Hamlet i Prometej u svojoj glumačkoj mladosti, potom obožavani Kockica na televiziji, a od već davne 1977. godine glavni meštar (i maštar) Pozorištanca “Puž”... Ovih dana neko je izračunao da su prošle tri i po decenije kako se na malim ekranima pojavila njegova emisija “Kocka, kocka, kockica”. Tim povodom, bio je “uživo” gost u jednoj zabavnoj emisiji. Kada su se čuli zvuci pjesme “U svetu postoji jedno carstvo, u njemu caruje drugarstvo...”, cijeli studio, spontano, ustao je na noge! Pjesma i pomenuta Brankova emisija, odavno su postali dio kolektivnog sjećanja na neko srećnije vrijeme:

Ideja za “Kockicu” nije bila moja, kao što nijedna emisija nije ideja nekog glumca, čak ni pisca - objašnjava Milićević. - Tih godina postojali su “Na slovo, na slovo”, “Metla bez drške”, “Neven”, “Stočiću, postavi se”, “Bole iz bureta”. Dakle, “Kockica” je bila jedan u nizu sadržaja iz obrazovnog programa i ne znam zašto je ostala tako posebna u sjećanjima gledalaca. Možda zbog moje harizme - dodaje uz osmjeh Kockica.

Znači, niste odgonetnuli?

Ja sam u svojoj 65. godini tek otkrio ko sam, zahvaljujući sajtu koji sam otvorio povodom izlaska knjige za odrasle “Prizemljena sreća”. Razmišljajući šta da napišem osim onog uobičajenog, na kraju sam dodao i “narodni učitelj”. Izgleda da umijem da objašnjavam stvari jednostavnim riječima, a umjetnost je jedan vid podučavanja. Uostalom, moja majka bila je prosvjetni radnik, a otac glumac. Sve to ima neku pouku...

Pa i “carstvo i drugarstvo”?

U početku sam bio protiv te pjesme. Tražio sam da se napravi nova špica sa “kocka, kocka, kockica” i “tatatatira”. Ali nije pobijedila ovu, mogu reći, višegeneracijsku himnu. Autor je bilo tada nepoznato dijete, a mnogo godina kasnije otkrili smo i njegov identitet. Tih sedamdesetih, u Domu pionira postojala je sekcija mladih pjesnika koji su za Unicef pisali pjesme na temu drugarstva. Urednica Biserka Pejović iz objavljene zbirke odabrala je jednu koja nije bila potpisana, ali je na kraju bio spisak svih autora. Prije dve godine pojavila se u “Pužu” žena, inače majka četvoro-petoro djece, s knjigom. Pokazala je spisak i rekla: to sam ja.

Da li vam zaigra srce kada naši sportisti proslavljavaju svoje najveće pobjede baš tom “Kockicinom” pjesmom?

Vaterpolisti, teniseri, odbojkaši... To je zaista nešto posebno, tako se i ja osjećam kad god ih čujem. Odbojkašice smo i ispratili u Japan, pjevajući. Konačno, posljednja premijera u našem pozorištu se zove, “U svetu postoji jedno carstvo”.

Ima li drugarstva među današnjim klincima kao prije tridesetak godina?

Nemam u novije vrijeme mnogo neposrednog kontakta s njima, uglavnom ih gledam sa scene, pa ne bih znao da li su se u tom smislu djeca promijenila. Mogu reći samo da su razmaženija. Kada u predstavi “Laza, materina maza” pitam publiku ko je među vama razmažen, javi se cijela sala! Teška su vremena, valjda se roditelji puno trude da djecu maze. Pa ih i razmaze.

Viđate li nekadašnje mališane koji su se svojevremeno, puni obožavanja, oko vas okupljali u “Kockici”?

Nekad mi neko od njih priđe i kaže da je igrao kod mene. Mada niko od njih nije postao slavan. Ne računajući Stefana Milenkovića, koji je sa sedam godina bio gost u mojoj emisiji. Doduše, već tada je bio ime. Poneko mi na ulici kaže: “Gdje si, Branko, ti si nas učio”...”Puž” je sigurno, između ostalog, pun i zato što sam tu ja. Na Youtubeu može se vidjeti gomila starih emisija, zato i ovi današnji klinci dođu u pozorište i obrate mi se sa “Gdje si, Banko”.

