Vladavina ne/prava

Vladavina prava predstavlja suprotnost vladavini pojedinaca. Pravo služi da se pomoću njega usmjeravaju pojedinci i da se na takva način štiti društvo. Pravo je uvijek bilo predmetom osporavanja i napada od strane neodgovornih pojedinaca ili grupa pojedinaca koji lične interese pretpostavljaju društvenim. Međutim, društvo je u povijesti uvijek uspijevalo da pronađe i efikasne mehanizme odbrane za takve napade koji su dolazili izvana. Ali, najveći problem i opasnost svih društva, pa i pravnih sistema, predstavlja izdaja osnovnih principa i načela od strane službenika i institucija koje su zadužene da ih sprovode i promoviraju u svom radu. Zato pravu opasnost za svako društvo ne predstavljaju napadi na njegov pravni sistem koji dolaze od strane onih koji se tom sistemu moraju pokoravati, nego virusi koji društvo i sistem izjedaju i nagrizaju „iznutra“, a te viruse predstavljaju institucije sistema koje su izgubile svoju prvobitnu funkciju i namjenu. U tom smislu, bosanskohercegovačko društvo je izuzetno kontaminirano i radioaktivno područje koje obiluje virusima svake vrste.

Kome i čemu služe institucije za promociju vladavine prava?

Foto: Fakultet političkih nauka u Sarajevu

Slučaj studenta postdiplomskog studija na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu Hadžiahmetović Teufika koji sizifovskom upornošću ukazuje na kriminal na pomenutoj visokoškolskoj ustanovi, na najbolji način odslikava krizu pravnog i moralnog sistema u BiH.

Uprkos neoborivim dokazima kojima raspolaže i koje je dostavio svim relevantnim institucijama za otkrivanje i sprečavanje kriminala, još uvijek nije uspio potaknuti nadležne i odgovorene institucije na efikasnu akaciju. Snaga pribavljenih dokaza kojima raspolaže Teufik proporcionalna je ignorantskom odnosu koji u ovom slučaju iskazuje nadležne institucije za zaštitu ljudskih prava..

Uloga Institucije ombudsmana za ljudska prava u BiH i Helsinškog komiteta za zaštitu ljudskih prava u BiH

Odnos koji prema svojim obavezama, proklamiranim ciljevima, svoj misiji i viziji iskazuju Instutucija ombudsmena za zaštitu ljudskih prava u BiH i Helsinški komiteta u BiH zavređuje posebnu pažnju, jer nas surovo vraća u stvarnost i najbolje potvrđuje da se udaljenost BiH društva od uređenog sistema i vladavine prava mjeri svjetlosnim godinama. Iako se pomenutim institucijama u cilju zaštite svojih prava obraćao više puta, kojom  prilikom im je dostavio  i čvrste dokaze o povredi njegovih prava, još uvijek nije dobio očitovanje u vezi sa njegovim slučajem.

„Više puta sam se pismeno obraćao Instituciji ombudsmana i Helsinškom komitetu u BiH, razgovarao lično sa ombudsmenom gospođom Andreom Raguž, te gospođom Verom Jovanović i Brankom Inić iz Helsinškog komiteta, ali još uvijek od ombudsmena nisam dobio očitovanje u formi  preporuke kako to propisuje Zakon o ombudsmenu BiH. Od Helsinškog komiteta uopšte nisam dobio bilo kavo očitovanje, iako je od dana mog obraćanja pa do danas proteklo više od godinu dana. Sve što sam dobio jeste usmeno priznanje od posljednje dvije pomenute gospođe da sam pozitivan školski primjer kako se bori za ljudska prava i kako se dokumentuju i dokazuju povrede prava. Meni ne preostaje ništa drugo nego da zbog iskazanog odnosa pomenutih institucija zaključim da se moja ljudska prava i slobode ne štite na isti način kao i prava drugih građana koji nisu bošnjačke nacionalnosti. Vjerovao sam da ljudska prava i slobode i vladavina prava predstavljaju univerzalne vrijednosti koje se štite i osiguravaju jednako za sve ljude bez obzira na razlike u nacionalnoj i političkoj pripadnosti ili bilo kom drugom društvenom statusu. Očito je da sam bio u zabludi, jer su u slučaju drugih podnosilaca pomenute institucije bile izuzetno ažurne u postupanju i izdavanju preporuka“., rekao je Hadžahmetović.

