Vrijeme je da se uhvati u koštac sa Fjodorom Mihajlovičem.

Letos ste najavili roman o Dostojevskom (Dragi Fjodor) a zatim i snimanje filma o Fjodoru Mihailoviču. Dokle ste stigli sa pisanjem? Kako bi glasila eventualna posveta (ili moto) na početku romana?

- Razgovaraju dvojica Amerikanaca: „Moral? Ima li to akcije na Volstritu?“, pita prvi. „Nema“, odgovara drugi. „Onda to ne postoji.“ To je anegdotski pristup stvarima, ali ta rečenica postoji u mom romanu koji ne namjerava da vrati moral u igru i bude na onom mjestu na kojem je bio u prošlom vijeku. Moj roman želi da uporedi vremena i preko te razlike sugeriše nam i kazuje gdje smo i podsjeća nas šta su bile nekada moralne vrijednosti a šta su sada, kako je čovečanstvo od zgražavanja nad jednim ubijenim čovekom dospelo u period kada se ljudima vade organi naživo a najhumaniji centri žmure pred tom činjenicom.

Šta se desilo pa je svejedno da li si ti Karleuša ili Basara, žanrovski teško uskladive veličine u srpskoj novijoj istoriji? Šta je to što zanemaruje pojave u kojima je Tarkovski obični mrav u odnosu na tikvane tipa Silvestra Stalonea ili Švarcenegera? Danas je moral urušen zato što je teror tržišta stvorio religiju novca. I onda kažeš: Ma, kakvo hrišćanstvo? Koji islam? Koji moral? Ideja mog romana je uputa na istinu da je moral praktičan interes čovječanstva.
 
Kakav je zaplet romana?

- Jednostavan. Jedan čovjek, to sam ja, živi devedesetih u Parizu i radi reklame. Onda mu ponude da uradi „Zločin i kaznu“, ali pod vrlo opskurnim uslovima.

On treba da ubije ženu jednog bogataša koji će mu zauzvrat finansirati film koji želi da snimi, film o Dostojevskom. To je priča o umjetniku koji je doveden u poziciju ubice. On se sprema da ubije, trenira, ali na njegovu sreću, ženu ubija neko drugi, a on završava u ratu, u ovom ratu u kome je video dno dna čovječanstva. Iz rata se vraća kao zločinac.
 
Da li će film biti nastavak romana drugim sredstvima?

- Da. Roman se vrlo filmski piše.
 
Od ostalih planova tu su Pančo Vilja, „Šuma obešenih lisica“... Šta je prvo na agendi?

- Benisio del Toro bi trebalo da dođe na Kustendorf, a tamo će biti i Izabel Iper i Tijeri Fremon, glavni selektor Kanskog festivala. Očekujem da zakucamo tu priču i da Pančo Vilja svakako bude snimljen 2012.
 
Kako vidite ulogu mislioca u ovom svetu punom lutanja, nesigurnosti, haosa?

- Postoji mjera u kojoj je taj mislilac marginalizovan. Zato što se društvo razvija ne po vrlinama nego po funkcijama. Pedesetih i šezdesetih godina imali smo najveća filmska imena. Vjerovali ili ne, danas imamo veći broj dobrih filmskih autora nego tada, ali su gurnuti, skriveni, defunkcionalizovani. Na djelu je nešto što je mislim protestantski recept: uspješan moram biti, a da li ću biti dobar, to zajebi. Maksima mislim, dakle postojim danas je postala: Ako nisam neko, neđe, što bi rekao Matija, mene u stvari i nema. To je posljedica terora tržišta koje vlada svijetom.
 
Šta u suštini pokreće svet?

- Pokreću ga rat i ratna ekonomija, koja ima širok spektar djelovanja. Ona u malim zemljama, poput Srbije i ili Balkana, vrlo uspješno vodi tu globalnu priču gdje se uspostavlja neodbranjiva logika: Grčka duguje 350 milijardi i u bankrotu je, a Amerika duguje 700 triliona dolara i doštampava novac, ali ima nešto što joj omogućava da to radi - ima moćno oružje. U zemljama kao što je naša postoje grupacije i NVO koje promovišu, što je veliko poniženje, upravo status kvo po kojem ratna ekonomija vrti pare po svijetu, a mi ne valjamo ništa. Naš narod je mnogo bolji nego što se misli. Samoprezir do kojeg smo dovedeni nije samo posljedica naših mana nego i činjenice toga da je svijet vođen idejom da se vrline ne razvijaju.
 
U kojoj istorijskoj ličnosti se najviše prepoznajete?

