Piše:  Slavo KUKIĆ

Iza nas je još jedna sesija Igmanske inicijative. Još jednom su, ovaj puta u glavni grad istočnih nam susjeda, od civilnoga društva bukvalno privedeni predsjednici država tzv. Daytonskoga četverokuta. Ali, ovaj se put skupu pridružio i evropski komesar za proširenje Stefan Fuele. I time, dakako, moćnicima dao do znanja na čijoj se, što se ideja tiče, strani nalazi. Neovisno, međutim, o tome ljudski je priznati – sve odreda ih je lijepo bilo slušati. Sve to, ali samo dijelom, treba zahvaliti temi beogradske sesije. A u nekadašnjoj zgradi SIV-a razgovaralo se o evropskim perspektivama zemalja regiona. Dio zahvala, potom, ide i na adresu evropskoga komesara. Jer, pred njim je trebalo demonstrirati evropsku zrelost zemalja zapadnog Balkana. Zanemariti, međutim, ne treba ni stvarne promjene u glavama političkih moćnika ovih prostora.

Kako se, međutim, oteti dojmu da se u javni prostor sve intenzivnije gura ksenofobija i netrpeljivost, pa i neka vrsta rasne teorije i fašizma u najogoljelijoj formi? Više se, primjerice, i to s najviših točaka piramide političke moći, uopće ne ustežu od kvalificiranja BiH kao „zamorčeta na putu bez povratka“. Svijetu se, potom, ne libi u brk skresati kako nastavlja s „eksperimentom zvanim BiH, bez obzira koliko se on puta pokazao neuspješnim i uprkos tome što su kemijski elementi u BiH nespojivi”. A „svojima“ se, i to bez imalo sustezanja, sve agresivnije poručuje kako “treba biti još malo strpljiv u iščekivanju da se BiH u nekom budućem periodu raspadne”!

Za bh. uho, pak – barem što se mene tiče – najljepše je bilo slušati Crnogorce. I one iz vlasti i one iz nevladina sektora. Prvo je snažniju potporu BiH od svih zatražio crnogorski kopredsjedavajući Igmanske inicijative. Od poglavara triju susjednih država je tražio prepoznatljiviju potporu njezinoj suverenosti od one koju trenutno iskazuju. A prisustvo  evropskoga komesara Lukovac iskoristi da u ime ove zemlje zahtjev ispostavi i EU – da snažnije nego do danas podrži njezino napredovanje na putu prema evropskim integracijama. Samo kojih pedesetak minuta nakon njega potpora je, i to bez i najmanjeg diplomatskog uvijanja, Bosni i Hercegovini kao, kako se izrazi, trajno suverenoj, efikasnoj i ekonomičnoj državi, došla i od predsjednika crnogorske države.

Javnost je, dakako, dozirana informacijama o onome što iz Beograda poručiše gospoda predsjednici. U zapećku je, međutim, barem je moj dojam, ostala temeljna ideja beogradske sesije – nordijski model kao preporuka za vlastitu zajedničku budućnost. A njegov smisao je – zbog svega zajedničkog što zemlje evropskog sjevera dijele, kako u obrazovanju, jeziku i kulturi, tako i u svim drugim sferama života – u ostvarivanju maksimuma međusobne suradnje i umreženosti, i sve to s ciljem da se život, rad i biznis u čitavom regionu učini atraktivnijim, a pozicija država članica na međunarodnom planu jačom.

Mnogo zajedničkog, isprepletenog i umreženog je, pošteno govoreći, i na prostorima zapadnog Balkana. I u jeziku i u kulturi i u povijesnom i mentalnom kodu. A to, opet, znači da bi se od nordijaca, ako je pameti, moglo štošta i naučiti. Ne dvojim, dakako, da bi me se zbog ovoga moglo i na križ pribijati. Da bi mi se, recimo, mogla imputirati ambicija ponovnog uskrsavanja Jugoslavije. No, po srijedi uopće nije to. Potpuno suprotno, želimo li biti dio velike evropske obitelji, evropski standardi moraju postati i naši vlastiti. A jedan od njih je, nema sumnje, i kultiviranje međusobne komunikacije i suradnje.

Jesmo li, međutim, za takav iskorak i spremni? To mi je pitanje, na izvjestan način, postavljeno i u beogradskim razgovorima. Nije, priznajem, da mi se takve ideje ne sviđaju. Dapače. No, objektivno govoreći, njihova materijalizacija neće ići bez poteškoća. Rušiti je, uostalom, uvijek, posebice što se društvenih odnosa tiče, relativno jednostavno – neovisno o tome događa li se ono kao čin povijesnog silovanja ili, pak, kao u slučaju BiH, ima predznak svojevrsnog kontinuiteta. Građenje je, međutim, i sporije i mukotrpnije. Ako su za svaki novi milimetar unutar jednog društva potrebne godine, zamislite koju Golgotu savladati treba u regionu opterećenom međusobnom mržnjom i ubijanjem. A takav je, bez ikakve dvojbe, region daytonskoga četverokuta.

