Piše: Mile LASIĆ

Kada sam se prije par godina odlučivao po prvi put pozabaviti fenomenom lobija i lobiranja u europskim institucijama, samo mi se od sebe nametalo pitanje koju li su vrstu izvitoperenja doživjeli i ti fenomeni u regiji zapadnog Balkana? Bilo je, međutim, neumjesno o tomu suditi iz Europe, u kojoj sam proveo posljednjih 18 godina, kao što je i dalje neumjesno o tomu izricati definitivne sudove s moje strane nakon manje od polu godine ponovnog života na brdovitom Balkanu. Kazat ću, ipak, u formi natuknica kako ima razloga pretpostaviti da su i ovi fenomeni doživjeli svoju karikaturalnu, demokratursku formu i u BiH i u drugim zemljama bivše SFRJ. Jednostavno kazano, kada se sve drugo izvitoperilo, kada je demokracija postala primarno „parlamentrana kleptokracija“, dakle demokratursko-lopovski oblik raspolaganja proračunskim državnim i entitetskim, županijskim i kantonalnim sredstvima poreskih obveznika, ne bi se trebalo čuditi što su i lobiji i lobiranje u zemljama bivše SFRJ samo karikaturalna forma ovih fenomena u europskim institucijama. Uostalom, kazat ću još jednom i izrijekom, kod nas se i ne radi o demokracijskim sustavima, nego o kvazi-demokratskoj diktaturi pogubne srednjovjekovne sprege vjerskog i nacionalnog, koja je uperena u prvom redu protivu pravih interesa sopstvene etnije i vjere u koju se zaklinje… Uostalom, treba se samo prisjetiti brojnih korupcionaških afera od Vardara pa do Triglava, uključivo i onu vezanu za bivšeg hrvatskog predsjednika vlade Ivu Sanadera, o kojoj ovih božićno-novogodišnjih dana – dok se šetam snijegom zavejanim zemljama EU – piše i bečki list Der Standard. Ugledni list je progovorio, naime, o Sanaderu kao glavnom lobisti za ulazak jedne nekoć omanje i osrednje provincijske austrijske banke na hrvatska i balkanska tržišta. Sve je bilo „podmazano“ s tolikim ciframa na Sanaderovom računu, i/ili računima njemu bliskih i sličnih „lobista“, da  staje dah. Time se na neki način obistunjuje i onaj već bajati trač kako je Merkelova prije polu godine poručila Sanaderu da sam ode kako ne bi bio otjeran. Ova je austrijska banka bila, naime, u to vrijeme u bavarskim, tj. njemačkim rukama, iako je vraćena Austrijancima pred Božić za samo jedan euro.

Uostalom, i riječki Novi list je ovih dana pisao o Sanaderovim financijskim nestašlucima, koji kako-tako objašnjavaju njegov naprasni odlazak iz politike. Hoću reći da su lobisti velikih i malih banaka, većih i manjih multinacionalnih kompanija iz zemalja EU i svijeta u zemljama bivše Jugoslavije sve od reda važni domaći ljudi, novoustoličena domaća kleptokratska klasa, koja je u međuvremenu zauzela prve „saffove“ u državnim i gospodarskim institucijama ovih zemalja. I ma koliko sam  načelni protivnik neutemeljenih „teorije zavjere“, o čemu sam se očitovao u prošloj kolumni, prosto se nameće sam od sebe zaključak da bi naši domaći istraživači imali pune ruke posla kada bi se upustili u potragu za gospodarskim i vojnim lobistima smještenim u vodećim institucijama korumpiranih balkanskih država. I, konačno, ta buduća istraživanja nedvojbeno bi pokazala, uvjeren sam, da su naši demokraturski lobiji i lobisti tek puki branitelji tuđih, a ne nacionalnih političkih, kulturoloških i gospodarskih interesa, ma koliko se snažno i često lupali u svoja junačka kvazi-patriotska prsa, posve svejedno bila ona  hrvatska, srpska, bošnjačka ili ina …

