Piše: Ševko KADRIĆ
Malo kad sam plakao čitajući knjige; dok sam ih sam pisao, to mi se i dešavalo ali dok čitam? Moram priznati da mi se to zadnjih mjeseci desilo dva puta, nisam zaplakao, ali samo što nisam. Prvi put dok sam čitao roman „Neprijatelj“ Isaka Singera. Bila je riječ o susretu muža i žene, nakon strašnog Drugog svjetskog rata. Njega su sakrili u sijeno žrtvujući svoje živote i tako je preživio, nju su i djecu im strijeljali u jednom logoru, ona preživjela taj logor, ali dospjela u drugi, onaj Staljinov... Drugi put, čitajući Zlatanovu autobiografiju, kada otac Šefik naziva taksi, uzima bolesnog dječaka u ruke i odlučnim glasom naređuje taksisti: „Ovo je moj sin. Ne gledaj na crvena svjetla, vozi najkraćim putem u hitnu!“ Šekspirovski precizno, slavni sin opisuje sopstvenu bolest i žrtvu koju je spreman da podnese njegov otac, vjerovatno i istinski junak cijelog kazivanja.
| Zlatan je mogao potonuti u svijetu koji je već sam po sebi potonuo, izoliran sa puno pravila koje diktira podzemlje, loši uzori ili, što je puno teže, mogao je sam ući u bitku da taj svijet mijenja, na bolje svakako. Zlatan je izabrao ovaj teži put, promijenio je roditelje, Švedsku, i svakako mali Rosengorden u kom već postoji ploča sa njegovim imenom, a sprema se i statua. |
Neka mi oproste prijatelji Šveđani, ali nisam siguran da oni razumiju ovaj dio Zlatanove priče: patnju njegovog oca (svakako oba roditelja, ali je otac naglašen) i sitne radosti koje sam pravi odavajući se piću i sevdalinci (piće mu opijalo tijelo, sevdalinka dušu). Šveđani mjere Zlatana kroz njegov uspjeh, kroz radosti kojima i njih grije postižući golove po svijetu, zarađujući milione, ali o tom dijelu knjige skoro da ne želim ništa reći.
Brita Svensson u 'Expresenu' poredi Zlatanovo kazivanje o odrastanju u Rosengordu (izoliranom predgrađu Malmea) kao najvažniji dio knjige. Njegovu priču poredi sa sjajnom pričom Deve Pelyera „Dječak kog su zvali to“. Sa jednom značajnom razlikom koju uočavam isčitavanjem oba kazivanja: Zlatan je mogao potonuti u svijetu koji je već sam po sebi potonuo, izoliran sa puno pravila koje diktira podzemlje, loši uzori ili, što je puno teže, mogao je sam ući u bitku da taj svijet mijenja, na bolje svakako. Zlatan je izabrao ovaj teži put, promijenio je roditelje, Švedsku, i svakako mali Rosengorden u kom već postoji ploča sa njegovim imenom, a sprema se i statua.
Dječak iz predgrađa, tvrdoglav i uporan, što ga zasigurno vezuje za bosanske korjene, nikad nije dozvolio da ga nazovu 'to', da ga podcjene, da mu se podsmijavaju. Njegovo ime mu postaje simbol identiteta, želje, ideala, ali i moralni kredo, Zlatan. Kada ga novinari pitaju da se opredjeli između dvije švedske fudbalske zvijezde, on bira sebe. „Zlatan“, reći će im prkosno. Kad nije imao ideju šta da odgovori radoznalim novinarima, ili kad je htio da ih razljuti, odgovarao je isto: „Ja sam Zlatan“. Poznavaoci našeg jezika odvajajući se od riječi koja određuje njegovo lično ime, mogu to tumačiti i drugačije, kao: Ja sam zlatan... Drugim riječima, pustite me, ja sam zlatan, kakav sam mogao biti, ili ja sam zlatan, kakvi ste vi? Nije riječ samo o pukoj igri riječi, već višeslojnom značenju dječije borbe sa vjetrenjačama, dječaku koji je tražio sebe i oslonac koga tad nije bilo.
| Do tančina će Zlatan razgolititi švedske predrasude prema strancima u školi i svim porama švedskog društva. Kad je u nehatu udario učiteljicu u glavu inebandi lopticom, ona ga neće prekoriti i podučiti, što rade učitelji, već će mu zvati oca i predložiti da ga odvede psihijatru. Kasnije će mu za vrat svezati specijalnog pedagoga koji će za njim po školi hodati kao gonić kamila. |
Upamtio je utakmicu u kojoj publika sa Balkana sočno psuje igračima, navijajući, bodreći ih, tražeći više. Zlatan spominje i psovku sa 'je' i 'be', nečiju majku..., ja to preskačem, ali ovo ne mogu: „Shvatio sam da sam kući“, bezazleno zaključuje dječak, koji ne želi biti to, zahvalan izoliranom predgrađu Malmea u kome je našao toplinu doma.
