Piše: Dragana Tripković

Politička perspektiva Vaših predstava neminovno uključuje nostalgiju za jednim vremenom. Što za Vas predstavlja Jugoslavija u kojoj se živjelo i na kojem osjećanju leži Vaša kritika tog vremena?

"Moje predstave nisu nostalgične za Jugoslavijom jer nostalgija ukida kritički odnos, a ja želim sagledati kritički vrijeme koje je iza nas i koje u bitnom određuje i trenutak u kojem danas živimo.

Jugoslavija me zanima kao ideja koja je imala i još uvijek ima jak emancipatorski potencijal. Jugoslavija označava prekid sa logikom nacionalne reprezentacije, te revolucionarnu politiku čiji je subjekt radni narod.

Sve ove stvari mogu zvučati smiješno iz vizure neoliberalnog kapitalizma i Fukuyaminog “kraja povijesti”, ali kriza u EU, vjerojatni lanačani kolaps niza evropskih ekonomija, sve veća masa obespravljenih i sve dublja socijalna nejednakost, čine ih sve manje smiješnim.

Mitovi Jugoslavije su tragični, kao bilo koji drugi mitovi, ali su isto tako apsurdni i trivijalni. Vi se njima bavite ne samo u "Leksikonu Yu mitologije" već i u ostalim predstavama, poput "Turbo Folka", "Kukavičluka", "Oca na službenom putu"... Osim očigledne problematizacije južnoslovenske istorije, koji su to pozorišni, odnosno umjetnički aparati koji Vas pokreću?

Jako mi je važno propitivanje pozorišnog jezika – što pozorište može, a što ne može. Tu je i pitanje što bi društvena funkcija pozorišta trebalo da budu danas. Smatram da pozorište treba da problematizuje sve ono oko čega postoji društveni konsenzus.

Tako je negdje i počelo s Eshilovim “Persijancima”. Identična pitanja se mogu postaviti u pogledu naših nacionalnih državica i njihove autoglorifikacije gdje se porazi pretvaraju u pobjede, i gdje se fabrikuju genealogije i povijesti da bi se prikrili različiti kompleksi. Teatar je kompleksan mehanizam.On uvijek reprezentuje društvenu stvarnost i ujedno je njezin dio.

I tu leži osnovno pitanje. Kako reprezentira tu stvarnost? Tako da je simplificira i onda to zove realizmom? Tako da problematizira vlastite reprezentacijske mehanizme? Tako da se bavi odgovornošću za društvo kojeg predstavlja dio? Kazališnom autoru je dovoljno da postavi samo ova pitanja i već mnogo toga što se događa u njemu i oko njega može dosta jasno artikulisati.

U Vašim predstavama čitav glumački ansambl funkcioniše kao jedan glumac. Zapravo očitava se jedan način glume koji je precizan. Da li su vaši glumci možda neki novi (ex Yu) pozorišni tipovi?

Vjerujem u kazalište kao kolektivni čin. Nasuprot tome imamo zapadnoeuropsku dramaturgiju koja već dvije hiljade i kusur godina glorificira individuu, a to se onda preslikava u kazališne pore, od dramskog pisma, kazališne edukacije, preko načina na koji su uređeni ansambli, do sistema zvijezda.

Cijeli taj kazališni model poprilično je promašen ako se želi govoriti o trenutku u kojem danas živimo i obuhvatiti sve njegove kompleksnosti. Individualni junak, linearna dramatrugija, fabula kao princip organiziranja scenske građe, emotivnost koje smo naslijedili od građanske drame, sve je to nedostatno da bi predstavilo ekonomske i društvene procese koji su danas na djelu.

Koliko političko pozorište kojim se Vi bavite može demistifikovati “istine” o nama u koje publika vjeruje?

Teatar je danas manjinski medij. Ponajbolje demistifikuje istine o samom sebi, o tome kako predstavlja društvenu stvarnost u kojoj se nalazi. Jer pozorište, čak i kad se radi o najformaliziranijem izrazu, uvijek predstavlja društvenu stvarnost.

Čak je i teatar Boba Wilsona, koji se događao u vrijeme kad i militantni Living Theatre, a koji predstavlja vrhunac formalizacije scenskog izraza, odslikavao ekonomski i politički kontekst u kojem se događao i to upravo kroz pokušaj prekida reprezentacije tog konteksta.

Istina je, rekao sam to nedavno, stvar društvenog konsenzusa ili, kako to kaže Nietzsche “pokretna vojska metafora”. Zato je istina uvijek “istina”.

Vaše su predstave i o ljudskoj sudbini. Podsjetiću na jednu koju ste ranije radili u Crnoj Gori "Gospođice Rajs, mnogo prije geopolitike bila je muzika". Što za Vas predstavljaju biografije u teatru, a što forma?

Biografija može biti zanimljiva forma. Predstava koju ste naveli je dobar primjer za to. Ona je nastala iz različitih biografija i dokumentarnih materijala. Ni u jednom trenutku nije koristila dramski tekst kao polazište.

Kroz jukstaponiranje takvih različitih materijala dobila se i forma predstave. U “Leksikonu YU mitologije” sam se opet poslužio biografijama, ali na jedan drugi način i u drugu svrhu. Krenuli smo od istoimene knjige

Meni je bilo problematično kako je ona koncipirana jer ponavlja jednu kulturnu i jezičnu hegemoniju. Uz to, činilo mi se puno zanimljivije pokazati kako mitovi u popularnoj kulturi nastaju, nego ih samo transponirati na scenu.

Zato i postoji taj dramaturški “break” u kojem sam dramaturg predstave kaže da se više nećemo baviti knjigom i onim što je u njoj, nego praznim mjestama u biografijama jugoslovenskih zvijezda i onim što se u ta prazna mjesta može upisati.

Što je po Vama pravedno u “pozorištu koje laže”?

Pa, pravda je jedan jako širok pojam kojim se svašta u različita vremena i na različitim mjestima označavalo. Kapitalizam smatra da je princip tržišnog natjecanja pravedan.

Hrvatska smatra da je rat u kojem je počinjen zločin nad dvaneaestogodišnjom djevojčicom srpske nacionalnosti Aleksandrom Zec također pravedan. Amerika smatra da je pravedno držati zatočene ljude bez ikakve optužbe.

Meni je teško misliti kazalište koje ne bi polazilo od nekog pojma socijalne pravde i jednakosti, koje ne bi davalo prostor manjinskom – bilo da se radi o nacionalnoj, seksualnoj ili bilo kakvoj manjini.

Vijesti.me, Bl!n/đk