Godina 2011. bila je u znaku revolucija i velikih svjetskih demonstracija, godina u kojoj su arapske zemlje oslobađane od totalitarnih režima, međutim i godina smrti nekoliko državnika i značajnih ljudi, kao i godina prirodnih katastrofa... Sve to začinjeno je seks aferom i velikom ekonomskom krizom u Eurozoni.
Top 10 najznačajnijih događaja u svijetu koji su obilježili 2011. godinu, po izboru online mreže DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN.
1. BRUTALNO UBISTVO MOAMERA GADAFIJA
Njegova vladavina trajala je preko četiri decenije, a njegovo ubistvo zgrozilo je gotovo čitavu planetu. Brutalna odmazda koja je izvršena nad svrgnutim libijskim predsjednikom Moamerom Gadafijem u svijetu je već proglašena događajem godine koji će zasigurno ostati krvavim slovima urezan u povijest čovječanstva.
Moamer el-Gadafi (1942. – 2011.), „afrički kralj kraljeva“, čovjek koji je čeličnom rukom vladao Libijom 42 godine, ubijen je 20. oktobra 2011. godine u rodnom gradu Sirtu, posljednjem bedemu svoga režima gdje se krio sa svojim pristalicama.
Šest mjeseci nakon što je Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija odobrilo NATO snagama da krenu u zaštitu demonstranata u Libiji i neprestanog bombardiranja zemlje, nakon bombardiranja Gadafijevog konvoja helikopterima NATO snaga, pobunjenici su doslovno pred očima svjetske javnosti mučili, sodomizirali i na kraju s više hitaca usmrtili Gadafija. Video snimci i fotografije koje su obišle svijet bile su tipična snuff kategorija, te kod ljudi izazivali različite reakcije. Međutim, kamere su zabilježile i izrazito oduševljenje američke državne tajnice Hillary Clinton koja je na snimke pogibije rekla jedno ushićeno „wow!“.
Nakon dolaska 'slobode' u diktatorsku Libiju, Međunarodni kazneni sud u Hagu istražuje NATO zbog zločina počinjenih u ovoj arapskoj zemlji, a i porodica libijskog vođe najavljuje također tužbu protiv NATO-a zbog odmazde nad Gadafijevima.
Da li je Gadafi morao pasti zbog 42-godišnjeg terora nad građanima Libije ili zbog lova na naftu, pokazat će historija i to vrlo brzo. Do tada ostaju činjenice da je libijski vladar eksploatacijom nafte uspio uzdignuti ovu zaostalu pustinjsku zemlju u državu s najbogatijim stanovništvom arapskog Bliskog istoka, te unatoč diktaturi, sprovoditi zavidnu socijalnu politiku u kojoj je radilo preko dva miliona registriranih stranih državljana.
2. ARAPSKO PROLJEĆE
Znatno prije nego što je uslijedila pobuna u Libiji i rušenje Gadafija dogodio se talas protesta u arapskom svijetu (2010.-2011.), tzv. "Arapsko proljeće". Počeli su u Tunisu 17. decembra 2010., a potom se proširili na Sjevernu Afriku i Bliski istok. Protesti su usmjereni protiv autoritarnih režima na vlasti kao političke i društvene strukture tih zemalja.
Pobune i nemiri do danas su doveli do smjene vlasti u Libiji, revolucije u Tunisu i Egiptu, a talasalo se i u Alžiru, Bahreinu, Džibutiju, Iraku, Jordanu, Omanu, Siriju i Jemenu. Manji incidenti dogodili su se u Kuvajtu, Libanu, Mauritaniji, Maroku, Saudijskoj Arabiji, Sudanu i Zapadnoj Sahari.
Početak velike pobune arapskog svijeta označen je samozapaljenjem Mohameda Bouazizija u gradu Sidi Bouzidu na jugu Tunisa, da bi se potom proširila na ostale gradove i trajala sve do 14. januara 2011. godine, kada predsjednik Zine El Abidine Ben Ali bježi je iz zemlje. Glavni razlozi protesta u Tunisu su bili korupcija, inflacija i nezaposlenost.
Protesti u Tunisu poslužili i kao nadahnuće sličnom pokretu u Egiptu, koji je u februaru 2011., nakon masovnih demonstracija na trgu Tahrir u Kairu, doveo do ostavke Hosnija Mubaraka. U istom mjesecu protesti Libiji prerastaju u sveopću pobunu protiv režima do smrti Muamera el Gadafija, dok se istovremeno događaju veliki protesti u Siriji i Jemenu, praćeni policijskom i vojnom brutalnošću događaju se i u Siriji i Jemenu.
