Piše: Vildana Selimbegović

I umjesto da se onog čuvenog posljednjeg radnog dana uoči praznika, kada u pravilu sve državne institucije slave, uz ostalo proslavi i Vikićeva penzija - on je već sedmicama najvažnija policijska, sigurnosna i bezbjednosna tema, kako u medijima, tako i na kolegijima i sjednicama. Vikić ne želi u penziju, a zahtjevima da se u slučaju Vikić ignoriše zakon, pridružili su se i Vlada FBiH, njegovi nekadašnji saborci, te entitetski javni emiter koji je podršku Vikiću iskazao podsjećanjem na ratni spot Ponesi zastavu, Dragane Vikiću.

Niko, nažalost, nije pitao penzionere u čemu je problem. Možda i zato što odgovor znamo: penzija je u ovoj zemlji presuda, a nikako zaslužena mirovina. No, u slučaju Vikić čak ni o tome nije riječ - nema sumnje da će ratnom i poratnom komandantu specijalaca pripasti daleko veća mirovina od one na koju su osuđeni obični smrtnici. Priča o Vikićevoj penziji je, kao i sve naše priče, politička, a legenda odbrane Sarajeva - moneta za potkusurivanje. Političko.

Dragan Vikić zaista ima impresivnu biografiju: ovaj rođeni Sarajlija (1955), majstor karatea peti dan, kao član Karate kluba Bosna tri puta bio je prvak bivše Jugoslavije u teškoj kategoriji, a kao član reprezentacije nosilac je svih medalja sa evropskih ekipnih prvenstava u periodu od 1977. do 1983. Odmah po završetku fakulteta (1980) postaje policajac i to komandir voda u bosanskoj Specijalnoj jedinici, potom komandir čete, da bi pred sami rat 1992. postao komandant tadašnje Specijalne jedinice MUP-a RBiH. Već tada, Vikić je u policiji više puta nagrađen, ali i odlikovan Plaketom bezbjednosti i Ordenom rada sa srebrenim vijencem, nekada visokim priznanjem u bivšoj Jugoslaviji.

O Vikićevom ratnom putu sve se manje-više zna: aprila 1992. u Skupštini RBiH javno je, pred televizijskim kamerama, pozvao građane Sarajeva da brane svoj grad od agresorskih napada. U prvim mjesecima rata jedinica na čijem je čelu bio odigrala je sudbonosnu ulogu u spašavanju Sarajeva, a Vikić ušetao u legendu. U januaru 1994. je smijenjen unapređenjem na višu dužnost: postao je načelnik Sektora za istraživanje i primjenu metoda i sredstava u borbi protiv terorizma MUP-a RBiH. No, njegove ratne zasluge nijednog trena nisu došle u pitanje: o tome svjedoče najznačajnija ratna odlikovanja - Zlatna policijska značka, Specijalna značka i Zlatni ljiljan. 2004. dobio je Šestoaprilsku nagradu Sarajeva. Još u ratu, kada je tadašnji okrug zaslužnim komandantima dodjeljivao kafane, i Vikić je zaslužio jednu u samom centru grada.

Kao i svi policajci, Vikić ima beneficirani radni staž i kao i svim njegovim kolegama iz Specijalne - upisan ratni staž. Danas bi Vikić da se o stažu izjasni sam, odnosno da se od svojih kolega - osim medaljama i odličjima - razlikuje i po pravu da se na njega primjenjuju posebne zakonske mjere, tj. da sam odlučuje o ratnom stažu, hoće li mu ili ne biti upisan kao svim drugim. Ova Vikićeva želja u Vladi FBiH - inače opredijeljenoj, barem deklarativno, da se mladima pruži šansa - dočekana je spremnošću da se pokažu mišići, pa je Vlada odlučila da legende idu u penziju kada to sami požele. I to je posve u redu: Vlada FBiH ima čitavu svitu savjetnika i inih političkih dužnosnika i nekako bi i bio red da oko sebe okuplja legende. No, problem je što Vlada tvrdoglavo insistira da Vikić ostane u policiji i javno se ubjeđuje s cijelim FUP-om da za Vikića ne treba da važe ista pravila kao za sve druge, čime zapravo Vlada odašilje dvije vrlo opasne poruke: direktno se miješa u policijsku hijerarhiju i još pritom preuzima ovlasti pravosuđa jer arbitrira u (eventualnom) radnom sporu.
Nisam nikakav zaljubljenik policijskih protokola, no duboko vjerujem da će svima nama biti bolje onoga dana kada zakoni i procedure budu jednaki za sve. Kako se to vrijeme i ne nazire, pozabavimo se drugim Draganom, koji je (i) zbog slučaja Vikić i tvrdoglavog insistiranja da u Federalnoj upravi policije zakon mora biti ispoštovan - već nedjeljama izložen medijskom linču.

Dragan Lukač je godinu mlađi od Vikića, ali je godinu prije završio Filozofski fakultet (1979), no u policiju je došao kasnije - 1982. godine. Obavljao je čitav niz policijskih dužnosti, a široj je javnosti postao poznat po tada ovacijama doživljenom tvrdoglavom insistiranju na provođenju zakona. Lukač je, naime, sa visokih dužnosti u FUP-u otišao u SIPA. Gdje je bio zamjenik direktora, a potom pomoćnik. Negdje u ovo doba, prije samo dvije godine, Lukač je Tužiteljstvu BiH potpisao izvještaj o kriminalu u Republici Srpskoj, koji je teretio tada entitetskog premijera Milorada Dodika. Odmah je, po kratkom postupku, Mirko Lujić, direktor SIPA, premjestio/smijenio Dragana Lukača tako što ga je imenovao načelnikom odjeljenja koje ne postoji. Zanimljivo: isti oni javni emiteri koji su tada slavili Lukača zbog hrabrosti u istrajavanju na slovu zakona, danas traže njegovu smjenu. Zato što insistira na slovu zakona.

Slučaja Dodik se, kao što znamo, Tužiteljstvo BiH riješilo tako što ga je proslijedilo na "niži nivo", Specijalnom tužilaštvu RS-a, kojem ne pada napamet da se dokazuje na istraživanju Milorada Dodika. Dragan Lukač je, kao što znamo, i postao direktor FUP-a, kao federalni dokaz da se ovaj entitet želi ponašati u skladu sa zakonom. Danas ga horski napadaju oni koji bi ga morali podržati u obračunu s kriminalom i korupcijom u vlastitim redovima. I sve to pod zastavom Dragana Vikića.

Oslobođenje/DEPO PORTAL/a.k.