Autor: Abdulah Sidran

– Sutra idemo u Faletiće – liježući u postelju izgovorio je otac, glasom koji je dopirao do ušiju braće u drugoj sobi. Prepoznavao je Sabahudin u tome glasu intonaciju očevog popuštanja majčinim moljakanjima: učini mu se da vidi, tamo, u kuhinjskoj bračnoj postelji, majčino srećno lice. Za nju će sutrašnje nedjeljno jutro početi prije nego što svane: podložiće vatru u bijelom, novom tiš-šporetu, i dok se vatra rasplamsava, zagrijavajući golemu rernu, ona će, u oštroj svjetlosti ljetnje zore, na mušemi stola razvlačiti jufku po jufku, motati zvrkove pite krompiruše, slagati ih u nauljene plohe tepsija – i tako, u tišini, sve pazeći da kakvim šumom ne probudi oca, spremiti izletnički provijant porodice Zolj.

– Dižite se, skojevci! – zagrmio je otac u suhi vazduh dječije sobe i braća poskakaše najednom čili i budni, kao da su satima čekali taj glas. Sabahudin je, još noćas, prije nego ga je ophrvao san, smislio kako će sa Doli: dok bude odlazio u klozet, na drugi kraj barake, svratiće do šupe, reći joj da ga danas nema – tako i tako. A dugo je, prije sna, mislio kako bi bilo veličanstveno – upravo tako je u sebi izgovorio: veličanstveno! da na taj izlet povede i Doli, da se s njom strmoglavljuje niz faletićke padine, da se sa njom kupa u faletićkom bentu, da sa njom siječe strelovite vrbove grane uz potok...

Aj, pusti snovi! Sada sluša očev glas – uputstva predratnog skauta o pravilnom opremanju za izlet u planinu, čuje majčino, sto puta ponovljeno: "Da nismo šta zaboravili?", i čuje kako joj očeva apstinencijama vedrina odgovara:

– Ako tako nastaviš, zaboravićemo gdje smo krenuli!

Nedjeljnim vazduhom barake odjeknuo je složan i glasan smijeh iz stana Zoljevih, na što kroz Sabahudinov gimnazijski mozak promače naslov iz lektire: Redak zver! Majka se, s licem na kom se ukočio pokušaj osmijeha, šeprtljavo okretala oko sebe, kao da nešto traži:

– Ama, ugasite taj prokleti radio!

U Sabahudinovom sluhu ostade prekinuti glas Luis Marijana, i dok su, u partizanskoj formaciji kolone, prolazili hodnikom barake, on ponovo osjeti zaboravljeno zadovoljstvo porodičnog sklada. Pomisao na Doli Bel odbi od sebe uzimanjem sestrice u naručje. Sa čela kolone, osjetivši poremećaj u ritmu koračaja, osvrnuo se otac.

– Puštaj! Do rezervoara ima sama da ide! Jasno?

Na putu ka Faletićima Sabahudin je pokušavao da se sjeti kada su posljednji put, ovako, svi skupa, išli na izlet; pamti jedan davni trebevićki dan, i fotos na kome zateže luk ispaljujući strijelu u onoga koji fotografiše, ali se ne može sjetiti ko je držao aparat u ruci, ni kada je to bilo. Sasvim je izvjesno, međutim, jedno: ovo je prvi izlet na kome, u porodici Zoljevih, sva tri sina sa zavišću gledaju u oca dok usporava hod pripaljujući cigaretu. I Sabahudin bi se rado pridružio očevoj "cigaret-pauzi", ali to se ne usuđuje učiniti ni Kerim, za koga se zna da puši, već tri godine, o čemu se u kući i ne vodi spor. Svoje pravo na pušenje Sabahudin nije osvojio ni pred starijim bratom, a kamoli pred ocem i majkom. Batine koje je iz Kerimovih šaka tako obilato jeo pred Kajtezovim vratima – kad Kerim iznenada bane i bez riječi počne šaketati kud stigne – niti su ga mogle odvratiti od pušenja, niti, opet, biti dovoljna naplata da se to pravo stekne. Sada su odmakli pred ocem i majkom i cigareta bi se, što se toga tiče, mogla rahat popušiti. Evo, Kerim poteže iz džepa, kreše šibicu i pali, Sabahudinu se čini s naročitom nasladom što mu je daju zavidljivi pogledi mlađe braće. To se, u Kerimovom glasu, tako jasno
osjeća:

– Bi l' i ti?

