Za razliku od klimatskog satelita NASA-e, nazvanog UARS, koji je pao u Tihi ocean krajem septembra, smatra se da će dijelovi njemačkog satelita 'preživjeti' i udariti u Zemljinu površinu.

Stručnjaci procjenjuju da je riječ o olupinama teškim ukupno oko 1,6 tona. Procjene u slučaju UARS-a zadržavale su se na oko pola tone 'svemirskog otpada'.

Rendgenski opservatorij ROSAT trebao bi se raspasti prilikom ulaska u atmosferu, no neki veliki dijelovi vjerojatno će izdržati visoke temperature koje se pritom razvijaju te izbjeći izgaranje.

Izgledi da neki dio s ROSAT-a pogodi nekoga na Zemlji su 1 prema 2000, što je nešto veći rizik od 1 prema 3200, koliko je vrijedilo za krhotine NASA-inog UARS-a.

S obzirom da se orbita ROSAT-a pruža između 53. paralele sjeverno i južno te pokriva široke prostore planeta, dijelovi satelita mogu pasti na širokom prostoru od Kanade do Južne Amerike.

'Buduće letjelice u orbiti vjerojatno će morati zadovoljiti strože kriterije koji će ograničiti količinu otpada u slučaju pada na Zemlju, ali na to ćemo morati još neko vrijeme pričekati', rekao je Richard Crowther, stručnjak za svemirski otpad iz britanske Svemirske agencije.

'Dosad smo dizajnirali satelite da izdrže teške uslove u svemiru, a nismo mnogo razmišljali o njihovom destruktivnom povratku. Ubuduće, morat ćemo pronaći ravnotežu i osigurati da ono što se vraća bude uništeno u atmosferi i ne udari u Zemljinu površinu', rekao je Crowther za BBC.

(tportal, Blin/sb)