenice nalaze se 43 nekropole sa 815 stećaka. 

Iznad samog današnjeg centra grada su ostaci utvrđenog Starog grada.

Za ostatke franjevačkog samostana u centru Srebrenice i crkvu sv. Marije na Klisi, izgrađenu tik uz nekropolu stećaka, vjeruje se  da potiču iz 1.291 godine, kada su u srednjovjekovnu državu  Bosnu, stigla prva dva franjevca. Po njemu je bosanska franjevačka vikarija dobila naziv “Bosna srebrena – lat. Bosna Argentina”. Katolička (franjevačka) institucija Bosna srebrena (Bosna Argentina) je najstarija institucija u Bosni i Hercegovini koja slavi preko 700 godina postojanja.

Dubrovačke trgovinske kolonije su bile širom srednjovjekovne Bosne. Zabilježeno je da se njihov broj samo u Srebrenici 1434. godine, penje na blizu pet stotina stalno nastanjenih dubrovačkih građana. Izvoz olova i srebra preko Dubrovnika je imao znatne razmjere (polovina tadašnje proizvodnje srebra u Evropi). Brodovima iz Dubrovnika se izvozilo u Španiju, Aleksandriju, Tursku, a posebno u Veneciju.

Srebrenica je i postojbina rudarskog duha, patuljka Perkmana. Ostaci srednjovjekovnih rudokopa za koje se vjeruje da je pri njihovom kopanju pomagao veseli patuljak Perkman, vidljivi su i uz samo šetalište koje iz grada vodi prema banji.

Za ostatke franjevačkog samostana u centru Srebrenice i crkvu sv. Marije na Klisi, izgrađenu tik uz nekropolu stećaka, vjeruje se  da potiču iz 1.291 godine, kada su u srednjovjekovnu državu Bosnu, stigla prva dva franjevca. Po njemu je bosanska franjevačka vikarija dobila naziv “Bosna srebrena – lat. Bosna Argentina”. Katolička (franjevačka) institucija Bosna srebrena (Bosna Argentina) je najstarija institucija u Bosni i Hercegovini koja slavi preko 700 godina postojanja.

Osmanlije osvajaju Srebrenicu 1462. godine, nakon čega bosanska vlastela prihvata novog gospodara. Osmanlije zatiču jedinu multikulturnu zemlju u Evropi u kojoj su jedni sa drugima živjeli pripadnici pravoslavne i katoličke crkve, te Crkve bosanske. Dolaskom Osmanskog carstva koje je bilo civilizacijski sljednik Istočnog rimskog carstva, dolazi stabilnost sistema i zakonitost. Na tradiciji grčkih i rimskih termi Osmanlije grade hamame od kojih je jedan od najčuvenijih bio u Srebrenici.

Srebrenica je rodni grad najvećeg dubrovačkog propovijednika Đure Dragišića, autora djela “De natura Angelica” (Firenca 1499.) koje se čuva u Znanstvenoj knjižnici u Dubrovniku i spada među najljepše primjerke inkunabula (knjige štampane prije 1500. godine).

Đuro Dragišić je rođen u Srebrenici između 1446. - 1448. godine, gdje je primio prvu naobrazbu i stupio u franjevački red. Vjerovatno je bio potomak bosanske vlastele, braće Dragišića, kojima je kralj Stjepan Tomaš 1446. godine obećao da neće dirati u potvrđene im zemlje i gradove.

Mladog i nadarenog Đuru, franjevci, koji su imali stalnu vezu sa svojim starješinom u Rimu, upućuju 1464. godine u Italiju na dalje školovanje. Spletom životnih okolnosti Đuro Dragišić se vraćao u Srebrenicu naglašavajući da je domovinska ljubav najjača: “Po prirodi smo, naime, poneseni našim djetinjstvom i prisiljeni voljeti mjesta gdje smo kao djeca lazili”.

Đuro Dragišić iz Srebrenice je postao svjetski poznat nakon čuvene odbrane (na poticaj grada Dubrovnika) Girolama Savonarole (1452/98), kojega je Martin Luther smatrao pretečom reformacije, propovjednika, borca za humanističke ideale, revnosnog reformatora crkve, koji je ustao protiv opće moralne dekadencije, pokvarenosti klera i samoga pape Aleksandra VI. Niko u Evropi tog vremena nije smio ustati u odbranu napadanog Savonarole. To je učinio samo Dobri Đuro iz Srebrenice, iz reda Male braće, čime je stekao najveći ugled ne samo kod savremenika, nego i kod budućih naraštaja. Treba znati da to nije spasilo Savonarolu. Dobri Đuro iz Srebrenice je umro 1520. godine, kao nadbiskup Barlette sa rezidencijom u rimskoj kuriji – Zdravko Šundrica, Tajna kutija Dubrovačkog arhiva, Zagreb/Dubrovnik 2008.

Srebrenica je poznato, veoma staro, banjsko lječilište. Popularnost Srebrenice po svijetu pronijela je ljekovita voda Crni Guber i Banja “Guber”. Legenda kaže da su kožne i mnoge druge bolesti nestajale nakon kupanja u čudnoj crvenoj vodi koja u sebi ima arsena. Evropski i stručnjaci bivše države Jugoslavije su potvrdili ljekovitost ove vode u liječenju malokrvnosti, reumatskih i nervnih oboljenja i genitalnih organa. Izuzetni rezultati su postignuti i u liječenju multipleskleroze i psoriaze. U neposrednoj blizini banje (koja se usporeno obnavlja) nalazi se više od 40 izvora željezno-arsenske radio-aktivne mineralne vode u gustoj šumi/parku sa 46 vrsta drveća.