Ni na kraj mi pameti nije pomisao kako je skandinavizacija, zapravo europeizacija prostora zapadnog Balkana Sizifov posao. Ali, ruku na srce, nije to ni posao za jedan dan. Potpuno suprotno. Za skandinaviziranje prostora bivše Juge trebati će i vremena i energije. Ali i koordiniranog djelovanja i mase drugih pretpostavki. Morati će se, primjerice, pronaći odgovor na pitanje kako mijenjati sustav vrijednosti prema onom koji omogućuje skandinavizaciju prostora zapadnog Balkana. A to, ruku na srce, nije posao za jednu generaciju. Jer, ta promjena znači promjenu mentalnoga čipa svjetine koja prostor nastanjuje.

Igmanska se inicijativa za takvu promjenu može žrtvovati. Sve ove godine, uostalom na tome svesrdno i radi. Podržavati je mogu – iako za to ne bih stavio ruku u vatru – i svi ostali dijelovi civilnoga drštva. Ali, učinak svih njih je samo učinak prosvjetitelja – dakle, i odložan i nedostatan. A to, opet, znači da bez izvanjskih poticaja ni ne može dati učinke koje bi mnogi mogli priželjkivati. Što, onda, nalaže obvezu traganja za odgovorima na pitanje kako osigurati potporu centara političke moći, potporu koja omogućuje djelovanje na promjeni balkanskog, plemenskog prema europskom sustavu vrijednosti?

Ni na kraj mi pameti ambicija da takve odgovore ponudim već sada. Nisam siguran da će do njih biti moguće i stavljanjem u pogon kolektivnog uma. No, da će biti vraški teško – hoće. Jer, europeizaciju zapadnog Balkana, i pojedinačnih društava i svih njih kao cjeline, nije moguće zamisliti bez pretpostavki koje u svome beogradskom istupu markira i hrvatski predsjednik. Bez, kako on istače, odgovornosti, povjerenja, solidarnosti, kompromisa, optimizma i hrabrosti onih koji pojedinačne države i društva vode. Bez, još konkretnije, nacionalnih – čitaj „državnih“ – političkih elita.

Imamo li, pak, takve elite? Definitivno – ne. Pogledajte, uostalom, svakodnevno zaglupljivanje svjetine od onih koji procesima sami upravljaju. I, što na sve to reći? Evo što je po srijedi necivilizacijsko javno komuniciranje. Evo što se radi o javnoj komunikaciji protiv vlastite države i komunikaciji koja sije strah. Kako se, međutim, oteti dojmu da se u javni prostor sve intenzivnije gura ksenofobija i netrpeljivost, pa i neka vrsta rasne teorije i fašizma u najogoljelijoj formi? Više se, primjerice, i to s najviših točaka piramide političke moći, uopće ne ustežu od kvalificiranja BiH kao „zamorčeta na putu bez povratka“. Svijetu se, potom, ne libi u brk skresati kako nastavlja s „eksperimentom zvanim BiH, bez obzira koliko se on puta pokazao neuspješnim i uprkos tome što su kemijski elementi u BiH nespojivi”.

A „svojima“ se, i to bez imalo sustezanja, sve agresivnije poručuje kako “treba biti još malo strpljiv u iščekivanju da se BiH u nekom budućem periodu raspadne”!

Ovo je, prepoznajete, retorika koju sve intenzivnije promovira banjalučki politički krug okupljen oko najmoćnijeg čovjeka manjeg entiteta, ali i BiH kao cjeline. No, nije on usamljen. Slične se poruke, recimo, daju iščitati i u izjavama Čovićeve političke družine. Jedna od njih je, uostalom, dana i ovih dana. A autor joj je, ako je se dobro sjećam, bivša predsjednica Federacije. Koja također poručuje da je ovakva BiH neodrživa. Nije to, doduše, tako eksplicitno kao u njezina banjalučkog mentora, ali nije ni daleko od temeljne ideje koju on gura. Na istom fonu su, potom, i najnovije akcije zastupnika općinskoga parlamenta u Livnu. Koji, pojasnimo – valjda zadovoljni odnosom prema sunarodnicima u Posavini i svim ostalim dijelovima Dodikova begovata – traže raspisivanje referenduma o izdvajanju općine iz  ustavopravnog poretka Federacije BiH i pripajanja Republici Srpskoj.

E sad, koliko takvi trendovi imaju veze s idejom skandinavizacije koja nam se preporuča i na kojoj istrajava Igmanska inicijativa? Baš nikakve. I ne samo to. Zbog navedenih trendova destrukcije ideja skandinavizacije djeluje sve manje kao realan projekt, a sve više kao utopistička konstrukcija i bez izgleda na ozbiljenje dok god je izložena giljotiniranju od strane balkanskih plemenskih bratija. A one su, barem za sada, i više nego dovoljna kočnica bilo kakvoj promjeni na evropskom fonu vrijednosti.

DEPO PORTAL/a.k.