Piše: Midhat AJANOVIĆ AJAN/ www.ajan.se

Razvaljujući svojedobno moju knjigu karikatura "Situationer", kritičar David Haglund je u  časopisu "Bild och bubbla" iz Stockholma napisao da su mi karikature "naprosto nerazumljive i da nisu previše smiješne" ("helt enkelt obegripliga och inte särskild roliga"). Haglunda su posebno iznervirala dva moja crteža, prvi na kojem se vidi kako žena usisivačem pokušava usisati prašinu u Sahari, i čovjek-samoubica koji sa svezanim kamenom oko vrata skače u vodu praveći u zraku salto mortale. Kritičar je, preporučujući mom izdavaču da, ako opet bude objavljivao moje knjige, ispod svakog crteža napiše i objašnjenje, ipak bio milostiv pa mi je dao ocjenu dva (u rasponu od jedan do pet) zbog mog "svježeg grafičkog stila". Stvar je osnovne kulture i odgoja da se sa kritičarima ne raspravlja ma koliko nam njihovi stavovi bili neprijatni. Stoga sam i odustao od prvotne namjere da gospodinu Haglundu pošaljem malo pisamce u kojem bih mu rekao da ja uopće ne znam crtati, a kamoli da imam neki "grafički stil", i da uz pismo priložim kasetu s filmom "Playtime" čiji je režiser Jacques Tati odgovaran za sve nesporazume između dotičnog kritičara i moje malenkosti.

Danas, kada nam se sa svih strana pod humor podmeće kreveljenje, primitivizam, upotreba prostačkog jezika, vulgarnog seksa i otvoreno prikazivanje fizioloških potreba, neko ko bi, kao Tati, pokušao preživjeti baveći se visokosofisticiranim humorom - sigurno bi propao. Tatijeva publika je ona koja se smije apsurdnim situacijama iz svakodnevnice koje proizvode zbunjenog čovjeka, jer njegovu zbunjenost prepoznaje kao vlastitu. To sasvim sigurno nije ista publika koja se smije podrigivanju i prdežu Jima Carreya ili Rowana Atkinsona ili permanentnom vrijeđanju ljudske pameti koje dolazi iz Hollywooda pod nazivom "komedija" tipa "Borat", "Bruno" i kako se već sve ne zovu ti produkti najprizemnijih slojeva ljudskog duha.

Jednog davnog dana, negdje pri kaju moga djetinjstva, sa još dva druga išao sam u kino s namjerom da gledamo jedan od novih filmova našeg omiljenog žanra, talijanskog špageti-westerna. Desilo se da su karte za taj film bile rasprodane pa smo naslijepo otišli u drugo kino (naravno da se sjećam koje: bivša "Romanija", današnji "Imperijal") gdje se davao film "Playtime", o kojem baš ništa nismo znali. Za razliku od mojih drugova koji su se ubijali od dosade, ja sam bio naprosto očaran. Tada, kao dječak, smatrao sa da je to najneobičniji film koji sam ikada vidio. To mislim i danas kao ohrndani i ćoravi voajer. Vjerovatno sam tada, gledajući "Playtime", poželio da postanem isto što i režiser i glavni glumac filma - klaun.   
   
U Tatijevim filmovima se ništa ne dešava, nema priče koje se jasno može razabrati, nema glavnog junaka, niko ništa ne govori i uglavnom se čuju samo nedefinirano mrmljanje, zujanje i klepet, nema krupnih planova niti rezova, već stalno gledamo duge zamrznute kadrove sa dubinskim fokusom gdje se istodobno odvija nekoliko paralelnih dešavanja i nikad ne možemo biti sigurni koje od njih je najvažnije. Pa ipak, njegovi filmovi su u svoje doba punili kina, a 1959. Tati je čak dobio i "Oscara" za najbolji strani film. Jednostavno, nemam objašnjenje kako je bilo moguće da jedan takav autor kakav je Tati ne samo bude toliko popularan, već uopće da je uspijevao živjeti od svoga rada, osim ako ljudi tokom 1950-tih, osobito u Francuskoj, nisu bili duhovitiji i inteligentniji nego u naše vrijeme. Danas, kada nam se sa svih strana pod humor podmeće kreveljenje, primitivizam, upotreba prostačkog jezika, vulgarnog seksa i otvoreno prikazivanje fizioloških potreba, neko ko bi, kao Tati, pokušao preživjeti baveći se visokosofisticiranim humorom - sigurno bi propao. Tatijeva publika je ona koja se smije apsurdnim situacijama iz svakodnevnice koje proizvode zbunjenog čovjeka, jer njegovu zbunjenost prepoznaje kao vlastitu. To sasvim sigurno nije ista publika koja se smije podrigivanju i prdežu Jima Carreya ili Rowana Atkinsona ili permanentnom vrijeđanju ljudske pameti koje dolazi iz Hollywooda pod nazivom "komedija" tipa "Borat", "Bruno" i kako se već sve ne zovu ti produkti najprizemnijih slojeva ljudskog duha.