I

Iako otac aktualnog srpskog predsjednika Borisa Tadića, dakle akademik SANU dr. Ljuba Tadić u njegovom „Politikološkom leksikonu“ (Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 1996.) tvrdi da izraz lobi potječe iz SAD, bit će da je s tim stvar malo kompleksnija. Po Brockhausovoj enciklopediji (svezak 13, str. 472-3, 19. izdanje u 24 svezka, Mannheim, 1990.), pojam «lobi» vuče korijen iz rimskog Senata («lobia»), ali je njegovo današnje značenje više u tradiciji onoga što se u anglosaksonskoj političkoj praksi mislilo i misli pod pojmom «lobby». Pod tim se pojmom nekoć mislilo, naime, na mogućnost da predstavnici različitih interesnih skupina u predsobljima britanskog Donjeg doma (kasnije i američkog Kongresa) upozore parlamentarce da neće biti više birani ukoliko se ne bore za njihove interese, čime su, de facto, vršili kontrolu rada i utjecali na zastupničko ponašanje. S tim je u direktnoj svezi, dakako, i moderno razumijevanje pojma «lobbyismus», pod kojim se podrazumijeva mogućnost da različite interesne skupine putem osobnih kontakata i na druge načine utječu na politiku i političare, na izvršnu  i zakonodavnu vlast, kao i na javno mnijenje putem medija. Time se i dospjelo do konzensualnog razumijevanja fenomena «lobiranje» kao «predstavljanja organiziranih interesa». Akademik Tadić je, inače, u pravu kada ustvrđuje da se lobiranje prihvatilo danas „kao dopušteno sredstvo sa gotovo neutralnim značenjem“, te da lobiji „mogu imati čisto lokalno, zatim svedržavno i, najzad, internacionalno značenje (op. cit. str. 121.).

I, uistinu, danas se u zapadnom svijetu pod pojmovima «lobi» (lobby), «lobi-grupa»(Lobby-Gruppen) i «lobiranje» («lobbying») u pravilu podrazumijeva «predstavljanje organiziranih interesa». Iz obilja definicija o ovom fenomenu izdvojimo ovdje uspjelu i sažetu definiciju jednog njemačkog eksperta. «Ciljno usmjereno utjecanje na donositelje odluka u politici i upravi zove se lobiranjem», kaže dr. Hans Merkle u knjizi „Lobiranje“ (Lobbying. Das Praxishandbuch für Unternehmen, Primus Verlag, 2003.). Dakle, ne misli se pod ovim pojmovima više samo na domunđavanja u predvorjima plenarnih dvorana, nego i na brojne stručne aktivnosti (izrade analiza i studija…), javni i tajni «rad na uvjeravanju», u krajnjem kompleksno i zahtjevno predstavljanje interesa neke poslovne ili interesne udruge, to jest uključivanje tih interesa u proces političkog odlučivanja. Najvažnija je promjena, pak, u tomu što se danas govori, barem pretežito, o utjecanju na zakonodavca ili nekog drugog subjekta političkih odluka kao o legalnoj i legitimnoj djelatnosti.

Zajedničko je, pak, svim lobistima u svijetu, pa i lobistima u Washingtonu, Parizu, Berlinu ili u Bruxellesu, što razna udruženja poslodavaca, sindikati, nevladine organizacije i drugi interesni savezi pokušavaju uvesti u zakonsku proceduru na mala i velika vrata interese i ciljeve do kojih im je posebno stalo. U tu svrhu političari i dobijaju njihove analize i argumente, a nerijetko i gotove zakonske prijedloge za političke i/ili zakonske odluke. Da li neki od njih dobijaju i još ponešto može se samo pretpostavljati. U nas je, dakako, javna tajna da dobijaju i nešto opipljivija uvjeravanja, ako već nisu i sami na javnim i tajnim platnim listama domaćih i stranih kompanija i interesnih skupina.

U svakom slučaju, i u dijelu svijeta u kojem se podrazumijeva funkcioniranje pravne države, izbije svako malo poneka korupcionaška afera. Zbog toga i nije čudo što je i zapadna javnost o fenomenu lobija i lobiranja i dalje nepomirljivo podijeljena. Za jedne je riječ o nelegitimnoj i opskurnoj djelatnosti, jer se odvija daleko od očiju javnosti, dok drugi vide lobistički utjecaj u procesu donošenja odluka kao posve normalnu stvar, čak i kao nužni, neophodni dio svakog političkog sustava pluralne demokracije. Lobiranje se u zapadnoj stručnoj i političkoj javnosti nerijetko označava i «petom silom», uz argumentaciju da bez tzv. interesne politike nije više uopće zamisliv niti jedan realističan zakonodavni postupak.