Dolaskom Osmanskog carstva koje je bilo civilizacijski sljednik Istočnog rimskog carstva, dolazi stabilnost sistema i zakonitost. Na tradiciji grčkih i rimskih termi Osmanlije grade hamame od kojih je jedan od najčuvenijih bio u Srebrenici.

U vremenima do posljednjeg rata, zbog stalne popunjenosti smještajnih kapaciteta Banje Guber, u ponudi je bilo na desetine luksuznih vila i apartmana za iznajmljivanje. Crni Guber, jedinstvena voda u Evropi sa arsenom i željezom, je jedina mineralna voda u bivšoj državi Jugoslaviji koja je registrovana kao lijek.

U fantastičnom kanjonu rijeke Drine, pa tako i na dijelu kanjona koji pripada gradu Srebrenici, nalaze se staroendemične vrste Bosne i Hercegovine, Dinarida i Balkana, što ovome prostoru daje svjetsku globalnu vrijednost. Slični centri postoje još u refugijumima rijeke Neretve, a takvi tipovi eko sistema danas se sreću još na Pirinejskom i Apeninskom poluotoku, u Maloj Aziji i na Himalajima. U ovim refugijumima se nalaze najočuvaniji dijelovi prirode čitave Evrope,  prašumski rezervati ilirskog crnog bora,  istočnobosanska ili Pančićeva omorika u središnjem dijelu kanjona Drine, Žepe i Govze, zajednice crnog graba, crnog jasena, srebrene lipe, bosanskog javora, bjelograbića, oraha te brojne druge endemične zajednice u pukotinama stijena...

Bogatstvo vrsta i brojnost sisara, ptica, gmizavaca, vodozemaca, gljiva. Salmonidnih vrsta riba (mladica i potočna pastrmka)... potvrđuju visoki biodiverzitet područja. Uz obale rastu divlje trešnje, divlje jabuke, divlje kruške, jarebike, maline, kupine, dunjice, orah... U budućnosti koja je pred nama bogatstvo jednog područja će se mjeriti raznolikošću njegovih biljaka i životinja.

Rijeka Drina koja je stoljećima dijelila istočno i zapadno Rimsko carstvo, a potom podjelom hrišćanstva djelila uticaj pravoslavne i katoličke crkve, je potvrđivala staru poslovicu “More spaja, a rijeka razdvaja”. Ali isto toliko stoljeća stanovnici obadvije strane rijeke su živjeli u okvirima istih imperija, prvo Osmanske, dijelom Austro-Ugarske i napokon Jugoslavije. U poslijeratnim vremenima, to je region (uskoro velika turistička destinacija) koji jako želi da potiče dobrosusjedske odnose.

Srebrenica je poznato, veoma staro, banjsko lječilište. Popularnost Srebrenice po svijetu pronijela je ljekovita voda Crni Guber i Banja “Guber”. Legenda kaže da su kožne i mnoge druge bolesti nestajale nakon kupanja u čudnoj crvenoj vodi koja u sebi ima arsena.

Nedavni redovni remont centrale Bajina Bašta je na dnu Peručkog jezera otkrio skoro dvije hiljade ljudskih ostataka. Zbog ograničene aktivnosti istraživanja korita Drine, postoji osnovana vjerovatnoća da na dnu Perućkog jezera ima još ostataka ubijenih ljudi.   

Srebrenica je na žalost mjesto genocida kojeg su počinile policija i Vojska Republike Srpske u posljednjem ratu (1992/95) u Bosni i Hercegovini. Danas, grad Srebrenicu, koja broji samo nekoliko hiljada stanovnika, posjeti godišnje oko 80.000 posjetilaca, uglavnom motiviranih za posjetu Memorijalnom centru Srebrenica. Izgradnjom hotela sa 4 zvjezdice, kojeg u samom središtu grada podiže Fabrika duhana Sarajevo – FDS, poboljšaće se i uslovi boravka.

Šta sa onim zločincima danas, širom Bosne i Hercegovine, koje ne traži Međunarodni sud u Hagu i Državni sud Bosne i Hercegovine (za koji se najavljuje zabrana djelovanja u RS), ali i onima koji negiraju genocid i koji su povjerovali da postoji “pravedan zločin”?

Književnik Mile Stojić u eseju “Mrtvi umiru brzo” piše: ... Temeljno pitanje romana “Zločin i kazna” Fjodora Mihajlovića Dostojevskog glasi: Zaslužuju li zločinci išta više od osude, smrti i prezira. Dostojevski kaže da i Raskoljnjikov nalazi konačno smirenje. Ovako je Sonja govorila Raskoljnjikovu:  Kreni za mnom, stani na trg, poljubi zemlju koju si ukaljao, pokloni se pred
cijelim svijetom i reci tako glasno da svi čuju: ja sam ubojica. Imaš li snage krenuti sa mnom? I on je pošao.

Nažalost, prevelike pare su opljačkane i instalirani mnogi izvođači podjela na terenu, svih nacionalnosti, koji jedni drugima uigrano „daju ruke“, da bi bez međunarodnih i domaćih zajedničkih, nezavisnih pravosudnih institucija, današnja društvena zajednica dočekala katarzu i ostvarenje pročišćenja duša o kojima je pisao F.M. Dostojevski.

Velika, u svjetskim razmjerama dvomilenijska historija Srebrenice je i velika priča o Gradu koji traje i koja još uvijek čeka da bude ispričana Evropi i svijetu.

(DEPO PORTAL)