– Ne pušim uzbrdo – izgovori Sabahudin glasno, a u sebi dodade: "E, jesam ti spustio. Hoćeš zajebavat!"

– Nećeš i da hoćeš. Ni uzbrdo ni nizbrdo.

– Daj meni, ja mogu uzbrdo i nizbrdo – upetlja se Midho s riskantnom solidarnošću prema srednjem bratu. Kerim ga presiječe pogledom koji bijaše manje pogled a više prethodnica udarca:

– Nemoj da ti svežem šljagu, pa ćeš odmah nizbrdo, znaš, mangupe?

– Bezbeli da znam – nastavi Midho da izaziva jasnu sudbinu.

– Onda zaveži!

– Zavezao sam – izgovori Midho prije nego što poskoči pola metra u zrak i jedan metar naprijed, izbačen, u tački dupeta, iz katapulta Kerimove desne noge. Tako se, ukratko, skonča bratska diskusija o pušenju, na putu prema Faletićima. Sabahudina začudi, i obradova, kad vidje da mu Midho, u letu, šalje mig zajedništva i doslovnog bratstva pred elementarnom nepogodom neprikosnovenog autoriteta najstarijeg brata.

– Hoćemo li odmor? – upita majka kad se ponovo skupiše u grupu.

– Hoćemo – uglas izgovoriše braća već spuštajući cekere u travu kraj staze.

– Ni govora – usprotivi se otac, oštrim trzanjem lica nagore kazujući braći da dižu cekere:

– Kakvi ste mi vi skojevci? Dvanaest kilometara ne možete bez odmora. U ko-lo-nu pooo-jedan! Na-prijed-marš!

I otac se ponovo isturi na čelo porodične kolone, prikrivajući ubrzano disanje i zamor kritičkim opaskama na majčino ponašanje:

– Ostavi to cvijeće. Braćeš ga gore.

Sabahudin tek tad primijeti da su majčine ruke pune šarolikih cvjetova kojima nije znao imena. Nađe u toj slici nešto od čega mu zadrhta srce:

– Pa neka bere, tata, kad joj se sviđa...

– Neka bere!? Kad bi je čovjek u Beograd poslo – ona bi donijela cvijeća! Iz voza bi iskakala!

– Šta bi – da bi. Al' ne bih pjana došla! – opijena ljepotom porodičnog izleta usudi se da pecne majka.

– Nemoj, Seno, da ja kolonu okrenem NALJEVOKRUG! – prijetećim glasom i opominjućim pogledom izgovori otac postajavši trenutak u mjestu. Pa se okrenu Sabahudinu:

– Eto, moj Dino, što ti je žensko. Daš joj prst – odmah hoće cijelu ruku.

I dok se, tako, porodična kolona bližila Faletićima, Sabahudin je s ponosom mislio o tome kako on sad korača istom onom stazom kojom su, davnih ratnih godina, s istim čovjekom na čelu kolone, sarajevski ilegalci izlazili na slobodan zrak partizanskih šuma. Osjećao je nekakvu nejasnu sličnost ovog njihovog porodičnog izlaska, i bijega, iz Sarajeva, sa tim davnim herojskim izlascima i neprestano kušao da zamisli sebe kao onoga koji kreće u bitku, borbu i rat. – U daljini, ukazivale su se faletićke kuće, tanko minare seoske džamije, i tamo, desno, veliko staro stablo kruške ispod tetkine kuće.

"hoće li sunce u ovom gradu ikad zasjati kako treba?"

U avliji, pod kruškom, teferič je uveliko počeo. Sabahudin, sa začelja kolone, ugleda poznatu sliku: prostrte serdžade, sijaset sahana, tepsija, džezvi i tankih rakijskih staklenki nadžidžano sred ornamentalnog tkanja. Okolo: tanki jastuci na kojima će sjediti odrasli, vatra, rublje povješano na niskim kruškinim granama i hrđavi ekser u deblu o kojem visi nadaleko čuven saz tetka Besima. Dok kolona pristupa zbornom mjestu Sabahudin vidje kako se tetak maša prslučnog džepa i vadi svoj skupocjeni zlatarski sat:

– Pa jašta! Tako društveni sektor – u podne na teferić!