II

Čitateljima, i eventualnim budućim istraživačima, nudim u redovima koji slijede, dakle,  na uvid njemačka, europska i američka iskustva, prepuštajući im da sami prave usporedbe s našom stvarnošću i izvlače nužne zaključke. U SR Njemačkoj se, primjerice, tek od 2006. godine počelo kritičnije govoriti o lobističkim grupacijama i to nakon što je ARD-ov televizijski magazin «Monitor» (malo pristojnija verzija FTV- političkog magazina „60 minuta“ Bakira Hadžiomerovića) progovorio o «tamnom krugu korupcije», otkrivši javnosti da su velika poduzeća, odnosno udruženja privatnog gospodarstva uspjela ne samo «kupiti» pojedine političare, između ostalog tako što su ih ugurale u Bundestag, nego da ih i dalje drže na tajnim platnim spiskovima, što je protuzakonito i amoralno. Dakako, ti isti ili srodni industrijski lobiji su instalirali i u ministarstvima u Berlinu svoje ljude. Veliki atomski i uopće energetski koncerni, kao i čitav niz automobilskih koncerna držali su, dakle, godinama na platnim spiskovima svoje bivše suradnike, koji su postali u međuvremenu državni službenici, ili su, pak, korumpirali neke državne službenike. Uzgred kazano, magazin «Monitor» je za ovo otkriće egzemplarne korupcije primio uglednu medijsku nagradu „Adolf-Grimme-Preis“ za 2007. godinu. No, još značajnije od toga je što je predsjednik njemačkog Bundestaga od travnja 2008. godine bio prosto prisiljen započeti voditi podugačku «lobističku listu», koja se posve nevino zove „Javna lista o registraciji udruženja i njihovih predstavnika“. Na toj se listi nalazi već više od 2.000 interesnih udruženja, koja daju naslutiti još širi spektar profesionalnih lobista u «vladinoj četvrti» u Berlinu.

U SR Njemačkoj je, uzgred kazano, u zadnjoj deceniji zabilježena pojava naglašenog legitimiranja velikog broja i raznih građanskih inicijativa, koje se zalažu za reformu ovoga ili onoga segmenta javnog života, što govori o razvijenosti civilnog društva, ali može da indicira i vrlo profane i zakukuljene djelatnosti. Većina tih demokratskih inicijativa su neupitne, ali neke od njih se ne smatraju niti reformističkim niti demokratskim, nego objektivni analitičari i kritičari govore o njima kao zamaskiranim lobističkim organizacijama posve izvjesnih industrijskih grana ili velikih koncerna, koje ih i financiraju. Te i takve «inicijative» koriste inače sve moguće prilike, a ne samo oglase u novinama ili na televiziji, da bi pripremili ili pridobili javnost za svoje ciljeve, odnosno utjecale na javno mnijenje, pa time posredno, ako već ne i direktno, i na politiku i političare sukladno svojim ambicijama. To se posebno dobro vidi u diskusijama o atomskoj energiji, jer je tzv. atomski lobi, uostalom kao i cijeli energetski sektor, jedan od najmoćnijih i najbezobzirnijih u «farbanju stvarnosti», ali i u diskusijama o biotehnologijama, i drugim novim tehnologijama, itd. U jednu riječ, veliki koncerni financiraju lobističke usluge kako bi postigli donošenje nekog zakona na zemaljskoj ili razini EU. Pri tomu nije nikakva tajna, za mnoge je velike nacionalne firme, a ne samo zvučne multinacionalne kompanije, gospodarsko umreženje unutar EU nametnulo lobistički rad u institucijama EU kao najznačajniji lobistički rad uopće, mnogo značajniji nego isti takav rad u glavnim gradovima članica EU.