- Ja sam sebe rasporedio u više njih. Godine 2014. će biti stogodišnjica Prvog svjetskog rata, to jest njegovog formalnog početka. Najveće iskušenje koje nas čeka je kako da odbranimo ono što se da odbraniti, a to je da je Mlada Bosna bila organizacija koja je delovala na patriotskim osnovama. Postalo je sumnjivo izgovoriti riječ patriota, a ja sam tu vrlo staromodan. Gavrilo Princip je ubio Franca Ferdinanda na okupiranoj teritoriji. Dakle, nije išao u Beč da bi nekoga ubio. Sada dolazimo do tačke koja je tu najzanimljivija, a to je Ivo Andrić. On je bio dio Mlade Bosne i robijao je zbog nje. Zašto bi tako plemenit čovjek, uostalom nosilac Nobelove nagrade, bio dio jednog koncepta po kojem je odbrana od propale monarhije bila odbrana nacionalnih ciljeva? Mislim da je tu identifikacija jasna. Naravno, ne bih ja sebe lako vidio kako pucam u nekoga. Kao što, uostalom, ni tom Gavrilu Principu taj pištolj i bomba nisu stajali. Tu bombu i taj pištolj njemu je stavila u ruku velika nevolja u kojoj je čitav narod bio. Pa je to kasnije iskorišteno kao okidač svjetskog rata. Ali to uopšte nije bio razlog svjetskog rata. Vjerovati još uvijek da je Gavrilo Princip pokrenuo taj rat besmisleno je i tupo, kao i nevjerica da je Njemačkoj trebalo da krene prema Bliskom istoku i da pokrene samo jedan u nizu ratova koji su se vodili zbog nafte, a ne zbog Srbije i njenih pjesnika.
 
Dakle, Gavrilo Princip?

- Gavrilo Princip.
 
Jedan filozof je govorio: „Uvek će postojati sukob između onog što znam i onog što mislim.“ Da li se slažete s njim?

- Apsolutno, zato što se u stvari test onoga što znaš najčešće isprobava u praksi. A ono što misliš i osjećaš je sfera fikcije i umjetnosti. I ja sam sad raspet između te dvije ideje. Jer film, kao medij i umjetnost, doživljava revolucionarnu promjenu. Promjena nije samo u pristupu i formi, promjena je u sadržaju. Holivud je u stvari fabrikovanje mitologije koja je u većem dijelu, pa i onda kad nije, u propagandnoj svrsi. Taj uzdrhtali čovjek koji danas postoji jednostavno je izbačen iz sfere u kojoj to što misli, osjeća i eventualno zna može da isprojektuje kroz svoju pjesmu, kroz umjetnost ili kroz neki novi projekat koji može da popravi svijet. Ljudi danas većinom žive pod anestezijom i ne aktiviraju svoj duh koji onda luta svemirom nošen nepoznatim akordima.
 
Nema komunizma bez hipnoze...

- Slažem se. Svijet je u veoma lošoj formi, a s druge strane proizvodi najsofisticiranije predmete. To je jedan novi faraonski period gdje je cilj da dvadesetak familija vlada svijetom i da ponište naš identitet i da nas uvjere u to da to nije besmisleno. Jer pazi, ako je Andželina Žoli stvarno nominovana za Zlatni globus, onda to mora da je neka velika nova estetika. To je to stvaranje ideološke i mitske slike. Vrlo slično je bilo za vrijeme Tita. Kao što su hodali unaokolo i pričali kako je Tito veliki, pametan, lijep, zelenook, tako i danas hodaju pod novom upravom i hvale Andželinu. Došlo je vrijeme da na mjesto Franka Kapre sjeda Andželina Žoli!? To je stvarno kao kada bi na Felinijevo mjesto u Felinijevo vrijeme sela Za-Za Gabor, ona dama sa pozamašnim grudima. Vrijednosni sistem se polomio, a polomio se pod teretom opstanka ideje da je tržište glavna mjera svih stvari.
 
Sioran piše da bi „probudio i išibao nekoga“. Zašto vi snimate filmove?

- Ja snimam filmove zato što je to bolje nego da pljačkam banke. Kada ih već snimam, onda stvaram svoju sliku svijeta, što je nemjerljiva prednost u odnosu na ljude koji svoju sliku svijeta ne mogu da nametnu drugima. Meni je film donio velika zadovoljstva, uživanje je kada te u Japanu, ali i Čileu ljudi prepoznaju po „Undergroundu“, ali sam vremenom po onoj starozavjetnoj ideji da niko nije postao prorok na svom ognjištu, postao žrtva ideološke slike koja je o meni stvorena u mom zavičaju.

Znaš šta, ne može se nijednim udarcem čekića u glavu, a bilo je takvih hiljade poslije „Undergrounda“, mjeriti radost i uzbuđenje koje taj film proizvede. Francuski ministar kulture se meni izvinio kada mi je zakačio Legiju časti u Francuskoj za harangu koju su tamošnji intelektualci poveli protiv mene.

 
Blic, BL!N/đk