– Daje podne, nije! – uzvrati mu otac sjedajući na centralno, njemu namijenjeno jastuče.

– Nije, al' samo što nije, ako me ne vara ova moja spravica. A do sad me, bogami, nije prevarila.

– Još bolje ako je dvanaest, jer: mi ti, iz društvenog sektora, ne pijemo prije dvanaest.

– Ma šta mi reče! Živio, stara kenjčino!

Dok se, pozdravljajući, poljubio sa tetkom Sabahudin vidje da su joj oči pune suza i prije nego što shvati da je to od puhanja u dimljivu nerazgorenu vatru, pomisli da su tetkine suze u vezi sa dijalogom koji dopire sa serdžade. I mada mu je iskustvo govorilo da se muški razgovori, uz piće, uvijek kreću opasnom ivicom svađe, on zaključi kako mu je sasvim glupa takva pomisao: tetka-Besima i oca vezivalo je nešto mnogo više i jače nego što je sama činjenica da je tetak oženio njegovu najljepšu a najpametniju sestru. Šta je to nešto Sabahudinu nije bilo jasno, ali se sjećao, kao kroz san, da je tetak bio glavni majstor u kući onoga dana kad je trebalo osunetiti trojicu braće Zoljevih. Sjećao se, mutno ali pouzdano, kako je toga dana sjedio u tetkovom krilu, i kako je tetak nešto zapitkivao oko kite, sve kroz smijeh i zezanciju, dok nije sijevnula, odnekud, munjevita britva. Pamti i sad taj nagli bol, i pamti, još bolje, naredne dane u postelji, sa zdravom glavom na jastuku pod kojim raste gomila papirnih novčanica. (Njegov je djetinji drug, Akan, tih dana obilato u kući jeo batine zahtijevajući od svojih pametnih roditelja da i njega osunete!)

Na serdžadi, već je trajala diskusija čiji su komadići do Sabahudinovih ušiju dopirali kao sa drugog svijeta:

– Ama, država se, Maho, o tome brine – šta ja imam tu?

– Kako, bolan, šta ja imam tu? Slobodan si čovjek!

– Ne drobi, života ti! Znaš kako Marks kaže: "Kad bude slobode, neće biti države!"

Na pomen riječi "država", "sloboda", "Marks" majka i tetka se zavjerenički zgledaše i progovoriše jednoglasno i istovremeno od čega se u Sabahudinovom sluhu izmiješaše njihovi glasovi:

– Ama, prekinite više te budalaštine!

– Imate l' vi o čemu drugom pričat'?

Sabahudin je znao da su uzaludne sve intervencije, makar ih upućivala i mudra tetkina glava. Otac i tetak se i ne osvrnuše:

– Nemaš ti, Besime, pojma. Da te Marks čuje prevrnuo bi se u grobu!

– Nema on više šta da se prevrće, Mahmute moj. Prevrnuo je njega onaj brko devet puta! Nego gledaj ti od čeg živiš – živio ti meni. Makar dvjesto-tristo godinica!

– Ne pretjeruj! – zaključi otac diskusiju podižući čokanjčić visoko iznad porodičnih glava. Sabahudin je znao, nakon toga pokreta, kakva je sudbina njegove tečne sadržine: tri će gutljaja skliznuti niz očevo grlo kao voda, onda će otac postaviti neku grlenu branu i ostatak rakije valjutati po ustima, zubima i desnima kao da je tek kuša, mjereći joj valjanost i snagu. Tih dvadesetak degustatorskih sekundi na eventualna pitanja odgovaraće pokretom ruke, kao da kaže: "Čekaj sad!" – a razgovor se može nastaviti tek kad svali niz grlo tu tečnost i cokne, potom, usnama.

Tetak, ne okrećući glavu, napipa saz iza leđa, metnu ga u krilo i, izvadivši koštanu trzalicu uturenu među žice nad kobilicom, prebra nekoliko puta preko njih prinoseći desno uho okrugloj rupi doboša:

– Hoćemo li?

– Šibaj! – izgovori otac ponovo potežući decu čokanjčića. U zeleni lisnati vazduh avlije ukroči starinski, hrapavi bariton tetka Besima:

"Teško meni jadnoj, u Sarajevu samoj!