III

Lobiranje je, nedvojbeno, etablirana pojava u svim europskim glavnim gradovima, uključivo u europskoj prijestolnici Bruxellesu. Već je odavno javna tajna da baš u prijestolnici EU sjedišta imaju brojne specijalne interesne grupe, od kojih su tek rijetke akreditirane kod oficijelnih institucija EU, zapravo samo pri Europskom parlamentu, kod kojeg je takva mogućnost otvorena 1996. godine, ali na dragovoljnoj osnovi (o tomu detaljnije, Dagger S., Kambeck M., Politikberatung und Lobbying in Brüssel, Verlag für Sozialwissenschaften, Wiesbaden 2007.). U SAD-u, u Washingtonu, koji u ovom pogledu važi za uzor, sve su lobističke grupe već više od desetljeća u obvezi se ne samo uredno registrirati, nego i obznaniti kako se financiraju i tko im je poslodavac. Slično, ali ne i isto kao u SAD se želi sada postići i u Europskoj uniji, ali EU je u ovom ogledu još u pelenama.

Već smo doticali da se ova profesija, a o profesiji se uistinu mora govoriti, kreće na ivici zakonitosti, između opravdanog prava na pokušaj uticanja na političke odluke i mogućeg ugrožavanja demokratskih principa i dobrih običaja, a što podrazumijeva i korupciju i neke druge mahinacije. Nitko ne zna posve točno o kojim se koruptivnim sumama radi u ovom poslu, pa bi nam u tomu malčice moglo pomoći podsjećanje na ocjenu specijalne službe EU u borbi protivu korupcije zvane OLAF kako korupcija i u EU poprima zabrinjavajuće razmjere. Uostalom, i u Hrvatskoj su barem neke od aktualnih korupcionaških afera otkrivene uz pomoć OLAF-a, jer ova služba unutar EU kontrolira i namjensko korištenje tzv. pristupnih fondova EU. No, bilo bi isuviše neodgovorno svesti fenomen lobija i lobiranja na pitanje korupcije. Jer, dopadalo se to nekomu ili ne, lobističke grupe imaju sve važniju funkciju u procesu donošenja odluka, uključivo i u institucijama EU, pri čemu je riječ i o svojevrsnom fair-playu, odnosno obostranoj koristi i za lobiste i političare, od korektnog i ubjedljivog rada, naime. Neki govore i o nadomjestku ovim putom za «demokratski deficit», tako očigledan u institucijama EU, koje u stvari funkcioniraju po principu prenijetog suvereniteta, pa time i prenijetog demokratskog legitimiteta. U svakom slučaju, u EU je sazrelo vrijeme i nametnula se potreba da se rad lobističkih skupina dovede pod kontrolu ili učini transparentnijim.

U Europskoj komisiji (EK) i u EP-u su, dakle, konačno odnijela prevagu realistična shvatanja da su interesna grupiranja i ambicija artikuliranja njihovih interesa realnost modernog političkog života, te da se bez toga više ne može ni zamisliti demokracija zapadnog tipa. Iz spoznaje da je neophodno konačno osigurati legitimiranje i više transparentnosti u radu lobističkih skupina i nastali su i prvi izvještaji i rasprava o lobijima i lobiranju u EU i u Europskom parlamentu. Izvještaj EP-a o EU-lobizmu treba, naime, situirati u kontekst inicijative Europske komisije iz 2006. godine za više transparentnosti, koja je podrazumijevala da se osvjetle i utjecaji brojnih lobi-grupa na proces donošenja odluka u institucijama EU, te da se pristupi i osnivanju EU-lobističkog registra. Jer, i u Bruxellesu je definitivno u međuvremenu postalo jasno da je «lobiranje» postalo profesijom, slično kao i u Washingtonu, pa ako se i dalje lobističke grupacije radije skrivaju iza naziva kao što su Public Affairs, Government Relations, Political Communication  i/ili Advocacy, nego što se daju legitimirati lobističkim skupinama.

Europska komisija je prigodom pokretanja ove inicijative bila mišljenja da lobiji i lobiranje ne smiju i dalje imati samo pejorativno značenje, niti, pak, ostati i dalje nelegitimirani. U jednom demokratskom sustavu lobiji imaju svoje mjesto i opravdanje, ali bi sve u svezi s njihovim radom moralo biti transparentije nego što jeste, ocijenila je EK 2006. godine, kada je predstavljala «Europsku inicijativu za transparentnost» (Europäische Transparenz-Initiative) i kada je predložila utemeljenje EU-lobističkog registra (EU-Lobbyisten-Register). Tom prigodom je EK precizirala da bi «u javnosti moralo biti spoznatljivije koji doprinos isporučuju lobističke grupe europskim oorganima i ustanovama, koga zastupaju, koji cilj slijede i kako se financiraju» (vidjeti www.ec.europa.eu i tzv. zelenu knjigu EK  «Europäische Transparenz-Initiative»).  Potom je u ožujku 2007. tada nadležni povjerenik EU Siim Kallas najavio formiranje takvog registra, ali bi unošenje u njega ostalo na dragovoljnoj osnovi.

