Piše: Omer ČEVRA

„Svi oni koji su spremni predati elementarne ljudske slobode i pravdu, kako bi dobili privremenu sigurnost, ne zaslužuju ni slobodu, ni pravdu, a ni sigurnost“, napisao je Benjamin Franklin, jedan od "očeva utemljitelja" tj. potpisnika SAD-ove deklaracije nezavisnosti, borac za uspostavu sistema koji nakon 250 godina i dalje služi kao primjer vladavine osnovane na principima ljudskih prava, jednakosti sviju pred zakonom, vladavina u kojoj je samo slovo zakona sveto, pravna država iznad svakog čovjeka, a svi jednaki ispred nje.

U trenutnoj tranzicijskoj BiH, ljudi ne znaju šta je to nepravda, jer da bi znali šta je nepravda, morali bi prvo znati šta je pravda, a pravde u BiH već dugo nema. Stoga bh. društvo pasivno posmatra kako je pljačkano, prevareno i obmanjeno, dovedeno do ruba egzistencije, do preživljavanja, ali ne čini ništa i samo trpi. Nije pravde nikada istinski ni bilo.

Fenomen pravde je fenomen kojim su se bavile sve generacije ljudskog roda, baš isto kao i nepravde. Pravda je sinonim za balans dobroga i zla, odnosno balans koji određuje šta je dobro a šta loše. Nikada ljudi ne bi znali šta je pravda ako ne dožive nepravdu. U istoj mjeri nikada ne bi znali šta je ljubav, ako nismo nikad bili voljeni. Svaka jednoličnost je samoubilačka.

U trenutnoj tranzicijskoj BiH, ljudi ne znaju šta je to nepravda, jer da bi znali šta je nepravda, morali bi prvo znati šta je pravda, a pravde u BiH već dugo nema. Stoga bh. društvo pasivno posmatra kako je pljačkano, prevareno i obmanjeno, dovedeno do ruba egzistencije, do preživljavanja, ali ne čini ništa i samo trpi. Nije pravde nikada istinski ni bilo. Od Osmanskog carstva, kroz Austro-ugarsku, preko kraljevine Jugoslavije i komunističke SFRJ, do tranzicijske, post-ratne, u svakom slovu ove riječi, nedemokratske Bosne i Hercegovine, ljudi su generacijski naviknuti i istrenirani da budu nečiji podanici, vječno nečiji pripadnici, ćelije kolektiviteta, a nikada individue, nikada pripadnici ljudske rase, slobodnomisleći ljudi, građani sa vlastitim stavom i mišljenjem. Historijski su ljudi ovdje naviknuti na nedostatak elementarnih sloboda, te su uvijek tražili zrno pravde i zaštite od kojekakvih  kolektiviteta sa kojima bi se mogli poistovjetiti i kroz njih pravdu tražiti.

Tako, evo, već vijekovima, naši narodi i ljude žive na ovim prostorima i stalno u novim okolnostima pravde i nepravde. Nekada su to bile pravde za jedne a nepravde za druge, da bi se stalno taj fenomen prebacivao u druge ruke. Pođemo li samo od najnovije historije, vidjet ćemo da je za vrijeme Turskog vakta Bošnjacima bila pravedna Turska.

Za neke od njih i danas je takva. Kada se govori o ondašenjem vremenu, za mnoge Srbe vladavina kralja je bila pravedna, pa su njegovi sljedbenici četnici i njihove vođe izmislili himnu „Bože pravde“, koju i danas talasaju u RS-u ove nove demokrate Dodikove „filozofije“ i demokratske (ne)svijesti u kojoj jednostavno nema mjesta ni prostora za druge i drugačije.

Za vrijeme Tita pravda je bila civilizacijski domet komunista i lenjinista. Sa poklikom na ustima, hiljade revolucionara je umiralo za tzv. pravdu. Komunisti su smatrali da su pravedno dobili rat i da pravedno vladaju, što se pokazalo apsurdnim čim je umro njihov vrhovni vođa Josip Broz Tito, za kojeg danas većina građana Hrvatske, Slovenije, Srbije pa čak i BiH smatra da je bio diktator i zločinac.

U zadnjih dvadeset godina imamo nove revolucije koje su na svojim republičkim prostorima izvele Slovenija, Hrvatska i BiH. Sve su one vođene pod plaštom pravde i pravedne borbe, bez obzira na, eto, tu malu činjenicu da je 99% njihovih protagonista optuženo i osuđeno u Međunarodnom sudu pravde za ratne zločine, i to na dugogodišnje robije. Pravda za Srbe je srpska a za Bošnjake nije; i obrnuto, za Hrvate je hrvatska a za Srbe nije. I na taj način historija se na Balkanu nastavlja odvijati - jedan korak naprijed, dva nazad.

Pravednost je živjeti u iluziji da je sve onako kako smo mi zamislili, odnosno kako nam je kolektiv odredio, a nepravednost je da to nije tako kako je trebalo biti. I bez obzira na sve nacionalne pravde i iracionalne  pobune, vijekovima ovaj naš prostor je prostor diktature. Ne postoji ni jedan vremenski period za koji se može reći da je bio period slobode, ljudskih prava i pravne države. I danas opet, kad smo na pragu tog života, pred kraj puta naše konačne transformacije u jedan istinski demokratski model vladavine, kada smo se skoro izborili da sebi obezbijedimo minimum ljudskih i građanskih prava, neke političke snage, zaostale iz komunističkih vremena, i dalje nam ne dozovljavaju da se osjećamo slobodno, nego našu slobodu opet nastoje obezbijediti posredovanjem nacije, odnosno etnokracije i nacionalnim identitetima, što predstavlja koncept koji je u Evropi i u civilizovanom emancipovanom svijetu prevaziđen već stotinu godina.

Lični i elitistički, nacional-komunistički interesi pojedinaca i grupa, vješto se plasiraju kao pravda na naš način, iako smo svi mi svjesni, u našoj nemoći, da je to nepravda za druge. Što je pravda za nas, nepravda je za druge. Jedino ljudska i građanska prava, na kojima se temelji moderni i progresivni svijet u 21 stoljeću, mogu obezbijediti minimalne ljudske i nacionalne dostojanstvenosti. A toga je, nažalost, najmanje u našoj lijepoj Bosni i Hercegovini.

„Kuća podijeljena protiv sebe, ne može da opstane“, rekao je Abraham Lincoln u svojoj borbi protiv ropstva u SAD-u. Kuća podijeljena protiv sebe uistinu ne može opstati, posebno u državi u kojoj je pravda nepoznati pojam, nepravda način života, a politika svrha sama sebi.