Piše: Nermin BAJIĆ

Posle završetka Srednje vojne škole kopnene vojske u julu 1990., počeo sam raditi na najboljem mogućem mjestu u Jugoslaviji. U Beogradu, na Topčideru, u brigadi veze SSNO-a. Bio sam komandir voda veze. Imao sam 30 vojnika, desetare, i one vodnike stažiste koji su mi se stalno nešto ulizivali i potkazivali jedni druge. Držali su vojsku pod kontrolom,  ja sam imao manje posla, pa nisam htio da im dam do znanja da ih prezirem.

SARAJEVO, VRACA, 10. OKTOBAR '87.: Titovi pitomci, Nermin Bajić prvi s lijeva u donjem redu

Ma bio sam kralj. Imao sam 19 godina, stalan i siguran posao, nisam skoro ništa radio, veliku platu plus čekovnu knjižicu. Imao sam djevojku Tanju, bili smo zaljubljeni jedno u drugo, nekako posebno i strastveno, čak sam je i kući u Tuzlu dovodio, imao sam auto koji mi je otac kupio kad sam završio skolu  i činilo se da živim pravi „jugoslovenski san“.  Konačno se isplatilo onih četiri godine „zatvora“ od Vojne škole. Posao je bio od 'sedam do tri', a onda Euridika u Beogradu, ili Madona u Novom Sadu ili oni lokali sa Ruskinjama i Moldavkama po Staroj i Novoj Pazovi, Inđiji.  To je bilo vrijeme pokojnog Markovića; kratko, ali slatko. 

Živio sam u Rakovici, u jednom stanu veleljepne trospratne kuće nekog doktora koji je imao manju platu od mene, ali se zato svaki dan sa posla vraćao sa punim gepekom i najmanje dvije tri flaše viskija, raznih čokolada, suhog mesa, i koverti sa novcem pacijenata. Ovo sa kovertama nisam vidio, ali mi je hirurgov sin Saša (kome sam bio idol i koji je bio dvije godine mlađi od mene) to pričao. Saša je jedva čekao da dođem sa posla da mu pričam iz čega sam pucao, pitao me kako on može postati vojno lice, divio se mom službenom pištolju, i uglavnom dosađivao. Ja sam mu redovno lagao, pa sam tako jedan dan letio „MiG-om“, drugi dan sam pucao iz tenka, a on me slušao otvorenih usta i nije treptao onim svojim tupim okicama, nešto kao iz scene Kusturicinog filma. I sve tako dok ga moj cimer,  iznerviran mojim laganjem i njegovom glupošću, ne istjera  iz stana. Inače, „Sale“ nam se pokazao pravo dobar, jer je od oca redovno krao viski i sve što smo tražili od njega, samo ako mu damo da u svojoj ruci drži pravi pištolj pet minuta. A kad mu sa vojne vježbe donesem „topovski udar“, mogao sam dobiti sve što hoću od njega. Što bi rekli „Nadrealisti“ – tipičan primjer jedne budale. 

Moj cimer je bio jedan blagi seljak iz nekog sela u južnoj Srbiji. Bio je lukav, znao je svaki kartaški trik, puno je lagao, ali mi je bio nekako drag. Što bi Bosanci rekli „sjeo mi“. Na meni nikada nije isprobavao svoje kockarske trikove i poštovali smo se međusobno. Nikada se nismo svađali, nikada nismo smetali jedan drugome i uvijek smo se razumijevali kada nam treba u stan doći djevojka ili kad on hoće kockati. Tako je moj cimer bezbroj noći spavao u hotelima, i ovom prilikom mu zahvaljujem na tome.  Njemu, sa druge strane, nije smetalo moje prisustvo dok se strastveno kockao, a djevojke ga nisu nešto posebno zanimale, pa ja nisam zbog njegovih potreba često izbivao iz stana. Dva puta me je zamolio, a posle sam čuo od Saleta da su dolazili neki stariji ljudi i da su igrali pokera do 7 ujutro, a onda se cimer samo umio, obukao uniformu i otišao na posao. 

Moje auto, Yugo 45, je 1990-te važio za više nego pristojan automobil. Jednog  petka popodne, u kasnu jesen 1990., odlučio sam da dođem „kući“ u Tuzlu. Kako se noć prije toga malo popilo, posle mosta u Rači sam na onom pravcu zaspao za volanom. Probudila me sirena automobila koji mi je išao u susret, a ja, da ga ne udarim, naglo skrenem, Yugo prokliza, počne se okretat po cesti i počnem se prevrtati. Zadnje čega se sjećam je da čvrsto držim volan, stakla se oko mene lome, i sve se vrti... kao da sam u veš mašini. Sjećam se da sam vrištao od straha. Tako su mi posle pričali da sam ispao iz Yuge nakon prvog prevrtanja kroz vjetrobransko staklo, pao i zaustavio se na onom nasipu na Drini, a auto se nastavilo prevrtati, preletjelo preko mene i završilo na krovu u nekom svinjcu.