IV

Kako je već i doticano, Europski parlament je već 1996. godine uveo «Lobistički registar», na bazi dragovoljnosti, ali se ovaj registar pokazao u praksi u svoj svojoj manjkavosti, pa u kranjem i ne služi drugomu do jednostavnijem ulasku u zgradu EP-a. Uz pomoć tzv. lobističkih iskaznica lobistima je omogućen pojednostavljeni ulazak u zgradu EP-a, kao i prisustvovanje javnim sjednicama parlamentarnih odbora, te organizirani susret sa zastupnicima EP-a. No, sve drugo je ostalo i dalje u tami. Interesantno je da je EP tada usvojio i «Kodeks ponašanja» za tzv. interesne predstavnike, u kojem je propisano da lobisti moraju «članovima EP-a, njihovim suradnicima ili službenicima ovog organa» otvoreno obrazložiti po čijem se nalogu javljaju, odnosno u čijem interesu rade. U ovom EP-ovom pravilu ponašanja stoji, također, da se zastupnicima EP-a ne smiju nuditi nikakvi pokloni.

U travnju i svibnju 2008. godine su se – na osnovu u međuvremenu sačinjenog Izvještaja o lobizmu u EU  –  vodile rasprave u Ustavnom odboru EP-a, koji se konačno izjasnio za «stroga lobistička pravila» (Lobbyismus-Reglementierung), a koja bi u dogledno vrijeme podrazumijevala i obvezno legitimiranje svih lobističkih skupina. Takav je zaključak potom podržan i u plenumu EP-a, 08. svibnja 2008. godine (vidjeti www.europarl.europa.eu i priopćenje Europskog parlamenta «Europäisches Parlament für verpflichtendes EU-Lobbyisten-Register»). Izvještaj EP-a definira lobiste i lobiranje kao aktere i djelatnost ciljno usmjerenu «na uzimanje utjecaju u oblikovanju politike i procesima odlučivanja europskih organa i ustanova», čime se i ostalo u okvirima anglosaksonske tradicije. U ovom se EP-ovom izvještaju, pak, razlikuju tzv. eksterni lobisti, u pravilu profesionalni politički savjetnici profesionalnih lobističkih firmi, od tzv. internih lobista, uposlenika u konkretnim poduzećima, zaduženih za lobistički rad u institucijama EU, zatim nevladine organizacije (NGO), potom tzv. trustovi mozgova («think tanks»), kao i «odvjetnici čija je djelalnost usmjerena više na oblikovanje politike, a manje na pravne poslove».

Ali, kao i prije tako i danas, nitko ne zna posve točno koliko je svih ovih vrsta lobija i lobista uistinu djelatno u Bruxellesu. Povjerenik EU Siim Kallas govorio je jedne prigode o 2.600 etabliranih interesnih skupina u Bruxellesu, dok britanski politolog Justin Greenwood govori o 1.450 interesnih skupina u središtu Europske unije. O broju pojedinačnih lobista pouzdanih podataka još nema, ali se i u EP-ovom izvještaju govori o mogućih 15.000 do 20.000 lobista samo u Bruxellesu i Strasbourgu. Pouzdano se, do daljnjega, jedino znade da je 4.570 lobista akreditirano pri EP-u, te da je maksimalni broj akreditiranih lobista u EP-u po jednoj registriranoj organizaciji omeđen na četiri osobe. Prema riječima izvještača EP-a na temu «EU-Lobbyismus», finskog EP-zastupnika Alexandera Stubba, koji je u međuvremenu postao finski ministar vanjskih poslova, nije sporno da razmjena mišljenja s različitim interesnim predstavnicima predstavlja značajan dio rada i samih zastupnika u EP-u, jer bi «formuliranje politike bez njihova doprinosa bilo – jezgrovito kazano – nedostatno». Prema Stubbovim riječima, to što se Ustavni odbor EP-a izjasnio za «strožija lobistička pravila» predstavlja «veliki korak naprijed». Već u Izvještaju o EU-lobizmu je naglašeno da je «tranasparentnost političkih institucija temeljita pretpostavka za njihov legitimitet», jer mora biti jasno «kako su donijete odluke i koje su interesne grupacije na njih utjecale, otuda su reguliranja lobističkih djelatnosti u krajnjem i pitanja legitimiteta» (vidjeti www.europarl.europa.eu i dossier „EU-Lobbyismus im Blickpunkt“).