Iskazani odnos Institucije ombudsmena BiH i Helsinškog komiteta u BiH jasno pokazuje da se u praksi navedenih institucija ljudska prava ne tretiraju i ne shvataju kao univerzalna vrijednost, nego se zaštiti istih pristupa selektivno. Očito je da u bih prilikama prava nisu jednaka za sve, jer se uživanje istih dozira kroz prizmu nacionalne, političke ili neke druge interesne pripadnosti.  Selektivan odnos prema zaštiti ljudskih prava od strane institucija koje trebaju predstavljati svetionik koji građanima obasjava i otkriva puteve bolje i sretnije budućnosti, predstavlja začuđujuću metamorfozu svjetlosti u tamu. Opravdano se postavlja dilema da li se institucije za zaštitu ljudskih prava i promociju vladavine prava ponašaju kao sirene koje građane ljepotom svojih proklamacija i načela za/vode na njihovom putu u svjetliju budućnost. Kada se samo letimično pogleda u dokaze koje posjeduje student Hadžiahmetović Teufik dolazi se do istine ili javne tajne o dvoličnosti sistema i institucija koje se predstavljaju kao zaštitnici zakona, reda i poretka.

Ne/efikasno Tužilaštvo

Foto: Kantonalno tužilaštvo u Sarajevu

U ovom slučaju posebno začuđuje odnos koji pokazuje Tužilaštva Kantona Sarajevo koje skoro dvije godine provodi „predistražne radnje“ i to u slučaju kada se kriminal može vidjeti „golim okom“ i kada se može „omirisati i opipati“. Iako je Tužilaštvo u posjeduju svih relevantnih dokaza, od kojih ovom prilikom spominjemo samo nalaz Kantonalne uprave za inspekcijske poslove, Ministarstva obrazovanja i nauke Kantona Sarajevo, Agencije za istrage i zaštitu BiH (SIPA), Komisije za pravdu, ljudska prava i građanske slobode Skupštine Kantona Sarajevo, koje sve nedvosmisleno potvrđuju kriminalno postupanje Fakulteta političkih nauka, još uvijek nije iznesena pravna kvalifikacija takvog postupanje. Vjerujemo da razlog mogu biti svakako i imena odgovornih na Fakultetu, kao i njihova politička pripadnost. Javna je stvar da je dekan Mirko Pejanović nakon počinjenih nezakonitosti od strane SDP-a dobio „viši čin“ i s ciljem njegove amnestije unaprijeđen u zastupnika u federalnom Parlamentu. Obrazloženje takvog poteza moguće je pronaći samo u stranačkom sloganu „Država za čovjeka“!

Takođe, javna je stvar da ministar obrazovanja Kantona Sarajevo Emir Suljagić energično odbija bilo kakvu diskusiju o primjeni i poštivanju zakona i da se zalaže za njegovo striktno provođenje. Problem je u tom što se zakon ne može provoditi sam od sebe, a ministar Suljagić  zaboravlja da je on kao ministar obavezan osigurati poštivanje zakona na visokoškolskim ustanovama. Ministar Suljagić nikada i nikoga sa Fakulteta političkih nauka nije pozvao na odgovornost zbog počinjenog kriminala. Vjerovatno zbog partijskog zadatka da prethodno sredi stanje u komunalnoj i privrednoj oblasti ministar Suljagić nije imao vremena da se ozbiljnije pozabavi svojim poslom i obavezama.

Ali, ostavimo po strani političare. Vratimo se de/politiziranim institucijama sistema i njihovim nadležnostima. Kantonalnom Tužilaštvu izgleda, pored očitovanja naprijed pomenutih institucija, nije važan ni nalaz sudskog vještaka finansijske struke kao stručnog lica koji je dao svoju ekspertizu u pogledu učinjenih finansijskih malverzacija. Sve ukazuje da Tužilaštvo čeka još samo priznanje i kajanje samog počinioca, što u svjetlu trenutnog stanja moralnih i etičkih normi, kao i funkcionisanja pravnog sistema u BiH, potvrđuje da takvo nešto može uza/lud čekati. Nadati se samo da nije uzalud čekati da kantonalno Tužilaštvo jednostavno postupi na zakonit način i konačno izvrši samo svoje zakonske obaveze. Jer, ne treba zaboraviti da je spora pravda kao lijepa i neodlučna mlada koja svoju mladost, ljepotu i privlačnost izgubi u vremenu koje provede dvomumeći se. Ovo društvo konačno treba jasan odgovor nadležnih institucija na pitanje, kako se neko može poigrati sa sudbinom preko 600 mladih ljudi, obećati im zvanje magistara koje ne mogu steći na zakonit način, i to sve dobro naplatiti, a za to ne snositi nikakve sankcije. Ako se to zaista može desiti onda postoji opravdan strah da živimo  u mafijaškom društvu i državi, a to onda predstavlja istinsku opasnost za sigurnost budućih generacija.