Pored protesta i građanskog otpora borbu arapskog svijeta obilježili su i štrajkovi, marševi, masovna okupljanja, kao i uvođenje u upotrebu socijalnih mreža, Facebooka i Twittera, za organiziranje i komunikaciju, uprkos pokušaja državne represije i cenzure Interneta. Aeapski nemiri potakli su proteste i u brojnim nearapskim državama širom Evrope, Azije i Afrike.
3. SMRT OSAME BIN LADENA
Osama bin Laden (1957. – 2011.) je prema zvaničnim navodima ubijen 2. maja na sjeveroistoku Pakistana u Abotabadu. U filmskoj akciji od četrdesetak minuta, koju su proveli CIA operativci sa američkim specijalnim snagama i uz pakistansku logističku pomoć, ubijeni su i jedan od bin Ladenovih sinova, te dvojica dužnosnika Al-Kaide. Bin Laden bio je jedno od 52 djece Muhameda bin Ladena, jednog od najbogatijih saudijskih biznismena.
U militantni islam krenuo je još kao tinejdžer, priključivši se fundamentalističkom pokretu u Saudijskoj Arabiji. Doprinio je i oslobađanju Afganistana od sovjetske okupacije 1989. godine, te je kao heroj slavljen u toj zemlji u kojoj je i poslovno djelovao u sklopu Bin Laden Grupe, ali sa striktnim islamskim poslovnim pravilima.
SAD je smatrao najvećim neprijateljem kojem je stalo samo do očuvanja naftnih interesa na Srednjem istoku, iako je, ironično, njegov otac imao bliske prijateljske veze sa porodicom Bush. Nakon terorističkog napada na njujorški WTC 1993. godine, najuža porodica javno ga se odrekla. Vrhunac „svjetske slave“ nakon godina na potjernicama, bin Laden doživljava 11. septembra 2001. kada su po danas veoma diskreditiranim navodima teroristi Al-Kaide oteli četiri aviona komercijalnih letova, te se s njima zaletjeli u zgrade WTC u Njujorku.
Osama bin Laden nije preuzeo odgovornost za ovaj teroristički čin koji je označen kao zero point nove svjetske istorije, pa ipak, postao je prvoosumnjičeni. Američki predsjednik George W. Bush zatražio je od afganistanskih vlasti da predaju Osamu bin Ladena, a nakon što su odbili to učiniti, u oktobru 2001. je uslijedio američki oružani odgovor koji je doveo do pada talibanske vlasti u Afganistanu, ali ne i do uništenja terorističke mreže Al-Kaida.
Slučaj akcije iz maja ove godine kao i odgovornost Al-Kaide za napade na WTC danas su teme mnogih analiza teoretičara zavjere, a konkretni primjeri koji dovode u sumnju priču o 11-9 prikazani su u dokumentarnom filmu Zeitgeist.
Po navodima iz Vlade SAD-a, bin Ladenovi posmrtni ostaci su bačeni u more, a donesena je i odluka da se ne prikaže nijedna slika ubijenog. Fotografije koje danas možemo naći na internetu važe kao montirane, a u prilog tome ide i činjenica da ih je Associated Press povukao sa svojih servisa.
4. KRVAVI POHOD ANDERASA BREIVIKA
I Evropa ima svoje teroriste, koji ne biraju žrtve. Pokazao je to norveški državljanin Anderas Behring Breivik u svom krvavom pohodu koji je 22. jula izveo u kampu na malenom otoku Utoya i izmasakrirao najmanje 69-oro ljudi. U kampu je u trenutku pucnjave bilo oko 700 ljudi, uglavnom djece i mladih u dobi između 14 i 18 godina.
Breivik je tog kobnog dana prvo aktivirao bombu skrivenu u kombiju parkiranom ispred zgrade vlade u Oslu, gdje je od eksplozije poginulo osam ljudi, nakon čega je otišao na ostrvo Utoya i usmrtio još 69 osoba.
Kao razlog napada Breivik je u svom manifestu na 1500 stranica, objavljenom i online izdanju, svoje napade okarakterisao kao "pokušaj kulturne revolucije s ciljem pročišćenja Evrope od muslimana i kažnjavanja političara jer su prihvatili multikulturalizam".
Tokom ispitivanja ponavljao je da ne žali zbog svojih djela, za koja smatra da su bila neophodna.
Prema zaključcima psihijatara koji su procjenjivali njegovo duševno stanje, Breivik je neuračunljiv i pati od paranoidne shizofrenije. Zbog te dijagnoze neće mu se suditi, niti će ići u zatvor, nego na psihijatrijsko liječenje.