V

U Bruxellesu se poluozbiljno tvrdi da jedva da ima nekog interesa koji ovdje nije zastupljen makar s «uredom od jednog čovjeka u četvrti gdje su smještene europske ustanove» (Ein-Mann-Büro im Europa-Viertel). Broj registriranih lobista pri EP-u je, međutim, manji od 5.000. Dakle, jedva da se svaki četvrti lobista «usudio» legitimirati, te time i priznati da se bavi ovim zahtjevnim poslom. Najvažnije industrijske grane, njihova nacionalna i europska i svjetska udruženja, kao i druge interesne udruge raznih razina, legitimiraju se, pak, bez zazora. Automobilska industrija se u Bruxellesu predstavlja putem EAMA (European Automobile Manufactures Association), kemijska industrija od strane ECIC (European Chemical Industry Council ), EUDENTAL zastupa interese europskih zubara, dok se iza AMCHAM EU krije predstavništvo američke trgovinske komore, koje u Bruxellesu zastupa interese cjelokupnog američkog gospodarstva. I pojedinačne firme kao Microsoft ili Lufthansa izgradili su u prijestolnici EU vlastita lobistička predstavništva, dok su neke druge velike firme povjerile ovu djelatnost agencijama za tzv. javne poslove („Public Affairs“-Agenturen), koje se angažiraju od slučaja za slučaja za različite nalogodavce.

Samorazumljivo je što u Bruxellesu svoja vlastita lobistička predstavništva imaju i razna sindikalna udruženja, koja su udružena u krovni savez ETUC. Njihov glavni protivnik, dakle udruženje europskih poslodavaca pod imenom UNICE je, također, zastupljen u Bruxellesu. I brojni europski regioni, bile njihove matične zemlje članicama EU ili ne, imaju svoja lobistička predstavništva u Bruxellesu, pa čak i neki veliki europski gradovi. Otuda je, uzgred rečeno, nedavna histerija u dijelu sarajevskih medija povodom Dodikovih lobističkih egzibicija makar u Bruxellesu  i suvišna i neukusna. Ne može se ozbiljno i uvjerljivo zastupati ideja regionalizacije BiH i međuregionalnog povezivanja, uključivo prekograničnog, ako se osporava pravo i mogućnost predstavljanja nekog regiona u Bruxellesu, uključivo putem njegovih autonomnih ureda, pa ako se radi i o Republici Srpskoj. Uostalom, ovu su mladićevsko-karadžičevsku frankenštajnsku tvorevinu onim što je danas načinili ne samo stranci u Daytonu, niti samo Dodik and Co. u poraću, nego i neki sarajevski mediji i politički i javni djelatnici, beskrajnim fokusiranjem svoje pažnje samo na nju…

Posve je legitimno, dakle, da svi mogući lobisti pokušavaju utjecati na donositelje odluka u institucijama EU sukladno njihovim interesima, ili, pak, što pokušavaju pribaviti informacije koje se tiču njihovih interesa. Čak su i neke agencije UN prisutne u Bruxellesu, gdje pokušavaju utjecati na političare EU ili jednostavno na obrazovanje javnog mnijenja u Europi, sukladno njihovim interesima i ambicijama…