Teško meni jadnoj, u Sarajevu samoj!"

Sabahudin ponovo vidje kako se tetka i majka zgledaju i učini mu se besmislenim pokret majčinog pogleda i lica nagore, prema nebu, kojim je plovio sumnjiv crni oblak. Majka je, šapatom u kome se krila povreda, govorila ocu:

– Ovo si ga ti nagovorio!

Tetka neprimjetnim pokretom lakta pokuša ušutjeti majku i mirnim glasom, ne gledajuć ni u čije lice, kao da se ništa važno ne događa, pridoda:

– Imaš li ti, Besime, kakvu veseliju?

Sama legnem, a sama ustanem.

Sama legnem, a sama ustanem...

nastavljao je tetak započetu pjesmu ne osvrćući se na ženske upadice. Sada se njegovom glasu pridruži i očev već pripit glas, u intonaciji koja se Sabahudinu učini sasvim pogrešnom.

– Il' ja govorila, il' kuja lajala! – kaza majka glasom u kome se gomilao plač beznađa. Tetka je presiječe pogledom koji je naređivao šutnju.

– Pa kako, bona, da šutim, kad meni ovako vazda prisjedne!

– Seno, ne kvari mi teferič! – grmnu otac glasom od koga se Sabahudin trže.

– Ti ga kvariš svima, samo sebi ugađaš. Kako te nije sramota pred sestrom, kad se već na djecu ne obazireš?

– Šta ovo ona melje? Buržoaske fraze o porodici, o prisnom odnosu roditelja i djece. Porodicu treba ukinut, je l' tako, Besime?

– Tako je, vala, ta ti valja.

– To je iz Manifesta, nisam ja rekao!

– Pa što je ne ukineš? – usudi se da nastavi majka. – Pokupi to garderobe – pa je ukini! – Sabahudinu se učini kako se tu, na serdžadi, baš kao i gore, na nebu, gomilaju oblaci nesreće i svađe i poželje da ga, najednom, nema. "Kako je zlo tako blizu, zašto je dobro tako daleko?", izgovori u sebi prije nego što ču Kerimov, preko zalogaja pušten, indiferentan glas:

– Marks je, tata, mislio na buržoasku porodicu.

– Zaveži! Znam ja valjda šta je Marks mislio! Ono će mene da uči. Juče ga primilo u partiju i već bi da pametuje!

Najednom se otvori nebo i kao iz kabla sunu žestoka ljetnja sarajevska kiša. Sabahudinu se učini da sanja, i da je sve glasove, i iste riječi, iste kretnje i slike, već jednom doživio. Vidje kako tetka kupi netaknute tepsije i tanjire, kreće prema kućnoj strehi i pomisli kako ona sada neće ući u kuću nego će se sa pola avlije vratiti da uzme saz. Zaprepasti ga kada vidje da se to tako i zbiva: "Pa ja sam sve ovo doživio u nekom pređašnjem životu! Sada tata neće htjeti u kuću, ostaće ovdje da kisne!" Ispod strehe, posmatrao je kako se ostvaruje njegov pričin: otac stoji pod nebeskim pljuskom, rukom od sebe odbija mamu koja ga pokušava povući ka vratima, majka tetura, odgurnuta, podiže sviter preko već mokre kose... Otac je podigao lice nebu, niz obraze mu
lije topla ljetnja kiša, on širi ruke, i kao da vidi onoga kome govori, gospoda boga samog, dere se iz sveg glasa:

– Hoće li sunce u ovom gradu ikad zasjati kako treba!?

Sabahudin shvati da je i tu rečenicu već imao u sluhu, da se i ona već jednom dogodila, i tijelom mu prostrujaše nejasni žmarci istovremenog straha i radosti. "Svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujem. Svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujem", ponavljao je u sebi pokušavajući da shvati smisao svega što se zbiva.

Nema ničeg izvan materijalnog svijeta?