Uostalom, o našem vremenu ništa bolje (ili gore) ne govori od činjenice da je zanimanje klaun gotovo potpuno izumrlo. Pri tome ne mislim samo na klasičnog, cirkuskog klauna, već i na filmskog, teatarskog, novinskog (karikaturistu), televizijskog i klauna svake druge vrste. Izgleda da je Tati bio jedan od posljednjih velikih klaunova, ako ne i posljednji.
   
Jacques Tati, rođen kao Tatischeff u Parizu 1908. (umro je 1982.), jer su roditelji zadržali svoje porodično ime, bio je najveći komičar francuskog filma u čijim je venama stopostotno tekla ruska krv. Mladost mu je obilježio Prvi svjetski rat, nakon kojega se okušao u sportu  (ragbi i tenis), ali je ubrzo shvatio da se publika na terenu radije smije njegovoj pojavi smotanog dugonje nego što se divi njegovim sportskim dometima. Već1933. počinje se baviti pantomimom nastupajući u kabaretima i manjim pariškim teatrima. Ubrzo mu uspijeva da snimi nekoliko kratkih filmova koje financira iz vlastitog džepa, koji ostaju neprimjećeni jer se on, usred opće oduševljenosti tek otkrivenim zvučnim filmom, vraća jeziku i postupku nijemog filma. No, neki režiseri, kakav je slavni Carl Autant Lara na primjer, zapažaju njegov glumački talent pa mu daju uloge u filmovima, što mu omogućuje da preživi rat 1941-1945.

PLAYTIME: Za razliku od mojih drugova koji su se ubijali od dosade, ja sam bio naprosto očaran. Tada, kao dječak, smatrao sa da je to najneobičniji film koji sam ikada vidio. To mislim i danas kao ohrndani i ćoravi voajer. Vjerovatno sam tada, gledajući "Playtime", poželio da postanem isto što i režiser i glavni glumac filma - klaun.

Najvidljivija posljedica Drugog svjetskog rata za francuski film bila je isto što i za francuski jezik: prestali su biti svjetski. Francuski film se našao u situaciji da se bori za tržište vlastite zemlje zbog dominacije Hollywooda započete još prije rata kada su nekadašnja dva francuska filmska giganta Gaumont i Pethé bankrotirali u rasponu od samo dvije godine, 1934. i 1936. Stoga državna filmska politika stimulira proizvodnju jeftinih filmova za najširu publiku. Nekada veliki svjetski režiseri, kao René Claire, Sacha Gutry ili Marcel Carné, ne snalaze se u novim uvjetima, dok je prvak francuskog filma, Jean Godard, jednostavno ostao u Hollywoodu i nakon što se rat završio.

Novi francuski film proslavljaju komičari Fernandel i Louis de Funes, usvajaju se neki kanoni američkog filma pa će francuski triler brzo producirati globalne zvijezde Alena Delona ili Belmonda, a melodrame Brigite Bardot i Jeanne Moreau. U isto to vrijeme rađa se i jedan potpuno drugačiji autor, Jacques Tati, koji nastupa s devizom: "Dobro, ako ljudi u svijetu više neće da uče francuski, tada u filmu i neće biti francuskog - niti bilo kakvog drugog jezika". Prvi njegov film "Praznični dan" ("Jour de féte"), o provincijskom poštaru koji se želi modernizirati, snimio je 1948. s nikakvim budžetom. Na jednoj strani je karikirao pompoznost de Gaullea, istovremeno se otvoreno rugajući Amerikancima koji su polako od oslobodilaca počeli da se pretvaraju u okupatore Francuske. Najbrojniji gledaoci filma bili su demonstranti koji su nosili parole "US go home" pred ulazom u kina. Film je dvadeset puta vratio uložena sredstva, a Tatiju se posrećilo i da dobije nagradu u Veneciji. Svi traže njegov novi film, ali perfekcionist Tati snima slijedeći put tek nakon pet godina. U "Odmoru gospodina Hulota" ("Les vacances de Monsieur Hulot") Tati ismijava "mobilizacijski poziv" koji dobijemo svakog početka ljeta i koji nas od civila pretvori u turiste. I ovaj film  prati sreća. Generalni štrajk paralizirao je zemlju u ljeto 1953. pa su Parižani, umjesto na more, išli u kino i gledali čudnog čovjeka Hulota kako se odmara umjesto njih. Stiže nagrada kritike u Cannesu, a pomama za filmom proširila se i na USA, što iz današnje perspektive izgleda naprosto nevjerovatno. U svom prvom filmu u boji "Moj ujak" ("Mon Oncle", 1958) bavi se temom koja će ga, baš kao i neke druge velikane filma (Lang, Chaplin…), zaokupljati sve do kraja karijere i života - terorom modernog načina života, mehanizacije (danas kompjuterizacije) nad ljudskom slobodom. Isti lik iz prethodnog filma Hulot, predstavljen je kao glavni neprijatelj svoje okoline samo zato što je nezaposlen i bezbrižan, što ga moderne mašine ne zanimaju i umjesto toga voli da se igra s djecom i psima.
   
