Piše: Pavle Pavlović

Poslije svakog vikenda ubjeđujem sebe kao zagriženi kockar u Las Vegasu da više nema ruleta, posljednje karte, male digitalne kamere i slika što  stižu sa svih meridijana ove kugle. Oni što me, pak, znaju jedva čekaju da, kao narkomanski ovisnik, ponovo zaplovim internetskim valovima kako bi me zaskočili sa najpodmuklijim videonapadima koji razaraju dušu, srce i stomak. Ustvari, otkako sam se maknuo iz Rajvosa, vikendom sam niko i ništa. Čovjek za žaljenje kojeg nemilice tuku gastroudarima sa lijeva i desna. Evo kako me je protekle subote uništavao stari jaran Nedžad Džo Delić, što živi dvjestotinjak kilometara južnije u drevnom, lijepom holandskom Tilburgu.       

- Vidi, Paja, šta kažes? Valja li?

Ekran mi ispuni izazovno prošarana goveđa pečenica. Stigla ravno iz Bosne pred oko Delićeve kamere. Da puknem od muke. Čini mi se da osjetim miris sušenog mesa, slast bijele masnoće. Zagrizao bih digitalnu poslasticu.

- A ovo - nastavlja Nećko mučenje i vadi komad travničkog sira iz drvene kačice na kojoj piše Vlašić ponosno se šepureći na mom rođenom računalu.

Dok brže-bolje prekidam vezu, stiže mi nova kompjuterska zvonjava. Ovog puta iz nekog meksičkog ljetovališta u kojem se razbaškario drugar Nerkez Nerko Lalić, nekada vodeći inžinjer jake struje na Energoinvestovim gradilištima po užarenoj Africi. Kada je ono demokratija stigla u našu BiH, smijeniše mi prijatelja, jer nije htio da bude podoban. Pedesetak saharskih stepeni  Celzijusa Nerko je morao zamijeniti sa minus 55 u nekoj kanadskoj bijeloj pustinji. Vrhunski inžinjer krenuo je kao čuvar trafostanice sa životnih minus 105 Celzijusa da bi ponovo bio ono što i nekada - glavni projektant elektročuda. Danas u velikom gradu Edmontonu, što se smjestio u blizini nama uvijek dragog Calgarija, kojem je one nestvarno lijepe zime 84. Sarajevo prepustilo olimpijsku zastavu.

- Pripeklo, pa ja ostao u hladu hotelskog vrta. Nisam pogriješio. Guštam u njihovoj kuharskoj prezentaciji - informiše Nerko dok  mu kamera  mobilnog luta od činije do činije. Već sam gladan od raznih tortilja, ali tuš uvijek dolazi na kraju.

- Ta-ra-tata, evo je! Hvali se inžinjer i kao da mi u lice unosi pravu pravcatu sudžuku. - Ovo mi je najdraži ljetošnji suvenir iz šehera. Čuvao sam ga za posebnu priliku, baš kao što je ova. Odoh  malo nakoso narezati da vide  "sombrerosi" što se hvale tekilom i tortiljama šta je meza...

I krenu "nakoso". Tanki naresci jedan drugog stižu. Začarao me sjaj svete kobasice što najbolje vraća u godine sretnog života i meraklijskih sjela uz neki brzi, hladni potok, dok se gajbe piva hlade u bistrim brzacima. Sudžuka i  "mehka" redovno su bile predigra velikih poguzijskih fešti baš kao što je i Nerku čekala u tamo nekom meksičkom Acapulcu... Nego bježimo dok još možemo. Sam biram mog dobrog Josipa Cicu Kabilja, s kojim sam šezdesetih godina lovio ribu od Skenderije pa nizvodno do Vilsonovog šetališta po slapovima mutne Miljacke. Nekada iskusni sarajevski bankar i ekonomista, posljednjih desetljeća stanovnik kanadskog Montreala.

- Kako je, šta ima? - započinjem.

- Vozdra, baš dobro da si se javio. Je li ti gospođa kod kuće?

Odužio Cico sa nositeljicom mog prezimena. Nisu pričali o cvijeću, modi, filmovima, muzici nego o problemima sa jufkama za pitu. Žalio se kako uvijek pucaju po sredini čim započne da ih razvlači. Poslije par ženskih savjeta odjurio je ponovo da mijesi tijesto, razvija korice što bi trebalo da krckaju kada se zgotovi kralj pita, njegovo veličanstvo burek.

Kada je krenulo ovako s jufkom, pitam se šta li me dalje čeka na internet-bespućima. Prije puta, sa ovim čudesnim, žilvernovskim kompjuterskim Skype programom, nikada ne pakujem kofere, ne nosim pasoš, lovu, kartice. Najvažnije je da kosu dobro rasporedim, brkove namjestim i pokušam izgledati što mirnije, veselije. Onda pripazim šta gore da obučem. Nije dobro svakog puta biti u istoj majici, košulji. A i pozadina je važna. Neće valjda uvijek biti isto cvijeće, slika. Ponekada za promjenu stavim koju svijeću, ukrasni tanjur... Za donji dio tijela nema frke. Mogu poderane  farmerice, kratke hlače, ionako to na mom putovanju niko ne primjećuje. Dva, tri gutljaja džusa ili nečeg oštrijeg i  spreman sam kao zapeta puška. Važno uključim web kameru na vrhu ekrana i hajmo u nove virtualne bitke.

Skoknuo sam do Melbournea. Do havera Dragana Macanovića Mace, što je po stare dane, na radost internet-raje, u sebi otkrio pjesnika gotovo Sidranovog naboja. Nije Maca samo poeta, nego i sa ženom mu Aidom najveći majstor za tufahije. Pronašli su neku slatko-kiselkastu sortu australijskih jabuka, što su dušu dale za filovanje i pravljenje najslatkiša prošlih života. Svakog vikenda Maca me muči s novom serijom zlatnih tufahijica. Mirišu sa 32.000 kilometara udaljenosti i izazivaju nikada zaboravljeno škakiljanje grla dok niz njega klize zalogaji božanskog kolača.

A kada se samo sjetim kako je sa ovim internet-okupljanjem raje započelo. Prije nekoliko godina skontali smo taj Skype preko kojeg za džaba možeš satima pričati i gledati draga lica, te nismo prestajali, baš kao i vi u BiH, o politici. U žaru diskusija zaboravljali smo da nas je upravo ona i razbacala po cijelom planetu. Možda nas samo nema na Sjevernom polu, ali i za to nisam siguran. Onda smo se dogovorili da politika ne može više u našu butigu. Krenuli smo zatim sa zdravstvenim biltenima. Nije trebalo mnogo pa da skužimo da smo svi zreli ne za jednu bolnicu, nego za jedan veliki klinički centar. Zabranili smo tada i zdravstvene priče. Šta nam je preostalo nego poguzluk, gastronomija. A ima li iko bolji od nas, Bosanaca i Hercegovaca, u iću i piću?!

Oslobođenje/DEPO PORTAL/a.k.