Piše: Ines Sabalić
Kako je Tayyp Erdogan, koji je već treći uzastopni mandat na čelu Vlade, a 2014. kandidirat će se za predsjednika države, pretvorio Tursku u ekonomskog diva i postao najmoćniji vođa islamskoga svijeta od Gibraltara do Sueza
Turska, za koju znamo da je već nekoliko godina u usponu, ponovo se izdvojila, u polugodišnjoj Ekonomskoj prognozi Europske komisije, kao zemlja, “čiji je rast još veći nego što se predviđalo”, i koja se, dok ostali grcaju u krizi, ekonomski izdiže. Turska je toliko snažna da se nervozno obrecnula na nedavni Izvještaj o napretku Europske komisije, makar tamo još tvrde da im je cilj članstvo u Europskoj Uniji.
U Turskoj se događa nastanak nove srednje klase. Iz donedavno legendarno zapuštenih provincija, u gradove se doseljavaju novi ljudi, dobrostojeći, a koji očekuju još veći napredak u životu za sebe i za svoju djecu. Prodaja automobila, zgodan pokazatelj boljitka naroda, i dalje frenetično raste. To je jedno od rijetkih mjesta u vrlo široko shvaćenoj regiji gdje običan čovjek nema pojma da je ekonomska kriza.
Tom i takvom Turskom vlada Tayyip Erdogan u svom trećem premijerskom mandatu, i vjerojatno odlučan da od 2014. uzme prvi predsjednički, sedmogodišnji, mandat. Putinov scenarij ostajanja na vlasti kod nekih Turaka izaziva zadovoljstvo jer misle da je moguće nastaviti uspon do neslućenih visina životnog standarda, a kod drugih golemi osjećaj frustracije. Sjetimo se naših Onura i Šeherezade. Njih dvoje, ali pogotovo Onur i Kerem, predstavnici su starih, sekularnih, kemalističkih elita, koji su studirali vani, i vodili kozmpolitski život. Nasuprot njima, svekar i svekrva, Burhan i Naddide, došljaci su iz provincije, radili, postigli u Istanbulu, ali ostali tradicijski vrlo emocionalno vezani za zabitne dijelove iz kojih su potekli. Kad bi se patrijarh Burhan naljutio na Fusunina lijenog brata Ganija, zaprijetio bi mu se da će ga poslati natrag u provinciju. Drugim riječima, Onur, Kerem, njihove mame i Šeherezada su urbani, sekularni, kemalistički sloj koji ne odobrava reforme Tayyipa (turski predsjednik upotrebljava samo ovo ime) Erdogana. Naprotiv, došljaci i svi koji su bili zapostavljeni dok su vladala kemalistička prozapadna gospoda sada su na svome. Dolazak na vlast jednog deklariranog vjernika, sa završenom zanatskom školom, vjerski fakultet, a koji ne govori nijedan strani jezik, te koji je izrastao na podršci malog, konzervativnog čovjeka na kojeg su istanbulski snobovi gledali svisoka - predstavljao je, za sekularne klase, udarac u srž njihovih vrijednosti.
Ali, Erdogan, čiji su roditelji doselili iz Anatolije, gdje se rodio 1954., imao je druge kvalitete. Još dok je poluprofesionalno igrao nogomet u siromašnijim dijelovima Istanbula, prijatelji su ga zvali bashbakan - premijer. Erdogan, loš đak iz zanatske škole, nije se mogao upisati na elitne fakultete, ali se penjao kroz vjerske, populističke organizacije. Jedna je bila islamistička, narodnjačka, Refah, zabranjivana od kemalista kao natražnjačka, ali na listi koje se, puno kasnije, popeo na položaj gradonačelnika Istanbula. Refahov kadar zapravo je započeo novi val modernizacije, različit od kemalista koje polako ali uporno detroniziraju. Oni su tradicionalisti, ali ekonomski jako prozapadni i demokrati. Kad je postao gradonačelnik, u Refahu su ga počeli zvati sultanom, odnosno stambolskim padi-shahom.