VI

U procesu sastavljanja EP-ova lobističkog izvještaja vođeno je inače niz vrlo zanimljivih i kontroverznih rasprava u institucijama EU. Na jednom od tih «workshopova» u EP-ovom ustavnom odboru razgovaralo se i o tomu trebaju li se i primanja i izdaci lobista učiniti maksimalno javnim, može li u svemu ovomu upravo Washington biti uzor ili ne? Većina od preko 200 sudionika u ovom workshopu je bila mišljenja da bi u predstojećem reguliranju ovog fenomena u EU uzorom moglo biti jasno definiranje profesije lobiranja u američkim zakonima, jer se zahvaljući američkom „Lobbying Disclosure Acts“, iz 1995. godine i otkrivaju tamošnje velike korupcionaške afere (vidjeti  www.europarl.europa.eu i „Workshopbericht – Auf dem Weg zum gläsernen Lobbyisten?“). Pomenuti američki zakon nije idealan, ali regulira, između ostalog, tko može da se predstavlja lobistom, šta se pod tim poslom podrazumijeva, a njime se propisuje i obveza registracije, uključivo i obznanjivanje prihoda i rashoda. I to nije sve, jer se ovim pravilima od čitavih 575 strana reguliraju i takve sitnice kakva je i ona da jedan američki političar ne smije prihvatiti ručak od organizatora nekog seminara na kojem sudjeluje, a razlog za to je što je lobistički rad često isprepleten s financiranjem izbornih kampanja. Drugi lobistički model je, pak, onaj kojeg je do sada primjenjivala većina EU zemalja, a u praksi i ne znači drugo do guranje glave u pijesak i implicitno shvatanje da nema lobija i lobiranja u EU zemljama, jer nema niti kakve posebne registracije lobija i lobističkog rada. Pri tomu nije tajna da i nacionalni parlamenti njeguju kontakte i «saslušanja» raznih eksperata, koji su ponajčešće neskriveni lobisti. Treći lobistički model je upravo dosadašnji EU model, koji je podrazumijevao akreditaciju, ali dragovoljnu i samo pri EP-u, što se pokazalo višestruko nedostatnim. Sada bi trebalo u EU stvoriti nešto adekvatno, približno jednako američkom uzoru, bilo je mišljenja većine učesnika ovog workshopa. Potom je i Europska komisija  preporučila da se u budućem EU-lobističkom registru navedu i financijski izvori, odnosno nalagodavci lobističkim grupama, protivu čega su odmah iznijele rezerve moćne udruge poslodavaca i pojedinih koncerna.

Važno je i sa stanovišta legitimacije interesa i demokracije što je Europski parlament došao do stanovišta o «obvezi legitimiranja za poduzetničke i druge lobiste», uključivo da lobističke grupe imaju obznaniti i njihove prihode i njihove nalogodavce. Doduše, puno je toga i dalje otvorenim, uključivo je li za cijelu EU uopće moguć jedan i jedinstveni EU-lobistički registar? No, ostaje činjenica da se EP-ov ustavni odbor založio, pa je potom i EP u plenumu podržao uvođenje «zajedničkog, obvezujućeg registra EP-a, Europske komisije i Vijeća», kao i za «potpuno otkrivanje» lobističkih financija. Osim toga, trebalo bi u skoroj budućnosti biti u Europskoj uniji i zajedničkog kodeksa ponašanja za lobiste, kao i sankcija za one koji bi ga kršili. Detalje o svemu ovomu treba tek raspraviti i usaglasiti tzv. interinstitucionalna radna skupina, sastavljena od predstavnika EK, EP-a i Vijeća. Za sada se, dakle, može govoriti samo o preporukama. Za pretvaranja preporuka u obvezu bit će potrebno još mnogo vremena.