Kažu mi da sam samo nekoliko minuta bio u nesvijesti, ali sam čudom ostao nepovrijeđen... Kad sam ustao, sjećam se auta na krovu, sav razvaljen, moje sjedište nekako „slomljeno“, a kad sam se približio autu, vidio sam da daska od drvene ograde viri zabodena u moje sjedište. Kažu, „sreća“ pa se nisam vezao. Onaj narod oko mene hoće da me vozi bolnicu, ona baba u čiji sam svinjac uletio zaljeva me vodom po onoj zimi  i govori mi kako su me „vile pronosale“. Kontam, šta sad da radim, kad mi odjednom sine da mi nema pištolja. Tu sam se uspaničio jer u JNA kad izgubis pištolj, isto kao da si nekoga ubio. Uspuzao sam se u auto i počeo panično tražiti pištolj. Na kraju sam ga našao u nekom koritu iz kojeg svinje jedu ili piju vodu, i tada sam odahnuo. Jebo auto. Kupiću drugo. 
 
Kad se vratih u Beograd, kupio sam „stojadina“ po pola sa cimerom. Pa smo vikendima išli kod njega na selo, kod mene u Tuzlu, a iz Tuzle u Sarajevo na ćevape. On je mene upoznavao sa svojim rodicama (ili kako u Srbiji kažu „sestrama“), a ja njega sa svojim. Bilo je to doba kada nam ništa nije bilo ni teško ni naporno. Bili smo mladi, neiskvareni i bezbrižni. Znali smo vikendom otići u Dubrovnik, eto onako... popit kafu na tereasi „Argentine“. Zbog tog auta sam se još više zbližio sa njim. Dok je kockao u stanu,  znao sam da vara na pokeru (vidio sam to u nekoliko navrata kad je organizovao cjelonoćno kockanje kod nas u stanu), znao sam da udara levate po ušima, ali sam se pravio da ne primjećujem.  Ma nešto kontam, „ako ste ovce, neka vas sisa“. Nisam igrao, pa nije moje da se miješam. 

Jednog utorka moj cimer je morao nešto hitno kući, komandant ga je pustio, a onda dođe kod mene i upita me imam li šta protiv da ide sam sa našim autom. Poželih mu sretan put.
 
Vratio se u četvrtak... autobusom. Kaže, slupao se sa stojadinom, nema šanse da se popravi, i prodao ga na otpad. Dade mi sto maraka (onih sa orlovima), jer je navodno dobio samo dvjesto maraka za slupano auto. Znao sam da me laže i da me upravo udario po ušima za nekih 1000 maraka (i to onih iz 1990-te). Do tada sam mislio da me poštuje i da neće mene levatiti. Rekoh mu ljutito da mu ne vjerujem,  da znam da je prodao auto jer je vjerovatno nekome dužan, ali me on uporno i sa takvim samopouzdanjem gledao u oči, kleo se sa svim svojim ukućanima, da sam mu skoro povjerovao. Kad me prestao gledati onim kockarskim očima, opet sam počeo vjerovati sebi. Mrzio sam ga.

Nakon samo tri dana, na Slaviji pored McDonalds-a čekali smo autobus za Rakovicu, srkali milk shake iz onih papirnih čaša sa poklopcem, cvokotali od zime, kad od tolikog Beograda baš pored nas prođe bijeli stojadin ZV-307-34, isti onaj koji je moj cimer slupao toliko da ga je prodao na otpad za dijelove.  Iskreno, nisam bio iznenađen, ali me iznervirala njegova reakcija kada je pokušao da me ubijedi da nisam vidio to što sam vidio. Ono u stilu, „pa zar više vjeruješ svojim očima ili meni?“. Te večeri sam odlučio da ga sjebem i to tako da zapamti i mene i stojadina za cijeli život.

