Dario Džamonja ostat će upamćen po kratkim pričama i hronikama.
Dario Džamonja Daco već je za svog života bio urbani mit; nikada prije ali i poslije njega Sarajevo nije imalo boljeg pisca kratke priče ovdašnje „džungle na asflatu“. Njegove predratne priče objavljivane u raznim samoizdanim izdanjima imale su anotologijski oreol, dok su ga njegovi ratni i postratni rukopisi iznijeli na pijedestal savremene bosanske književnosti.
Džamonja nikada nije pisao o velikim bitkama i historijskim ličnostima, misijama i utopijama, nacionalne ideologije su mu bile strane; sve to je činilo Darija Džamonju netipičnim predstavnikom ovdašnje književne scene na kojoj su posljednjih pedesetak godina vladali neki čudni tipovi epske širine i zahvata, pisci koji su svoje plemenske porive smještali u urbani milje Sarajeva i dobroćudne Bosne.
Upravo će takvi izazvati i rat kojeg još uvijek pamtimo, a pamtićemo zauvijek tuce pisaca koji su mastionu i pero zamijenili kalašnjikovima i vrelim topovima.
Iza Džamonje su ostale knjige kratkih priča: ,,Priče iz moje ulice", „Zdravstvena knjižica", „Drugo izdanje", „Priručnik", „Oni dani", „Prljavi veš", „Pisma iz ludnice"...
Ove zbirke su isječci iz života, iskreni, duhoviti i potresni. Po mišljenju kritičara pisao je uvjerljivo, neposredno, s jakim osjećajem za anegdotu i atmosferu s izuzetno živim dijalogom.
Džamonja je bio i kolumnist u časopisima „Slobodna Bosna", „Večernje novine", „Naši dani", „Oslobođenje", „Valter" i „Valter ekspres", te urednik u časopisu „Lica".
Dobitnik je nagrade „Veselin Masleša" za najbolju knjigu proze 1985. godine i nagrada „Found l'rec Expression Award" 1993. godine, ,,Writes Club Madison II Prizefor Non-liction" 1994. godine te otkupne nagrade za poeziju „Madison" 1996. godine.
(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/em)