Nakon Breivikovog očitog terorističkog čina ostalo je upečatljivo i to da je mali broj evropskih medija ovaj akt nazivao pravim imenom, Umjesto toga pomahnitali Norvežanin etiketran je kao "kršćanski fundamentalista" i "luđak".
5. KRIZA EUROZONE I PREDVIĐANJE NOVOG RATA
Projekat ujedinjene Evrope stigao do ruba provalije, a ekonomska kriza u zemljama EU dostigla kritičnu tačku pred izbijanje velikih socijalnih nemira koji se najavljuju u 2012. godini. Šta se dogodilo sa Eurozonom?
Stvaranje nerealnog društveog proizvoda, vještačko napuhavanje kupovne moći stanovništva, slamanje bankovnog sistema, a onda finasijski krah Grčke koji je podijelio Evropsku Uniju, zatim rušenje italijanskog premijera Berlusconija... Sve je to dovelo u pitanje opstanak i Evrope kao zajednice i eura kao valute.
Najnoviji zaplet dugotrajne političke sapunice oko spasa eura uključivao je samit u Bruxellesu, prethodne njemačko-francuske dogovore, tiho prigovaranje manjih članica EU zbog imperijalističkog ponašanja Berlina te i jedan donekle iznenađujući preokret: veto britanskog premijera Davida Camerona na promjenu temeljnih ugovora EU.
Mnogi stručnjaci smatraju da će do raspada eurozone doći iz razloga što će bogate zemlje odbiti da spase one siromašnije.
Najava o novom planu uređenja eurozone koji dogovoraju Angela Merkel i Sarkozyju, a koji bi povezao tek nekoliko 'pouzdanijih' zemalja članica Eurozone u 'ekskluzivni klub', jasno se uklapa u sve glasniju matricu o dezintegraciji Eurozone, odnosno njenoj finansijskoj centalizaciji.
U kakvoj je krizi Evropska Unija najbolje ilustruje ponuda kladionica u Velikoj Britaniji koje nude klađenje na to hoće li se Eurozona raspasti prije 2013., da li će euro kao valuta propasti do 2012. godine, i sl. Međutim, suprotno zabavi kladionica, ozbiljni analitičari predviđaju pokretanje velikih socijalnih nemira i jačanje desničarskih partija, te vrlo vjerovatno izbijanje novog evropskog rata i krojenje novih državnih granica unutar današnje Evrope.
6. PROTESTI OCCUPY WALL STREET
No, daleko od toga da je ekonomska i socijalna kriza primat Evrope. Godina na izmaku ostaće upamćena i po buntovničkom pokretu “Zauzmimo Wall Street”, protestnoj akciji koja se od 17. septembra odvija na ulicama New Yorka.
Revoltirani američki građani digli su se protiv vodećih američkih banaka koje matraju odgovornim za naglo osiromašenje svjetskog stanovništva i druge štetne posljedice globalne financijske krize. Akciju je 17. septembra započela kanadska protukonzumeristička organizacija Adbusters, a s vremenom joj se priključio niz drugih pojedinaca i organizacija, uglavnom pripadnika američke radikalne ljevice, dok im je logističku podršku pružila i svjetska hakerska organizacija Anonymous.
Iako organizatori tvrde da će se demonstracije u obliku "zauzeća" javnih površina nastaviti dok "se ciljevi ne ostvare", ti ciljevi još uvijek, prema njihovim riječima "nisu formulirani"; neki od učesnika su naveli da se oni prvenstveno odnose na nastojanje da se ukloni štetni utjecaj "kapitala" na američku politiku, odnosno da se najbogatijim pojedincima i kompanijama nametnu visoki porezi i tako prikupljenim sredstvima održe savezni socijalni programi i izbjegnu rezovi izazvani ekonomskom krizom i proračunskim deficitom.
Na demonstracijama se okupljalo između nekoliko stotina do nekoliko hiljada ljudi, uglavnom nisu zabilježeni ozbiljni incidenti, ali jeste nekoliko masovnih hapšenja i žešćih policijskih intervencija.
Pokret se uskoro proširio na cijeli svijet, čak i na BiH, ali tek kao slabašan pokušaj solidarnosti sa ostatkom svjetske populacije.
Borba protiv nezaježljivog kapitalističkog finansijskog aparata u svijetu i dalje traje, no u znatno slabijem intenzitetu.