Već je bila 1991. godina, tamo negdje između proljeća i ljeta, sjećam se da nam je „Zastava“ (Fabrika oružja),  kao vojnim licima ponudila pištolje po povoljnijim cijenama. Svi smo naručili i platili dobre pištolje. Tada su to bili jedni od najboljih pištolja u svijetu, nova linija, dizajn. Ukratko, super moderno, precizno i pouzdano lično oružje. Sjećam se da su te pištolje više nego uspješno prodavali na zapadu. Nakon mjesec dana, svi Srbi oficiri dobijaju pištolje, a Hrvati, Slovenci, Bosanci, Makedonci ni metak od novog pištolja. Zvaničan razlog je bio taj što je velika narudžba, pa nisu uspjeli svima da daju. Ali, to je tako nezgrapno urađeno da je svaka budala mogla skontati da su samo Srbima dali pištolje. Tad sam se prvi put od JNA osjetio diskriminiranim i osobom „niže“ kategorije. Da skratim, nikad ne dobih plaćen pištolj od „Zastave“. Moj cimer je dobio nov Parabelum 9mm, pištolj prve klase. Tada su se već počele osjećati napetosti i bilo je to vrijeme pred „balvan revoluciju“ u Krajini, nije više bilo Titovih slika po kancelarijama, ali mene su tada interesovale djevojke, izlasci, auta (mazda 323f), Moldavke, noćni klubovi, dobra muzika, pa to nekako nisam ni primjećivao.

Pretvarao sam se pred cimerom da smo ok, a u sebi sam samo kontao kako da mu se osvetim zato što me napravio budalom i što me pokrao. Iskreno, nekako sam preko njega htio i JNA i Zastavi da se osvetim, jer su me i JNA i Zastava pokrali i prevarili za plaćen pištolj, koji mjesecima treba da dođe „sledeće sedmice“.  

Jedno jutro mi se ukazala prilika za osvetom. Ušao sam u cimerovu  kancelariju, njega nije bilo, njegov opasač je bio na stolu a on, vjerovatno, u WC-u. Bez puno razmišljanja (jer sam sličan scenario razrađivao u glavi hiljadu puta), uzeo sam pištolj, stavio ga za pojas, polako išetao iz komande, pogledao dobro da me neko ne vidi, otišao u šumicu (svaka kasarna je imala jednu) iskopao čizmama plitku rupu, i onaj pištolj uvio u neku maramicu i zakopao u zemlju. Vratih se, očistih čizme opet, i na postrojavanje. 

Postrojavanja naravno nije bilo, nego je naređeno da se vojsci pregledaju kase, da se nađe pištolj. Svaka je spavaonica i kancelarija prevrnuta. Došli su neki zastavnici bezbjednjaci sa onim svojim špijunskim pogledima i sa svojom vojskom. Vojne policije na svakom koraku. Kad smo pošli kući, nas su, oficire, pretresali ručno. Sljedeći dan smo izabrani ja i jos osam oficira iz našeg bataljona da idemo na detektor laži. Vjerovali ili ne, u Politikinom zabavniku pročitao sam kako se može prevariti detektor laži, i tako sam ga brilijantno prevario da mi je onaj idiot „stručnjak“, koji je čitao „rezultate“, nakon ispitivanja rekao kako on iz rezultata vidi da sam ja jedan fin i iskren dečko i da ne treba da se družim sa ološem poput mog cimera. Navodno je čuo od drugih da cimer kocka i da je pištolj vjerovatno prodat zbog kockarskih dugova. Žalosna stvar je što je od nas devet koji smo bili na detektoru laži, njih četiri palo, pa ih je Vojna bezbjednost dodatno maltretirala, ispitivala, ali, srećom, niko nije imao ozbiljne posljedice. Ti koji su pali na detektoru laži su vjerovatno imali nekih drugih ozbiljnijih grijehova (ili što se u Bosni kaže, „aferima“) pa su se za vrijeme ispitivanja bojali da im ne postave pitanja o „tom njihovom“ grijehu. Posle sam saznao da i nevin čovjek vrlo lako može pasti na tom „detektoru laži“, kao i to da taj detektor laži i rezultati istog u stvari nisu nikakav dokazni materijal.  Uglavnom služi da potvrdi ili odagna „sumnju“.

PROLJEĆE 1995., NEGDJE JUŽNO OD BRČKOG: Poručnik Nermin Bajić (stoji) kao pripadni 25. divizije, 2. korpusa Armije BiH

Elem, nakon što se sve smirilo, otkopam pištolj, očistim ga, izađem iz kasarne, nađem se sa jednim sumnjivim tipom sa kojim me je upoznala moja nova djevojka, pokažem mu pištolj, odemo prema Sremčici do neke šume, on pogodi nekakve konzerve dva tri puta i dade mi petnaest „orlića“, i još mi se zahvali.  Mislim da ga je odmah prodao nekom trećem za više para. Konačno, osveta.

