Krešimir Zubak sa Alijom Izetbegovićem i Franjom Tuđmanom u Daytonu, Ohio, 1. novembra 1995.

Piše: Krešimir ZUBAK (balkans.aljazeera.net)

Trebalo je proteći stanovito vrijeme nakon što je u Daytonu parafiran Mirovni sporazum za Bosnu i Hercegovinu, kako bi se spoznalo da je on, promatran kroz njegov četvrti dodatak (Anex 4), koji nosi naziv Ustav Bosne i Hercegovine, najblaže kazano, nepovoljan za Bosnu i Hercegovinu.

Moglo je to biti jasno još daleke 1995. godine svima onima koji imaju iole stručnih znanja o ustrojstvu i funkcioniranju država, ili koji poznaju političku povijest ovog dijela Europe i mentalitete naroda koji na tom području žive, ili, pak, koji imaju imalo izgrađene standarde etičnosti i osjećaj pravednosti.

Nažalost, malo je bilo onih koji su imali snage javno kazati kako je takav ustavni aranžman samo prividno riješio bosanskohercegovačku krizu nastalu raspadom bivše SFRJ. U jednih koji su to znali i osjećali prevladao je goli oportunizam. Drugi su se branili argumentom: važno je zaustaviti rat. Da, važno je bilo što prije zaustaviti krvavi rat, ali je isto tako bilo važno postići sporazum koji će osigurati mirnu budućnost, koje, evo, nemamo. A nije da se nije moglo. Ako je rat bio prekinut da bi se pregovaralo, nije li se već tada moglo doći do boljeg rješenja? Tvrdnja nekih kako nije netočna je pusta isprika.

Sve do 1995. godine znanstvena disciplina koja se bavi općom poviješću država i prava nije zabilježila takav oblik unutarnjeg uređenja jedne države. A znanstvene discipline koje se bave ustavnim pravom i političkim sustavima ne poznaju takav oblik organizacije i funkcioniranja vlasti koja ne osigurava političkoj manjini samo pravne instrumnte za zaštitu svojih prava i interesa, već toj manjini daje moć da potpuno blokira državni sustav vlasti. Upravo to navelo je jednog od visokih predstavnika međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini da se metaforički izrazi kako je tim ustavom zapravo na Bosnu i Hercegovinu navučena ludačka košulja. Netko tko je bio ovlašten i zadužen da implementira u ime međunarodne zajednice Dejtonski sporazum dao je takvu njegovu kvalifikaciju!

Velike i male sile

Povijest Bosne i Hercegovine zorno dokazuje kako je njezino područje, u cjelini ili dijelom, stoljećima bilo objekt posezanja velikih i malih sila. Zbog toga, a kako se to ne bi događalo i u budućnosti, od izuzetne važnosti za političku i sigurnosnu stabilnost područja jugoistočne Europe jeste rješenje pitanja zvanog Bosna i Hercegovina, odnosno od  ključnog značaja  je očuvati njezino teritorijalnu cjelovitost. No, ta cjelovitost ne može se osigurati, bar ne trajno, pod prisilom i stalnim tutorstvom velikih sila. Ona - Bosna i Hercegovina - mora se izgraditi kao samodrživa zajednica.

To se, poznavajući mentalitete naroda koji u njoj žive, može postići, prije i iznad svega, pravednim unutarnjim uređenjem, koje stavlja u jednakopravan položaj njezine konstitutivne narode i građane. Tek poslije toga se može govoriti o funkcionalnosti, ekonomičnosti i drugim faktorima značajnim za ustroj države. To je tako i to treba uvažavati kao realnu činjenicu. Ovakav ustavni aranžman to ne uvažava. Dapače, on je nepravedan. Značajna većina građana Bosne i Hercegovine osjeća i, nažalost, u realnom životu doživljava postojeće uređenje kao ozakonjenje rata. I sve dok je tako Bosna i Hercegovina neće biti samoodrživa.

Drugi problem koji iz njega proistječe jeste u tome što su sporazum u Daytonu neki njegovi sudionici prihvatili s uvjerenjem da Bosna i Hercegovina već u bliskoj budućnosti neće opstati. Po njihovom uvjerenju, istina javno neizrečenom, prihvaćeni ustavni aranžman samo je početna i polazna osnova za podjelu Bosne i Hercegovine. Dokaz tome vidjeli su i u reguliranoj mogućnosti uspostave specijalnih veza (što su oni smatrali eufemizmom za konfederalne veze)  između Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske, s jedne, odnosno Republike Srpske i Republike Srbije (ondašnje Savezne Republike Jugoslavije), s druge strane. Možda ne više s tolikim uvjerenjem, ali s tom namjerom djeluju i takav dugoročni cilj imaju vrlo snažne političke snage unutar i van Bosne i Hercegovine. Te snage će djelovati sve dotle dok postoji ustavni okvir koji takvu mogućnost ostavlja otvorenom.

E, sad. Mene, kao sudionika dejtonskih pregovora koji je jedini odbio njegovo parafiranje, uoči svake njegove godišnjice iz medija pitaju čime sam se tada rukovodio. Iskren da budem, nisam ja tada kao argumente isticao sve ono što sam naprijed naveo. Vodile su me emocije. Osjećao sam duboku nepravednost i veliko razočaranje činjenicom da se honoriraju oni koju su rat prouzročili, kao i da se glavni sponzor mirovnih pregovora tako olako odrekao svojih obećanja i datih garancija i ne uvažava legalno uspostavljeno uređenje u Federaciji Bosne i Hercegovine.

Prekršeno obećanje

O čemu se radi? Sponzor dejtonskih pregovora prije toga bio je sponzor i pokrovitelj vašintonskih pregovora i sporazuma koji je iz njih proistekao. Bio sam sudionik tih pregovora. Sporazum smo postigli, uz čvrsta obećanja i garancije pokrovitelja da će osigurati njegovo praktično provođenje u svim njegovim dijelovima. Temeljna odredba tog sporazuma, koja je kasnije ugrađena u Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, bila je odredba po kojoj područje Federacije Bosne i Hercegovine čine oni krajevi Bosne i Hercegovine u kojima Hrvati i Bošnjaci, kao konstutivni narodi, čine većinu po popisu stanovništva iz 1991. godine.

Kao izabrani predsjednik Federacije Bosne i Hercegovine, otputovao sam u Dayton s mandatom da štitim Ustav Federacije Bosne i Hercegovine i imperativnim nalogom političkih predstavnika hrvatskog naroda da Bosansa Posavina mora ostati unutar Federacije Bosne i Hercegiovine. Taj imperativni nalog činio mi se suvišnim. Znao sam da samo Parlament Federacije Bosne i Hercegovine može mijenjati područje Federacije Bosne i Hercegovine definirano Ustavom, a bio sam i čvrstog uvjerenja da će pokrovitelj mirovnih pregovora održati svoje washintonsko obećanje.

Nije. Dejtonskim sporazumom drastično je prekršen Vašingtonski sporazum. Ja takvo nešto nisam mogao prihvatiti ni s obzirom na dužnost koju sam obnašao, a i onako, čisto ljudski. Osjećao sam se prevarenim. I danas mislim da nismo smjeli iznevjeriti one koje smo predstavljali. I danas mislim da se datih obećanja treba držati, osobito u pitanjima koja za nekog život znače. Ali, to je već pitanje morala i odgoja, za ne?

(Al Jazeera Balkans, DEPO PORTAL/md)