7. PRERANA SMRT PIONIRA PC REVOLUCIJE - STEVEA JOBSA
Steve Jobs (1955. – 2011.) bio je suosnivač i predsjednik UO i CEO jednog od danas najvrijednijih svjetskih brendova – kompanije Apple Inc, američki biznismen, „poduzetnik“ u top-high-class kategoriji poslovanja, inovativac, vizionar i karizmatični pionir PC revolucije... Preminuo je 5. oktobra, u svome domu u Palo Alto-u, u 56. godini života.
U 2003. godini Jobsu je dijagnosticiran rijedak oblik raka gušterače s kojim je počela njegova višegodišnja borba za život, koja je uključivala transplantaciju jetre, duge terapijske tretmane i stalna vraćanja u bolnicu. Umro je od zatajenja disanja uzrokovanog metastaziranim neuroendokrinim tumorom gušterače, dva mjeseca nakon zadnjeg otpuštanja iz bolnice i nakon njegove formalne predaje – kada je dao otkaz na poziciju generalnog direktora Apple-a, gdje je ostao predsjednik Upravnog odbora sve do smrti.
Još na fakultetu počeo je razvijati vizionarske uređaje za budućnost, te ne dočekavši kraj fakulteta - sa Steveom Wozniakom prodaje sve što imaju te ulažu u konstruiranje prvog PC-ja na svijetu. Novonastala kompanija dobiva ime Apple, a ugriz na logotipu predstavlja – byte (bite – engl. ugriz). Zbog uspjeha prve mašine, nagovara jednog biznismena da u uloži $250.000 u proizvod, a nakon otvaranja Appleovih dionica tri godine kasnije, vrijednost kompanije na berzi raste do 139 milijuna dolara, kada već sa svoje 23 godine Jobs postaje jedan od najutjecajnijih ljudi u silikonskoj dolini.
Nakon previranja, dobiva otkaz u Apple-u te osniva Pixar filmski studio. Godine 1998. se vraća u Apple kada počinje „i“ revolucija koja je promijenila način na koji svijet doživljava tehnologiju – ona postaje nešto veoma lično, baš kako to je to simbolom „i“ Jobs i predvidio (I – engl. Ja). Nakon iMac PC-ja iz 1998, pojavljuje se iPod 2001, u 2007. iPhone stvara obožavatelje umjesto korisnika, a iPad, izum na putu između kompjutera i mobitela iz 2010., postala je stvar brendovskog prestiža i u najzabačenijim i najsiromašnijim dijelovima svijeta.
Jobs je bio usvojeno dijete, čovjek koji je vlastitim načinom života i budističkom duhovnošću motivirao mnoge ljude kako u branši, tako i ostale da na biznis, život i smrt gledaju novim očima. Njegov govor sa Univerziteta Stanford iz 2005. godine sa svojim multimilionskim pregledima na YouTube-u učinio ga je guruom novih naraštaja, daleko izvan dosega tehnoloških inovacija.
8. SEKSUALNA AFERA STRAUSS-KAHN
Seksualna afera Dominiquea Strauss-Kahna također je obilježila 2011. godinu. Naime, bivšeg predsjednika Međunarodnog monetarnog fonda polovinom maja je za pokušaj silovanja optužila 32-godišnja hotelska sobarica Nafissatou Diallo. Odmah je uhapšen, da bi nakon nekoliko dana, uz kauciju od milion dolara i uz elektronski nadzor, bio pušten da se brani sa slobode. Nakon što je optužen za silovanje, Strauss-Kahn je podnio ostavku na mjesto direktora Međunarodnog monetarnog fonda.
Iako mu je prijetila kazna i do 25 godina zatvora, krajem augusta javni tužilac u New Yorku ipak je odbacio optužbe za silovanje.
Ispostavilo se i da je sobarica tokom istrage davala lažne iskaze o onome što se dešavalo u hotelskoj sobi, te da ni silovanja nije bilo. Doduše, rezultati forenzičkih ispitivanja ukazivali su na to da je bilo seksualnih odnosa između Strauss-Kahna i Diallo, ali tužilaštvo nije povjerovalo u veći dio priče koju je iznijela oštećena o okolnostima spornog događaja ili o sebi.
Kao finalni dokaz njegove nevinosti uzima se snimka nadzornih kamera hotela koja prikazuje kako Strauss-Kahn, nakon navodnog "silovanja", mirno napušta hotel, a uposlenici nakon njegovog odlaska slave.