Umjesto ushićenja, osjećao sam se isprazno kao svako ko ispuni naum o dugo planiranoj  osveti. Kasnije sam čuo da je neko pametan rekao da kada bi se svijet vodio onom „oko za oko“, skoro svaki čovjek bi hodao slijep. Pa zar i islam i hrišćanstvo ne pozivaju na oprost? Ja sam agnostik, ali se opet nisam osjećao onako kako sam mislio, čak nasuprot, bilo mi je krivo i gotovo fizički muka zbog tog čina osvete. Ustvari, bilo mi je dosta svega. Žudio sam za promjenom. Sve se promjenilo na gore u vrlo kratkom vremenu. 

Kad sam došao kući u Rakovicu, dao sam cimeru 100 maraka. On me pogleda onako izgubljeno (po prvi put od kako ga znam), i upita „zašto ovo?“

„Onako, rekoh..., idem“. Onda smo pozvali neke Ruskinje ili Moldavke, Saleta (koji  je, opet, ukrao od oca i donio viski i meze) pa smo se zajedno napili, napušili, izgrlili i isplakali, i obećali jedan drugom da ako se vidimo preko nišana, da nećemo pucati. Idiot Sale se cijelo vrijeme igrao sa praznim pištoljem i nikad mi neće biti jasno kako mu je ta idiotska sprava bila interesantnija od prelijepih, prezgodnih Moldavki koje su prespavale tu noć sa nama. Bilo je patetično, ali jebiga,... bilo je tako.  

Sutra ujutro sam sjeo na autobus i otišao za Tuzlu preko Bijeljine. Pošao sam u uniformni JNA, jer sam čuo da sa autobusa skidaju Cigane i Muslimane na Majevici. Dezertirao sam, a nisam imao nikakav osjećaj krivice. Beograd više nije bio Jugoslavija, postao je samo Srbija. Jugoslovenska Narodna Armija više nije bila jugoslovenska, jer Jugoslavije više nije bilo. Postala je Srpska vojska. Nisam se ni htio, a ni mogao uklopiti u novo okruženje. Mamurluk koji sam osjećao od prijašnje večeri pomiješao se sa osjećajem nostalgije za onim dobrim vremenima iz ljeta i jeseni  1990-te.  Razmišljao sam a nisam se mogao sjetiti kada su Titove slike poskidane iz kancelarija, ili kako to da mlada vojska više nije pjevala one patriotske pjesme dok je marširala? Nije više to bila ni ona ista vojska kao kad sam ja bio pitomac.  Većina ljudstva u kasarni su bili pijani raspojasani rezervisti, koji su otvoreno nosili kokarde umjesto petokrake ili one oznake zastave na kapi. Hodali su po kasarni bradati, kosati i nisu poštovali nikoga.

Rat u Bosni je već bio počeo kada je napadnuto selo Ravno u Hercegovini. Tada je neintelegentni predsjednik BiH Alija Izetbegović izjavio „da to nije naš rat“, kao da to selo nije bilo u državi čiji je predsjednik. U kasarni u kojoj sam radio su već počeli dolaziti tenkovi izbušeni zoljama kod Vukovara. Spolja mala rupica od tri– četiri centimetra, unutar kupole sve istopljeno. Sjećam se da mi se smučilo kada sam to prvi put vidio, jer sam vidio i dio izgorjelog rukava od šinjela na mjestu nišandžije.   

A ja..., umjesto da ušetam u uniformi i sa vojnom legitimacijom u bilo koju zapadnu ambasadu u Beogradu i zatražim politički azil (koji bi u to vrijeme i pod tim okolnostima sigurno dobio), odlazim u Bosnu, ono k'o da se ja nešto borim za njenu nezavisnost. Nabrijana mlada budala. Sjećam se da me otac savjetovao da bježim u Njemačku preko Mađarske. Čak mi je i pasoš izvadio. Ali mlad čovjek ima pameti onoliko koliko uspije kontrolisati i pravilno usmjeravati svoje mladalačke emocije i instinkte.  U prevodu, svaki dvadesetjednogodišnjak je glup. Ni ja nisam bio izuzetak. 

A da sam bio mnogo glup, dokazao mi je moj dobri otac, koji me je, nakon mog navaljivanja da idem u neku borbenu jedinicu Armije BiH (tamo negdje krajem 1993.), odveo na partizansko groblje u Tuzli i natjerao me da pročitam godinu rođenja i pogibije mladih partizana koji su oslobađali Tuzlu. Njih 95% su bili mojih godina ili dvije godine gore - dole. Za oslobođenje su poginula možda tri ili četiri četrdesetogodišnjaka, malo više tridesetogodišnjaka, a više od 95% poginulih su bila djeca od 17 – 23 godine. Bora Čorba je bio u pravu – za ideale ginu budale. A budale su uglavnom mlade. Čast izuzecima. 

P.S.
Ovi događaji bi mogli biti i trač i istina... ko će ga znati. Ljudi vole i slagati.   

(DEPO PORTAL)