Pišete li i dalje?

Imam samo dvije knjige za odrasle, ali sam do sada napisao 44 komada za djecu. Eto, Šekspir je napisao “samo” trideset tri i još se ne zna da li su svi njegovi. Sljedeće poglavlje za odrasle kojim se budem bavio imaće naziv - “Upoznaj sebe”. Biće to priča o samospoznaji, vrlini, zajedničkim ciljevima. Sve ono što nije danas aktuelno. Svi misle samo kako da zarade pare. To nikad nije bila moja priča: radio sam za novac, ali nikad zbog novca. U suprotnom ne bih napravio “Puž” već vikendicu! Nekada smo imali iste plate, pa si morao nečim drugim da se istakneš a ne novcem. Sada se ljudi identifikuju s profesijom. Naravno, onom koja donosi pare. Zato kažem da je najveća sreća pronaći sebe. Ali ne možeš se “pronaći” ako nisi TO: ako “nisi” učitelj, djeca te nerviraju.

Tako ni vi “niste” reditelj?

Režirao sam samo jedan komad i to zato što je Caca (supruga Slobodanka Aleksić) bila u bolnici. Riječ je o predstavi “Super klinja”. Pa ni to nisam režirao sam: išao sam svaki dan kod Cace i zapitkivao šta da radim. Ne interesuje me režija, između ostalog, i zato što nemam strpljenja s glumcima. Nervira me kad krenu da razglabaju, a ima mnogo takvih. S djecom je sve jasno za pet minuta: stani tu, kaži to i pređi ovamo.

Zanimljivo je da ste tokom karijere igrali u samo četiri filma?

Da, u “Užičkoj Republici”, “Sarajevskom atentatu”, statirao u “Dr”, dok je moje debitantsko ostvarenje bilo s Bekimom Fehmiom i Oliverom Katarinom u “Uzrok smrti ne pominjati”. Bilo je tu i nekoliko TV drama... Inače, prvo sam polagao prijemni na režiji. Pao sam. Dok sam čekao sljedeće dvije godine da pokušam ponovo, u Zrenjaninu sam apsolvirao engleski jezik na Višoj pedagoškoj školi.

Znanje engleskog kasnije vam je bilo od velike koristi?

Caca i ja smo se zarazili avangardnim teatrom kod čuvene La Mame u Njujorku. Sad, kad sam omatorio, više volim klasiku od avangardnog “trčanja po sceni”. S Cacom sam radio neke takve predstave, poput “Okovanog Prometeja” i “Hamleta u podrumu”. Tu smo Hamleta glumili Miki Manojlović, Dragan Maksimović i ja. Caca je tih godina režirala i u Narodnom i u Ateljeu 212, ja igrao u “Kosi” i “ Isus Hristos superstar”. I što je posebno zanimljivo, dok su mnoge moje kolege (Bole Stošić, Seka Sablić, Taško Načić, Manda, Boda Ninković) počeli iz “Boška Buhe”, pa otišli na scenu za odrasle - kod mene je bilo obrnuto. Čudni su putevi Gospodnji... Već davne 1977. godine održana je prva premijera pod zvaničnim imenom Pozorištance “Puž”. U početku je naša kuća bila putujuća, deset godina kasnije dobili smo ovu salu.

Žalite li ponekad što kao glumac niste više igrali klasičan repertoar?

Stigao sam da odigram Hamleta i Prometeja, šta još da poželim osim u ovim godinama Kralja Lira? E, kad bih se i pojavio u toj ulozi, bilo bi “tatatatira...” U životu sam uvijek radio šta sam htio. Napravio sam četiri ozbiljna broda, jedrilice, na kojima sam plovio punih četrdeset godina. Onda mi je samo nešto “kvrcnulo” u glavi, sad nemam ni kupaće gaće. Tako smo u “Pužu” mogli da imamo večernju scenu, za odrasle. Nikad mi to nije padalo na pamet. Danas me ta vrsta teatra ne interesuje, čak ni kao gledaoca. Pođem da vidim neku predstavu, samo ako u njoj igra neko iz “Puža”...

(Novosti.rs, DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/dg)