Bio je vrlo dobar gradonačelnik
Druga organizacija, Mili Gorus, bila je proislamska u programu, ali nikad nisu sudjelovali niti u jednom nasilju u Turskoj. Klima 70-ih i 80-ih godina u Turskoj bila je obilježena nasiljem, nizom vojnih udara, tenzijama zbog atentata kurdskih terorističkih grupa, akcijama profašističkih Sivih vukova, od kojih je jedna bila i pokušaj ubojstva pape Woytile.
Ali, Erdogan, taj za ocjene nezainteresiran učenik, a dobar nogometaš (kako li je patio prošli tjedan!), nije krenuo putem nasilja. Zastupa vrlo umjeren, vrlo miran vjerski pogled. Kad je, 2002., preuzeo vodstvo Stranke boljitka i napretka, i kad je 2003. postao premijer, kemalističke elite zvonile su na uzbunu. No, ono što su mu prigovarali, nije se ostvarilo. U sve ovo vrijeme otkad je na vlasti u Turskoj, nije bilo od države pomognutih ekscesa na vjerskoj osnovi. On je najobičniji vjernik, koji nema baš nikakve veze s radikalizmom.
U sklopu politike nulte razine konflikta sa susjedima, Erdogan se bio posebno posvetio svom najkompliciranijem susjedu, Siriji, zemlji s kojom Turska ima čak 700 kilometara granice. Politika nulte razine sukoba važna je zbog jačanja političkog utjecaja, ali, povezano s time, i jačanja ekonomske snage Turske. U Siriji je Turska sagradila dio sustava elektrifikacije, i opskrbljuje ju strujom. Jednako tako, planirala je naftovod iz šest naftnih crpilišta. Malo po malo, Sirija je izranjala iz međunarodne izolacije u kojoj su huliganske države, ali je njena reintegracija u svjetski sustav još bila vrlo krhka. Sirijski vođa Bašar Al-Asad pripada visokoj bliskoistočnoj aristrokraciji, a kako je taj u Londonu školovan liječnik, oženjen palestinskom ljepoticom koju njegov narod mrzi, došao na vlast nepripremljen, gotovo slučajno, Erdogan se smatrao njegovim mentorom. U Siriji dobrim dijelom vojska održava i kontrolira Bašara Al-Asada, i moguće je i da se Asadu sviđalo kako je Erdogan u Turskoj stavio vojsku pod kontrolu. Sirija je zemlja u kojoj barem pet ili šest podjednako važnih struja koje se međusobno ne podnose, drže labavu ravnotežu i ne znamo kakvu će to sliku dati kad jednom, a to će biti uskoro, pukne. Tako složeno i napeto da nikakva vojna intervencija, da netko i ima volje, ne dolazi u obzir.
Dobri odnosi Erdogana i Asada bili su dragocjeni i EU-u i SAD-u. Na Erdogana se tu jako računalo, poticao se na njegovanje prijateljstva s Asadom, u nadi da će se sirijski predsjednik odlučiti na barem nužne reforme. Na Erdogana se računalo i da održava niti kontakta s Teheranom. Da je u tome uspio, Erdogan bi bio neosporavani heroj međunarodne scene. Ali, događaji unutar Sirije, očigledno, oteli su se kontroli. Erdogan je u svakom svom nastupu na Bliskom istoku vrlo oprezan, i suzdržava se od jasnog dijeljenja lekcija, nego nastoji na "soft power" način širiti svoj utjecjaj. Ako je vrlo jasan, kao u Egiptu, kad se izjasnio u korist sekularne države, proračunao je da mu treba da se nametne u svojoj regiji. Prvo, on zaista želi sekularnu državu u kojoj živi društvo po islamskim vrijednostima, a osim toga, na taj je način pokazao Sjedinjenim Državama i EU-u što on može i koliko ga se sluša u regiji. Osim toga, time je pogodio i ono što želi većina Egipćana, kako pokazuju i sadašnje demonstracije na trgu Tahir.
Posljednjih tjedana Erdogan je počeo javno pozivati Al-Asada da prestane “upotrebljavati silu protiv svog naroda”, pozvao ga na ostavku, i podržao sankcije Arapske lige prema Damasku. Iz Sirije je odgovoreno incidentom, u kojem je sirijska vojska napala skupinu turskih diplomata.