Smoren propalim faletićkim izletom Sabahudin je cijelim tijelom žudio postelju, san, spavanje i jutro, sutrašnje jutro u kome će odškrinuti tavanski kapak šupe i ponovo vidjeti tužno lice Doli Bel, lice čiji su mu se obrisi i crte, nakon samo dvadeset i četiri sata, maglili i mutili u oku sjećanja. Beskrajne očeve rečenice, za kuhinjskim konferencijskim stolom, imaju snage samo toliko da dopiru do njegovog uha, i tu se odbijaju o bedem Sabahudinovog premora i sabranosti samo na jednu stvar: zagubljeno lice tužne tavanske ljepotice. Žestok mu bol zadaje nemoć da pred unutarnjim vidom stvori njeno lice, onakvo kakvo jest – a kakvo ono jest – bože dragi? – i umjesto očevih rečenica u njegovoj glavi zvoni nedavno pročitani stih velikog Sarajlića, iz pjesme kojoj ne pamti naslov: "Noć u kojoj te gubim, kao bataljoni Rostov..." "Noć u kojoj te gubim..."

– Ne spavaj ti tamo, dok ja govorim! – prepade ga očev promukli, još pijani glas.

– Ne spavam, tata. Nešto sam se zamislio.

– Onda se ne zamišljaj dok ja govorim!

Sabahudin shvati da još traje očeva povrijeđenost Kerimovom intervencijom u raspravi o marksističkom poimanju porodice i učini mu se da u toj povrijeđenosti ima nečega sasvim djetinjeg. Otamo, sa svoje nesrećne bračne postelje, majka je kolutala očima:

– Ama niko se ne zamišlja, vidiš da su pospani!

– Pun mi je klinac pospanih ljudi – odbrusi joj otac.

– Čovječanstvo spava tri hiljade godina, što ne bi i oni, je li?

– Jeste.

– E, neće. Neka svako spava – oni neće. Diž' se!

Posljednji, naredbodavni dio rečenice odnosio se, naravski, na braću koja kunjaju za stolom dok traje očev konferencijski noćni solilokvij. Izgovarajući komandu otac je ustao i u stavu mirno počeo pjevati:

– Budi se istok i zaaapaaad, buudi se sjeeever i jug...

– Ama, budi se komšiluk – paničnim glasom izgovori majka gledajući kroz otvorena vrata sobe lesonitni zid u čiju je drugu stranu, izgleda stvarno, kucala geometarska šaka komšije Bože Puškina. Braća poustajaše i pod očevim pijanim dirigentskim kažiprstom pridružiše se pjesmi i očevom preziru viših sila kućnog reda:

– Kooooraci tutnje u naapad: naprijed, uz druuga je drug!

Dok je, trudeći se da to bude što tiše, izgovarao riječi drage mu i poznate pjesme, Sabahudina rastuži činjenica da očevo neugasivo komunističko opredjeljenje zna, ponekad, imati takav, patološko-komičan oblik i izgled.

– Sad – razlaz! – komandova otac i sinovi krenuše prema svojoj sobi kao iz praćke izbačeni.

– Ti – ostani! – u istom času otac korigova pređašnju naredbu o razlazu i Sabahudin leđima shvati da se posljednja komanda odnosi na njega. Ponovo sjedajući za sto zagleda se u očevo lice i ono mu se najednom učini novo i drukčije – kao da je sve ovo do maločas bila komedija. Tu riječ – komedija – Sabahudin u sebi izgovori na očev način: komendija. Šala i maškara. Otac je sada govorio šapatom, kao da ni majka ne treba da čuje ništa od onoga što je naumio reći:

– Ovo je inter nos.

U delikatnoj, zavjereničkoj pauzi koju otac na ovom mjestu ugradi Sabahudin upisa u traku pamćenja novu riječ i značenje koje mu, s obzirom na školsku sklonost prema latinskom jeziku, nije bilo daleko.

– Ono tvoje i čobani znaju.

– Na šta misliš, tata?

– Ono sranje.

– Autosugestija? Hipnoza?

– Sranje, dečko, razumiješ? Kad čobani šišaju ovce – i to ti je hipnoza. Imaju na koži svakog živog organizma – svakog, razumiješ? – određene površine koje, kad ih dotičeš, razumiješ, izazivaju u mozgu određena lučenja hemijskih supstanci. To je proces, razumiješ? One – te supstance – onda blokiraju, fizički, razumiješ? To ti je to tvoje sranje! Sve je to biologija. A biologija je hemija, hemija je fizika, fizika je nauka, nauka je dijalektika! Nema ničeg izvan materijalnog svijeta! – Sad možeš ići. I nemoj da ne bi upamtio!

DEPO PORTAL/a.k.