No, šteta je bila učinjena i više se nije moglo ništa popraviti. A u zraku je ostala sumnja da je čitava afera montirana s ciljem diskreditacije Strauss-Kahna koji je u to vrijeme bio potencijalni kandidat francuskih socijalista na predstojećim predsjedničkim izborima 2012. godine i koji je viđen kao glavni rival predsjedniku Nicolasu Sarkozyju.
Francuski ministar unutarnjih poslova i osoba od povjerenja predsjednika Nicolasa Sarkozyja, Claude Gueant, odlučno je odbacio bilo kakvu zamisao o planiranoj "uroti" protiv Strauss-Kahna.
9. ZEMLJOTRES, CUNAMI I NUKLEARNA KRIZA U JAPANU
Zemljotres jačine 8, 9 stepeni po Rihterovoj skali 11. marta ove godine pogodio je sjeveroistočni dio Japana i izazvao nekoliko cunamija. Džinovski talasi visine i do 14 metara zbrisali su vozila i kuće. Bio je to najsnažniji potres koji je u posljednjih 140 godina pogodio Japan.
Više od 23.000 ljudi je poginulo ili nestalo, a stotine hiljada ljudi su ostale bez krova nad glavom.
Međutim, tu nisu završile njihove nevolje. Snažan zemljotres i cunami prouzročili su teška oštećenja na nuklearnoj centrali Fukushima Daiichi, u kojoj je došlo do eksplozije, te i do curenja radioaktivnog materijala. Vlasti su morale evakuisati stanovnike u krugu od 30 km od nukearne centrale.
Iako su zvaničnici u početku govorili da opasnosti od radijacije nema i da su stvari pod kontrolom, mjesecima nakon katastrofe nivo radijacije u Fukushimi je daleko iznad dozvoljene granice, a radioaktivna voda konstantno se ispušta u okean.
Dugoročne posljedice tek slijede, a neke od njih već su pronađene u kontaminiranoj hrani, kada je prije prije nekoliko dana u japanskom mlijeku u prahu, namjenjenom djeci, pronađen cezij, a nešto ranije u uzorcima špinata i mlijeka, uzetih sa područja Fukushime, zabilježen je opasan nivo radijacije.
Materijalna šteta nastala u ovoj katastrofi procjenjuje se na 147 milijardi eura.
U toku 2011. godine, 22. februara, i Novi Zeland je pogodio jak zemljotres koji je prouzročio ogromne materijalne štete i odnio živote 181 osobe.
10. ODLAZAK AMY WINEHOUSE
Pratile su je brojne kontraverze, skandali, javna opijanja, a onda je 23. jula pronađena mrtva u svom stanu u Londonu, što je šokiralo svjetsku javnost.
Poznata britanska pjevačica Amy Winehouse (1983. - 2011.), istraga je pokazala, u trenutku smrti imala je više od četiri promila alkohola u krvi. Godinama je imala probleme s zloupotrebljavanjem droga i alkohola, a više puta se bezuspješno pokušala rehabilitirati, no to nije umanjilo šok i nevjericu koje je izazvala njena prerana smrt.
Nekoliko sedmica prije smrti Amy je morala otkazati evropsku turneju nakon nastupa u Beogradu, gdje je teturala po pozornici, padala, mumljala riječi svojih pjesama, a publika ju je gađala i izviždala kad je odlazila s pozornice.
Amy je navodno je bila u teškom psihičkom stanju nakon što ju je ostavio 34-godišnji dečko Reg Traviss. Prije njega, od 2007. godine bila je u braku sa Blakeom Fielderom-Civilom. Par se razveo u septembru 2009. godine. Njihov odnos od samog početka bio je veoma turbulentan budući da su se oboje borili sa ovisnošću o kokainu, heroinu i cracku, te su često prekidali vezu i mirili se.
Četiri mjeseca nakon tragične smrti njezin postumno objavljeni album na vrhu je top-lista u Velikoj Britaniji, a u planu je i film o životu Winehouse, prema knjizi "Saving Amy" ("Spašavajući Amy") koju je napisala novinarka Daphne Barak.
Svoj prvi solo album "Frank" Amy je izdala 2003. godine, a zatim je 2006. godine objavila višestuko nagrađivan album "Back to Black". Tokom svoje kratke karijere Amy je osvojila brojne nagrade uključujući 5 Grammyja, muzičku nagradu Q za najbolji album za Back to Black i Svjetsku muzičku nagradu 2008. godine za najprodavanijeg ženskog izvođača pop/rock muzike. Početkom ove godine našla se na listi nabogatijih prema rangiranju Sunday Timesa, sa bogatstvom procijenjenim na 6 miliona funti.
(DEPO PORTAL/dg;aa))