Piše: Adnan LUGONIĆ

51. Internacionalni teatarski festival MESS zatvoren je dvjema predstavama u režiji Olivera Frljića – „Otac na službenom putu“ (Atelje 212) i „Pismo iz 1920.“ (BNP Zenica i MESS). Uz ovu posljednju su se vezivale (ispostavit će se bezrazložno) mnogobrojne kontraverze o kojima su mediji predano pisali tokom većeg dijela Festivala, a koje nemaju baš previše veze sa samim teatrom. „Sukob“ na relaciji Frljić – Hadžihafizbegović učinio je da, posljednje večeri, izvedbe proteknu u netipičnom okruženju za jedan pozorišni festival, pa su tako publiku na vratima Narodnog pozorišta Sarajevo i SARTR-a, te u foajeima istih, dočekali zaštitari spremni da „noć visokog rizika“ (mnogi su je upravo tako okarakterisali) protekne u najboljem redu. Međutim, njihovo prisustvo je imalo priličan kontra-efekat – izazivalo je nelagodu. Nažalost, da nije bilo tog „sukoba“, pitanje je po čemu bismo pamtili ovogodišnji MESS. Ovako, stvoren je mit od predstave, koja, po svemu sudeći, neće biti zapamćena kao veliki umjetnički čin.

Već na jubilarnom, 50. MESS-u bila je očita manjkavost selekcije, koja je ove godine samo potvrdila prošlogodišnju tendenciju pada. Teško da se može dokučiti jasan odgovor šta je razlog tomu. Vjerovatno bi se, što je postalo običaj kod nas, organizatori pozvali na nedostatak novca, nerazumijevanje i nebrigu političkih institucija za kulturu, nedovoljnoj osviještenosti velikih kompanije da pomognu važne kulturne događaje, etc. Ali, kako onda objasniti činjenicu da od 32 predstave, koliko ih je gostovalo ove godine (valjda i to nešto košta?!), malo koja zaslužuje da bude na festivalu uz koji stoji odrednica najstarijeg i najznačanijeg teatarskog regionalnog festivala. Možda je, na kraju krajeva, problem u nama koji očekujemo da nam MESS dovede najbolje evropske, odnosno svjetske predstave, pa makar ih u progaramu bilo ne tridesetdvije, već „samo“ pet kao što je slučaj na Festivalu svjetskog kazališta u Zagrebu koji je više opterećen kvalitetom, nego kvantitetom. Ili bismo trebali biti zahvalni na onome što nam je ponuđeno, ne sumnjati u seletorske odluke, ne pristupati kritički kako predstavama, tako ni programskoj orijentaciji festivala? Jer, vrijeme je krize pa se pomirimo s onim što nam se nudi!

„I dalje smo ambiciozni i ne posustajemo, a uprkos općoj kulturnoj kataklizmi, MESS neće u ambis“, rekao je u najavi Festivala direktor Mustafić. Bojim se da i MESS ide ka toj kataklizmi i da je ambis sve bliže. Hoće li se spasiti, tek ćemo da vidimo. Nadati se da hoće, pošto je tih nekoliko dana jedina radost za sve zaljubljenike u teatar...

„Izliječimo mrak kulturne politike svjetlom! Svjetlom otvorimo 51. MESS!“, kazao je direktor MESS-a Dino Mustafić na ceremoniji otvorenja, i tada je većina prisutnih upalila baterijske lampe. Na kraju je od svjetla ostalo samo to. Neke od predstava (npr. „Hipermnezija“, „Gardenija“, „Otac na službenom putu“, „Kad sam bio mrtav“, „Pinokio u nevolji“, „Leonce i Lena“) i pored svojih nedostataka su ipak uspjele da nakratko daju određenu dozu vedrine i učine da aktivna publika, koja je iz noći u noć išla iz teatra u teatar, ne požali što je većinu vremena, tokom tih deset dana, provela gledajući predstave. Ako je MESS „naš prozor“ ka svjetskoj produkciji, onda imamo razloga za pesimizam. Prema odgledanom, možemo zaključiti da se teatar nalazi u velikoj kreativnoj krizi, da se većina toga svodi na često nejasne rediteljske koncepte i da klasici nisu više tako zanimljivi (ove godine nijedna predstava na MESS-u nije rađena prema nekom klasičnom dramskom tekstu, izuzev Buchnera), te da teatar ide u smjeru dokumentarizma, ispovijesti, i da pokret i savremeni ples počinju imati primat nad rječju. Ono što je u svemu tome optimistično je to da mladi ljudi koji se žele iskreno baviti teatrom mogu pomjeriti stvari s mrtve tačke kako na bh. sceni (koja je odavno u krizi), tako i na evropskoj.         

„I dalje smo ambiciozni i ne posustajemo, a uprkos općoj kulturnoj kataklizmi, MESS neće u ambis“, rekao je u najavi Festivala direktor Mustafić. Bojim se da i MESS ide ka toj kataklizmi i da je ambis sve bliže. Hoće li se spasiti, tek ćemo da vidimo. Nadati se da hoće, pošto je tih nekoliko dana jedina radost za sve zaljubljenike u teatar i mjesto gdje studenti akademija mogu dobiti relevante pokazatelje o razvoju savremnog teatra. Također, bez jakog MESS-a teško da može doći i do promjena u monotnoj bh. teatarskoj svakodnevnici.

Evidentno je da je iz godine u godinu kvalitet programa sve slabiji, a nema ni velikih teatarskih imena koji su ranijih godina činili okosnicu programa. Čini se da su i MESS-u potrebne promjene kako bi se izvukao iz prosječnosti i vratio stari dignitet.

(DEPO PORTAL)