Do tančina će Zlatan razgolititi švedske predrasude prema strancima u školi i svim porama švedskog društva. Kad je u nehatu udario učiteljicu u glavu inebandi lopticom, ona ga neće prekoriti i podučiti, što rade učitelji, već će mu zvati oca i predložiti da ga odvede psihijatru. Kasnije će mu za vrat svezati specijalnog pedagoga koji će za njim po školi hodati kao gonić kamila.
Odgajajući svoju djecu, ali i podučavajući djecu useljenika u ovoj zemlji, bio sam spreman tvrditi da useljeničko dijete mora biti duplo bolje da bi uspjelo, Zlatan taj kriterij drastično mijenja prema brojci od pet pa i deset puta. Upravo toliko je morao više da ulaže da bi bio isti kao „oni“, ili bolji - što je postigao.
Pravo lice odnosa prema strancima je svakako jedan od Zlatanovih trenera Hasse Borg. On je naprosto prodao Zlatana Ajaxu za 85 miliona švedskih kruna. To je bio najveći transfer u (h)istoriji skandinavskih zemalja. Na ugovoru ni kruna nije bila predviđena za igrača, Zlatana. To je primijetio otac Šefik. I kada je u ugovor naknadno upisano da igraču ide 10%, taj dio ugovora je morao preko advokata da sudski ganja. Poenta je da je Zlatan poslat u Holandiju bez jedne jedine krune. Gladan, nazvaće „trgovca robljem“ Hassea i pitati da mu pozajmi "novca za kornfleksa i sendviča". Trener će u maniru bezdušnog trgovca reći hladno: „Momak, to tako ne funkcioniše“.
| Pravo lice odnosa prema strancima je svakako jedan od Zlatanovih trenera Hasse Borg. On je naprosto prodao Zlatana Ajaxu za 85 miliona švedskih kruna. To je bio najveći transfer u (h)istoriji skandinavskih zemalja. Na ugovoru ni kruna nije bila predviđena za igrača, Zlatana. To je primijetio otac Šefik. I kada je u ugovor naknadno upisano da igraču ide 10%, taj dio ugovora je morao preko advokata da sudski ganja. Poenta je da je Zlatan poslat u Holandiju bez jedne jedine krune. Gladan, nazvaće „trgovca robljem“ Hassea i pitati da mu pozajmi "novca za kornfleksa i sendviča". Trener će u maniru bezdušnog trgovca reći hladno: „Momak, to tako ne funkcioniše“. |
Istini za volju, Zlatan će, nekoliko godina kasnije dobiti satisfakciju da kaže Šveđanima šta se i „u ime njih“ radi sa strancima u ovoj zemlji. Tim je dao glas milionima onih koji ga nemaju ili nema ko da ih čuje. Satisfakcija je i u tome da će biti u prilici da odbije ruku spomenutog gospodina koji je htio da ga pozdravi, satisfakcija je i to da izdavač knjige iz rukopisa nije izbacio ovaj dio priče koji lomi idiličnu švedsku priču o humanosti i dobročinstvu. Satisfakcija je svakako i to da je upravo Zlatan biran šest puta za najboljeg sportistu Švedske, ali i što mu je knjiga već prodana u pola miliona primjeraka samo u dvije sedmice.
Najveća satisfakcija će svakako biti ta da knjiga posluži da se odnos švedskog društva prema strancima napokon počne mijenjati. Nije utjeha ako ministar za integraciju Švedske, tada Mona Sahlin, prizna: „Sve što smo učinili na planu integracije je segregacija“. Zlatan svojim vraćanjem Švedskoj, braneći na najbolji način njene boje, iz godine u godinu dokazuje da je Švedska i njegova zemlja, da su i on i njegova djeca Šveđani. Ali to nije dovoljno, useljenik kao da umjesto jutarnje molitve treba svakodnevno da ponavlja: Ja volim Švedsku, voli li ona mene?
Zlatan je svojom pričom o segregiranosti švedskog društva postigao jedan od najboljih golova u karijeri koji još uvijek čeka pravu ocjenu. Svima nam je poručio: Ja sam zlatan, a kakvi ste vi? Na nama je da preispitamo ”našu” i ”njihovu” ulogu u integraciji u društvo koje se svih tiče.