MURAT TAHIROVIĆ, predsjednik Saveza logoraša u BiH: Je li moguće da neko ko je uspio više od hiljadu dana odupirati se napadima pet korpusa, koji su napadali svim i svačim, sa svih strana, i avionima, i kasetnim bombama, i opet nisu krivi, a on jeste? Zašto? Samo zato što nije omogućio pokolj deset puta gori od onog u Srebrenici. Da, zato je kriv.

Subota, 3. decembar: Fond za reparaciju

Sumiram postignute rezultate u toku prošle sedmice. Puno toga se desilo. Posebno analiziram tri događaja: sastanak s predsjednikom Haškog suda (MKSJ) Teodorom Meronom; konferencija OSCE-a, konferencija o statusu žrtava torture pod pokroviteljstvom Evropske komisije u organizaciji Udruženja "Vive žene", Hrvatske udruge logoraša, Udruženja logoraša Tuzlanskog kantona i Saveza logoraša u BiH.

Sastanak s Meronom bio je veoma otvoren, bez onih ustaljenih diplomatskih odgovora. Jasan je Meron, žrtve torture s prostora bivše Jugoslavije moraju dobiti fond za reparaciju, odnosno odštetu, i to će biti fokus mog obraćanja pred Vijećem sigurnosti UN-a. Zadovoljan sam.

S druge strane, OSCE-ova konferencija o radu sudova i tužilaštava na predmetima ratnih zločina pokazala je još jednom svu pogubnost usvojene strategije za procesuiranje ratnih zločina. Pokušavam odgovoriti na pitanje koliko će trajati ova agonija.

U istom razočaravajućem raspoloženju, nažalost, nastavljam analizu dvodnevne konferencije o pravima žrtava torture, posebno logoraša u BiH, od koje sam uistinu očekivao mnogo. Međutim, na konferenciju se, od uredno pozvanih lidera, odazvao samo Enes Suljkanović, potpredsjednik RS. Hvala mu. Ostali? Niko, nažalost. Ne mogu se oteti utisku da se srame nas, logoraša. Kako to da smo sebi dozvolili da budemo uhapšeni? SRAMOTA! Čak nisu ni svoju svitu savjetnika poslali, imali valjda tog 1. i 2. decembra puno obaveza "ranije preuzetih". Nisu našli za shodno da dođu, čuju i vide kako žive oni "kojih u zakonu nema". Sjetih se riječi Samira Pojskića: "U ovoj zemlji i psi lutalice dobiše zakon, a logoraši na čekanju".

Nedjelja, 4. decembar: Siguran u svoj put

Prekrasno familijarno okruženje. Jutarnja kafa sa suprugom, koja je moj najveći kritičar i moja sigurna baza. Najčešće je prestrašena. Plaše je moje aktivnosti, često me proziva da vodim borbu sa vjetrenjačama. Ali, siguran sam u svoj put. Neko mora stati uz ovu populaciju. Neko se mora boriti u ime njih i za njih. Svi moramo podnijeti žrtve.
Oko 12 sati krećem za Sarajevo, 350 krivudavih, maglovitih kilometara. Put je zaista loš.
U Sarajevo stižem oko 19 sati i počinjem pripreme za novu radnu sedmicu.

Ponedjeljak, 5. decembar: Izbjegavam komentare

Konsultativni sastanak sa službom Saveza, nakon kojeg počinjem s pripremama za sastanak u Tužilaštvu BiH. Tema sastanka nosi naziv "Protokol o saradnji Tužilaštva BiH s Tužilaštvom za ratne zločine Srbije". Slijede telefonski razgovori s članovima Upravnog odbora Saveza: Jasminom, Asimom, Mirsadom, Saćirom, Šabanom, Sabahudinom, Suljom, Fadilom i Redžom. Konsultiram se s timom Saveza, koji uistinu dobro radi i djeluje i koji nesebično doprinosi ciljevima Saveza.

Oko 14.30 sati odlazim u Tužilaštvo BiH. Ulazim u salu gdje će se održati sastanak. Tamo su već skoro svi predstavnici žrtava, ali se u zraku osjeti nevjerovatna napetost. Ulaze i tužioci i prezentiraju sporazum. Trude se detaljno pojasniti svrhu sporazuma. Nakon toga daju riječ predstavnicima žrtava. Poslije nekoliko diskusija, i spominjanja riječi "agresija na BiH", predstavnici žrtava iz RS, kao jedan, ustaju i napuštaju sastanak. Sastanak se nastavlja. Tražim da mi pojasne kako će kroz sporazum zaštititi žrtve - svjedoke ako budu svjedočili u Srbiji. Jedini odgovor je da postoji mogućnost svjedočenja linkom iz Sarajeva. Svjestan činjenice da svjedočenje linkom odobrava postupajući sudija, a ne tužilac, nisam u cijelosti zadovoljan odgovorom. Medijima, koji su čekali ispred zgrade Tužilaštva BiH, izbjegavam dati bilo kakav komentar, jer sam još pod utiscima iz sale.

Svi mi u BiH dugujemo generalu Dudakoviću, a posebno mi, logoraši, jer zahvaljujući njemu i borcima 5. korpusa, mnogi od nas su oslobođeni iz logora. Mi ne smijemo to zaboraviti!