“Bašare, ti koji si napunio svoje zatvore tisućama zatvorenika, sad nađi i one koji su napali tursku zastavu”, poručio je Erdogan Assadu, a istodobno se objavilo kako Turska odustaje od projekta izgradnje plinovoda iz Sirije, makar nije prekinula dovod struje. Svaki potez Ankare je odmjeren i promišljen. Na Asadovu šutnju, Erdogan je rekao: “Tvoj je trenutak sada došao, Asade.” Time je dao golemi poticaj dijelu sirijskih snaga koje će na kraju svrgnuti sirijskog predsjednika. Erdogan na Asadu pokazuje može li njegova zemlja primijeniti i sankcije prema onima u regiji koji ne žele nultu razinu konflikta i ujedno gradi dobre odnose s budućom vlasti. Ranije, dok je Gadafi bio na vlasti, Erdogan je i s njime imao kontakte, ali oni nikad nisu bili tako razvijeni kao s Asadom.
Ipak, vidjet ćemo još koliko je stvarno jak Tayyip Erdogan na Bliskom istoku. Svako tko se dokopa mikrofona na Bliskom istoku do besvijest ponavlja da im je uzor sekularno i moderno društvo Turske, prosperit te zemlje i Tayyip Erdogan kao lider. Ali, lako je moguće da to rade i zato što znaju da je to formula koju će progutati zapadni diplomati i javnost. Spominjući Erdogana i njegovu AK stranku, ti si islamski vođe dodaju kredibilitet. Možda Erdogan i sam ustanovi da nije baš tako utjecajan na Bliskom istoku, pa mnogima u međunarodnoj zajednici zbog toga bude jako žao.
Tayyip Erdogan je zbunio, kad je došao na vlast, i Zapad i domaću javnost. U naletu prema EU-u, poduzeo je reforme za koje desetljećima prije kemalističke vlade nisu imale političke volje, na primjer, jako je poboljšao odnose prema Kurdima, i stanje u zatvorima.
Uz podršku EU-a, uspostavio je civilnu kontrolu nad vojskom, koja, prvi put od osnivanja moderne turske države, nije više na vlasti. Vojska je to strahovito teško primila, Erdogan je prije vremena umirovio 250 časnika. U jednom momentu nije bilo jasno da li Erdogan napada na Vojsku kao čuvare laičke Turske, ali ispostavilo se da su časnici doista snatrili o tome kako da još jednom izvedu vojni udar.
Polako, sad je već u svom trećem mandatu, Erdogan se ponovo priblžava Americi, jer su odnosi bili jako narušeni za vrijeme Busheva napada na Irak, a Vojska ponovo zauzima svoje, ali izmijenjeno mjesto. U okviru NATO-a, Turska je najveća europska vojska, i druga najozbiljnija i najveća vojska u Savezu, odmah poslije Amerike. Erdogan se i tu prezentirao u dobrom svjetlu.
Ne zaboravimo, sve prodemokratske snage u arapskom proljeću za uzor su uzimale Erdogana. Turski je premijer sam krenuo na turneju po arapskim zemljama i zalagao se za sekularne države. Svakim posjetom njegov utjecaj jača i postaje apsolutno nezaobilazni saveznik Zapada, što mnogima ide na živce.
Na žalost, Erdogan ipak nije demokrat, i to je najgori element njegove vladavine. Nije njegova mana radikalizam, niti gušenje sekularizma nego ta da guši demokraciju u svojoj zemlji. Ta golema, sada i jako uspješna zemlja, na žalost, jednostavno nije demokracija. Nije se mogao razviti pravi stranački život. Ako tko želi napredovati, mora šutjeti. Strašno je da njegova vlast sistematski hapsi novinare i baca ih u zatvor. Novinari i intelektualci se masovno prisluškuju, što znači da se golemi dio državnog obavještajnog aparata bavi s time tko što izlane.
Druga mana njegove vladavine je, navodno, korupcija, poslove dobivaju oni koji su podobni i slično, ali, kako to funkcionira, barem nama ne treba objašnjavati. Ukratko, Tayyip Erdogan i dalje je na krijesti vala. Preobrazio je zemlju na bolje, kome nije stalo do demokracije,a mnogima tamo nije. Ali, mnogima i jest. Ako propadne, to će biti zbog vlastitih mana kod kuće, a ne zbog vanjske politike.
Globus/DEPO PORTAL/a.k.