Na dodjelu "Oscara" za taj film dolaze veliki filmski klaunovi, Buster Keaton i već poluparalizirani Harold Lloyd, da odaju počast Tatiju i da svijetu daju do znanja koga smatraju svojim nasljednikom.
   
Ohrabren tim uspjehom Tati odlučuje da sav svoj novac, vrijeme i energiju uloži u nešto što je trebalo biti njegovo životno djelo - "Playtime". Deset godina je radio na filmu: u jednom predgrađu Pariza napravio je novi Pariz za potrebe filma (novinari su ga prozvali "Tativille"), stotine radnika su mjesecima gradili minucioznu scenografiju sa neonskim reklamama, fontanama, masom automobila, upotreba boje i tona bila je tako pedantna da su svaka nijansa i svaki zvuk imali svoju funkciju i značenje, snimao je na 70-mm kameri sa hiljadama statista koje je tjerao na nebrojena ponavljanja, jer sve u filmu moralo je biti perfektno. I bilo je. Ali koja korist od toga?  Negdje tada, 1968., uz prikazivanje tog monumentalnog zahvata u tkivo modernog života, Tatijeva sreća se okrenula i ljudi nisu htjeli gledati film. Vjerovatno je tada započelo ovo naše doba.

Suštinu Tatijevog stvaralaštva možda je na najbolji način opisao kritičar Jean-Louis Bory odgovarajući svojim kolegama koji su sahranili "Playtime": "Mi (publika) se ljutimo na Tatija zato što nas ne smatra gomilom idiota".  I poslije financijske katastrofe sa "Playtime", Tati je ostao dosljedan. Odbio je sve ponude holivudskih studija i velikih televizijskih kompanija da komercijalizira lik Hulota riječima: “Ja sam mali zanatlija, a ne veliki biznismen”.

Za Tatija je oko bilo instrument misli. Imao je "lijeno" oko, ono koje ne žuri već polako opservira važne sitnice koje čine naš svijet, detalje koji nama običnim ljudima najčešće izmiču. Svi se slažu da su na njega veliki utjecaj imali velikani francuske karikature Pellos, Chaval, Bosc i osobito Sempé, s kojim je prijateljevao cijeli život. Kao što su oni slučajno izabrali svoju izražajnu formu, tako se i on opredijelio za film, ali u suštini i jedni i drugi bili su klaunovi, ljudi koji se profesionalno bave najuzvišenijom osobinom ljudskog duha - humorom. Na onoj suptilnoj granici koja dijeli stvarnost i postojanje Tati je tražio istinu o našem životu. Njegovi filmovi su vapaj čovjeka koji je sklon tradiciji i grozi se mehanizacije, čovjeka koji je postao običan, manje-više nepotreban, privjesak mašinama koje uništavaju svaku humanost. Svojom gorkom ironijom Tati je ismijavao vrijeme u kojem umjesto prijateljstva postoje samo biznis relacije, umjesto ljubavi racionalni seks, umjesto humora glupost, a umjesto istine - laž. Suštinu Tatijevog stvaralaštva možda je na najbolji način opisao kritičar Jean-Louis Bory odgovarajući svojim kolegama koji su sahranili "Playtime": "Mi (publika) se ljutimo na Tatija zato što nas ne smatra gomilom idiota". 

I poslije financijske katastrofe sa "Playtime", Tati je ostao dosljedan. Odbio je sve ponude holivudskih studija i velikih televizijskih kompanija da komercijalizira lik Hulota riječima: “Ja sam mali zanatlija, a ne veliki biznismen”.
   
Do kraja života uspio je snimiti još samo dva filma, jedan u Holandiji i jedan u Švedskoj, u kojem je prvi put glumio zbiljskog cirkuskog klauna, ono što je Tati bio cijelog život: ispred i iza kamere. Nakon što je napravila s njim intervju u predsoblju njegova apartmana, jedna ga je novinarka pitala:

”Zašto me niste pozvali u vašu spavaću sobu?”

”Iz skromnosti, madam. Iz skromnosti.”

(DEPO PORTAL)