Međutim, treba podsjetit još jednom da istinska opasnost za društvo nije sadržana u postojanju prakse činjenja krivičnih djela. Sa takvom praksom se suočavaju sve države svijeta, pa i najuređeniji sistemi. Međutim, pravu opasnost predstavlja pasivan i zaštitnički odnos prema kriminalu koji iskazuju institucije nadležne za borbu protiv kriminala i korupcije.

Prot/okoli za borbu protiv korupcije

Nedavno je javnost upoznata „na sva zvona“ da je Transparency international BiH sa Univerzitetom u Sarajevu potpisao protokol o borbi protiv korupcije na visokoškolskim ustanovama, što je za svaku pohvalu. Međutim, postavlja se pitanje istinske svrhe takvih i sličnih protokola, ukoliko rektor Faruk Čaklovica javno tvrdi da korupcije na Univerzitetu nema. Rektoru Čakolovici neće preostati ništa drugo nego da se zbog nedostatka korupcije u oblasti za koju je nadležan, poput ministra Suljagić posveti istraživanju kriminala u drugim oblastima. Šta očekivati od rektora koji tvrdi da korupcije nema, da nema zaprimljenih  potpisanih prijava o korupciji, a iskaže krajnje ignorantski odnos prema dokumentovanoj prijavi studenta Teufika Hadžiahmetovića. Pomenuti rektor se u konkretno slučaju postavlja i zaštitnički prema počiniocima nečasnih radnji i studente na posebnom sastanku organizovanom na Fakultetu političkih nauka ubjeđuje da su za kriminal u vlastitim redovima krivi „oni tamo, oni s Pala“. Međutim, stara je istina, mnogo puta potvrđena, da se u kriznim situacijama zbijaju vlastiti redovi i neprijatelj traži u drugom. Kako onda vratiti vjeru studentima i potaknuti ih da prijavljuju nezakonitosti i korupciju kada se nadležni i ne/odgovorni na Univerzitetu pasivno ponašaju u slučaju očito dokazanih nepravilnosti. Kako shvatiti i opravdati promoviranje fiktivnih magistara od strane samog rektora Čaklovice, a da pardoks bude još veći i to u dvorani sa olimpijskim duhom. Zašto časni rektor pojave ne nazove pravim imenom i ne odredi se u skladu sa tim. Takvo ponašanje je jasan dokaz na kojoj strani je rektor Čaklovica.    

Međutim, mnogo više zabrinjava odnos koji u vezi sa ovim slučajem pokazuje Transparency interntional BiH koji se nikada nije izjasnio o zaprimljenoj prijavi studenta Hadžiahmetovića, iako je kao i naprijed spomenute institucije, raspolagao svom relevantnom dokumentacijom. Selektivan pristup koji se iskazuje je zabrinjavajući, jer svako razlikovanje u tretmanu prijava od strane pomenute institucije predstavlja jasan znak da osnovna načela u radu nisu objektivnost, nepristrasnost i zaštita prava svih građana. Tako se svrha potpisivanja protokola sa Univerzitetom pokazuje samo kao dobar način za pravdanje vlastitog postojanja i trošenja enormnih finansijskih sredstava.

Na kraju, ono što u svemu zavređuje posebnu pažnju, a svakako i brigu, su mladi ljudi koji, uz svijetle izuzetke, pristaju na ostvarivanje životnih ciljeva kroz društveni model koji je obojen i prožet korupcijom. Pristaju na model koji je i moralno i pravno neprihvatljiv, što potvrđuje da ovo društvo zahtijeva korjenite reforme koje moraju početi i završiti sa promjenom svijesti.

 Samo upornost studenta Hadžiahmetovića i sličnih, koji je i sreća i član uzbunjivača odnosno zviždača u BiH, ostavlja nadu da postoji mogućnost promjene postojećeg stanja. Ostaje sasvim nejasno zašto preko 600 akademskih građana šuti i pristaje na degradirajući tretman od strane rukovodstva i uprave Fakulteta političkih nauku i Univerziteta u Sarajevu, kada znaju da stečeno zvanje i dodijeljena diploma neće imati veću vrijednost od vrijednosti papira na kojem su napisani.


(BL!N MAGAZIN)