Pa, ipak, vrijedi već sada izdvojiti preporuku da bi ubuduće političke consulting firme i odvjetničke kancelarije trebale precizno navesti i obim prihoda koji potječe iz njihova lobističkog rada, kao i relativni udio u tomu njihovih najvažnijih klijenata. Lobisti iz pojedinih poduzeća i firmi, kao i privredne udruge trebale bi u budućem registru prikazati «procjenjene troškove u svezi s direktnim lobističkim radom kod organa EU». Svi ovi podaci bi trebali biti dostupni i javnosti. EP-ov ustavni odbor je preporučio da se učini transparentnijom  i podrška tzv. eksternih grupa (lobističkih skupina) radu interfrakcijskih grupa u EP-u (tzv. inter-groups), koje bi se, pak, morale precizno navoditi na internet stranicama EP-a. Ideja je, naime, da se u svakom izvještaju EP-a o određenoj temi ubuduće navede i spisak interesnih predstavništava «koja su konsultirana pri izradi odgovarajućeg izvještaja». Ove su prijedloge u načelu  pozdravile sve frakcije u EP-u, kao i brojne nevladine organizacije, pa, čak, nijansirano i udruge lobista (ALTER EU i EPACA), uz obrazloženje da prijedlozi osiguravaju više transparentnosti, uvažavanje građana i medija, a stvaraju uvjete i za fair konkurenciju među lobistima. U svezi obligatornosti uvođenja lobističkog registra ostala su, ipak, podjeljena mišljenja. Britanski zastupnik u EP-u  Richard Corbett sumnja da će «dragovoljni sustav uopće funkcionirati», jer su oni «koje bi se rado htjelo vidjeti u registru upravo oni koji se ne žele registrirati». José Laloum iz Udruženja savjetničkih firmi za politiku i lobiranje (EPACA – European Public Affairs Consultancies Association) kaže da «njegova udruga nije protivu otkrivanja izvora financiranja, ako se ova obaveza na sve odnosi i ako se mora ugovorno poštovati». I Lyn Trytsman-Gray, predstavnica SEAP-a, Udruge profesionalnih europskih lobista, misli da se pitanje otkrivanja prihoda lobističkih skupina «mora još bolje promislititi». I predstavnik odvjetničkih udruga okupljenih u CBLSE (Council of Bars and Law Societies of Europe) Thomas Tindeman upozorava: «Otkrivanje klijenata bi značilo povredu odnosa povjerenja i učinilo bi odvjetnike kažnjivim»…

I u svezi s fenomenom lobiranja podrazumijeva se, dakle, obveza senzitivnijeg prilaza. Već pominjani Justin Greenwood je, ilustracije radi, ustvrdio da jedna trećina svih udruga koje su lobistički angažirane u Bruxellesu nemaju čisto gospodarske interese, nego i neke druge, ekološke, na primjer, ili se, pak, bave zaštitom ljudskih prava, zaštitom potrošača, zdravljem, zastupaju hendikepirana lica, itd. Broj upravo ovakvih lobističkih grupa raste posljednjih godina. Pri tomu je interesantno da se ponekad upravo ovakve skupine dijelom i financiraju od strane Europske komisije i/ili drugih organa i institucija EU, kako bi se izbjeglo da samo financijski snažni lobiji budu prezentni u Bruxellesu ili Strasbourgu. Za uzvrat dobijaju organi i institucije EU od ovakvih skupina dobre analize određenih fenomena.

VII

Lobisti u Bruxelllsu, a i drugdje, su u stvari postali neka vrsta modernih diplomata, jer glavninu vremena troše u posmatranju i vrednovanju političkog razvitku procesa u EU, kako bi mogli anticipirati moguće inicijative ili zakonske prijedloge, te u datom slučaju utjecati na donositelje odluka da one budu sukladne njihovim interesima, to jest interesima «grane» ili «udruge» ili «firme» koju zastupaju. Posao dobrog lobiste je, dakle, uvjeriti člana EK ili zastupnika EP-a, ili barem njihove suradnike, u smisao i naprednost ideja koje zastupa. U legalna sredstva lobističkog rada zato se i ubrajaju, a i ponajviše cijene razgovori s donositeljima odluka, ali i analize i pisma, e-mailovi i peticije, pa sve do slanja oformljenih prijedloga, odnosno nacrta određenog zakonskog prijedloga. Profesionalni lobisti se pri tomu nerijetko «služe» upravo medijima kako bi raširili određenu vijest ili poruku ili da bi skrenuli pažnju na ono što oni zastupaju. Također, i obrazovanje širih koalicija pripada dobrom lobističkom radu modernih lobista, jer se upravo tim putom postiže i uvjerljivost i legitimnost.
O nelegitimnim lobističkim sredstvima kakva su korupcije i druge mahinacije se u principu manje znade. Takve metode su, zapravo, kriminalne, teško ih je dokazivati, o njima se govori ponajčešće tek kada «pukne tikva» među dojučerašnjim «partnerima», nakon što su im se sukobili interesi. O tim i takvim  pitanjima nije kazana posljednja riječ u institucijama Europske unije. Ali, važno je što se pitanje lobija i lobiranja konačno otvorilo na relevantan način. Možda se tako pomogne i drugima, uključivo kroničnim bolesnicima na Balkanu, umalo ne rekoh na Bosforu …
Bruxelles, 01. siječnja 2010. godine
(DEPO/BLIN)