Utorak, 6. decembar: Hvala načelniku, ne i ministru

S Asimom Zulićem, predsjednikom Saveza logoraša Kantona Sarajevo i članom UO Saveza, odlazim na sastanak kod načelnika općine Stari Grad Ibrahima Hadžibajrića. Razlog je rješavanje pitanja prostorija za rad Saveza logoraša KS. Načelnik Hadžibajrić veoma srdačno i otvoreno razgovara i nudi nekoliko mogućnosti. Zadovoljni smo i Asim i ja. Hvala, načelniče.

Vraćam se u Savez. Kancelarije pune članova - ljudi nezadovoljni, izrevoltirani što Tužilaštvo selektira predmete po nacionalnoj pripadnosti, a ne po obimu zločina. Nezadovoljni su i svojim statusom, nemaju pravo ni na zdravstveno osiguranje! Obećanje koje nam je dao federalni ministar zdravstva? Ništa! Navodno se čeka mišljenje neke komisije Zavoda za zdravstveno osiguranje, a ne znamo ni koje. Pitam se šta dalje? Kud sve ovo ide?

Srijeda, 7. decembar: Posjeta komandantu

Odlazim s Munirom u posjetu kod generala i komandanta 5. korpusa Armije RBiH Atifa Dudakovića, svom komandantu, jer sam i sam pripadao tom korpusu. Komandant nas dočekuje na kapiji, uspravan i ponosan. Vidim u njemu našu dragu BiH; ponos, prkos i mogućnost da se poslije svake nedaće i zla uspravi, hrabro, smjelo i ponosno. Tužan je. Teško je. Ostajem bez riječi. Prebiram misli i razmišljam postoje li riječi utjehe za nekog ko doživi takvu tragediju. Dugo ostajemo, pričamo o svemu, o ratu i poslije rata, o nevjerovatnih više od hiljadu dana u okruženju. Svjestan sam težine i bremena koje nosi. Nameću mi se pitanja, nevjerica: Pa je li moguće da ljudi toliko žele slavu preko njegovih zasluga, zloupotrebljavajući njegovo ime?

Pa je li moguće da neko ko je uspio više od hiljadu dana odupirati se napadima pet korpusa, koji su napadali svim i svačim, sa svih strana, i avionima, i kasetnim bombama, i opet nisu krivi, a on jeste? Zašto? Samo zato što nije omogućio pokolj deset puta gori od onog u Srebrenici. Da, zato je kriv.

Svi mi u BiH dugujemo generalu Dudakoviću, a posebno mi logoraši, jer zahvaljujući njemu i borcima 5. korpusa, mnogi od nas su oslobođeni iz logora. Mi ne smijemo to zaboraviti!

Dolazim u prostorije Saveza logoraša u BiH, i po ko zna koji put suočavam se s problemima tužbi za naknadu nematerijalne štete žrtava koje su boravile u logorima. Glavni krivci ovog problema su sudski vještaci, koji za obavljanje svog posla konstantno povećavaju cijenu svog vještačenja. I pored svih problema, ponosan sam na ovaj projekt, iz razloga što se, ipak, skoro svakodnevno donose presude u korist naših članova, što dokazuje da smo bili u pravu i potkrepljuje staru poslovicu: "Pravda je spora, ali dostižna".

Četvrtak, 8. decembar: Film Anđeline Đoli

Pozvan sam na pretpremijeru filma "U zemlji krvi i meda", u režiji Anđeline Đoli (Angelina Jolie), za koji sam, dok je bio u pripremi, bio skeptičan. Film pratim s nekoliko žrtava, osjeti se težina u njihovim uzdasima. Tema filma vraća me u period kad sam bio zarobljen, većina scena je u potpunosti identična sa zločinima u toku agresija na BiH, a većini njih sam i bio svjedok. Nadamo se da će film doživjeti uspjeh i da će na osnovu filma svijet prepoznati svu nepravdu, bol i patnju koju su doživjele žrtve agresije na BiH.

Vrativši se u prostorije Saveza, veliki broj medija traži našu reakciju na film, pokušavam da razgovaram s Enisom Salčinović, predsjednicom Sekcije žena logorašica u KS, također, jednom od žena koja je preživjela strahote i koja je gledala film, ali ona nema snage, film ju je jednostavno previše pogodio. Preporučujem svima u BiH da ga pogledaju.

Petak, 9. decembar: Dan ljudskih prava

Ovaj petak je dan obilježavanja ljudskih prava. Zvanično je obilježen u Parlamentu BiH uz prisustvo velikog broja nevladinih organizacija iz cijele zemlje i međunarodnih zvaničnika. Sa skupa je poslana poruka vlastima u BiH da imaju dužnost i obavezu poštivati međunarodne konvencije o zaštiti ljudskih prava, a koje su ugrađene u Ustav BiH. Nadam se da će ljudi koji obnašaju funkcije u BiH, na svim nivoima, shvatiti da moraju, ako ništa drugo, barem poštivati Ustav ove zemlje.

(Dnevniavaz.ba/dg)