Piše: Branko Malić (e-novine)

Kada snalažljiv srednjoškolski profesor filozofije želi spasiti sat koji se raspada zajedno s pažnjom njegovih mladih slušatelja, on obično poseže za tzv. fundamentalnim pitanjem tipa: što je ljubav ili, pak, što je smrt? Ako je stvarno dobar, bit će precizniji i predočiti slušateljima dilemu kao, recimo: što vas više zanima, ljubav ili smrt? Budući da zna kako je odgovor uvijek ono drugo, on može nastaviti s konačnim pitanjem na koje ni on ni njegovi učenici ne znaju odgovor. On će ih, naime, upitati: zašto? Da bi čovjek na takav način rano ujutro naveo tridesetak adolescenata da ga slušaju, on mora biti svjestan nečeg što svi oni – i učenici i on – imaju zajedničko. To je u ovom slučaju jedno pitanje na koje ne znaju odgovor. I jedno svojstvo čovjeka koje to pitanje otkriva, naime njegova fascinacija onim što naziva najvećim zlom za koje zna. Riječ je dakle o problemima koje se ponekad naziva fundamentalnim ili iskonskim. Imajući u vidu da se filozofija danas neumitno gubi iz društva, možemo međutim bez problema zamisliti i da ih je postavio profesor jezika i književnosti. Jer književnost je ipak slobodna od stroge metodičnosti ove discipline duha koju suvremenost ne prepoznaje, a pitanja joj sasvim dobro mogu biti jednaka njezinima. I, što je najvažnije, nitko ne pokušava dokazati kako njezin predmet ne postoji, pa da je, shodno tome, i nemoguća ili promašena.

No, je li stvar doista tako jednostavna?

U jezičkom prostoru – nekad Jugoslaviji, danas „regiji“ – u kojem se govori par različitih jezika koje unatoč tomu svi, barem na semantičkoj razini, razumiju, javljaju se glasovi koji tu prividnu jednostavnost raslojavaju u svoj njezinoj kompleksnosti. Jer stvar ni u kom slučaju nije jednostavna. I, treba dodati, ona nije ni malo benigna. To je propozicija od koje polazi i sarajevski književni list Sic!, časopis za „po-etička istraživanja i djelovanja“, o kojem će u nastavku biti riječi.

Novi zahtjev pred književnom kritikom

Sic! je časopis studenata književnosti sarajevskog Filozofskog fakulteta pokrenut u lipnju 2009. godine kao list koji bi se imao baviti širim spektrom društvenih pitanja, s naglaskom na književnost. Danas, međutim, nakon što je izašao deveti broj, ovaj list je u potpunosti doživio sužavanje forme na mjeru književne kritike i eseja. Ono što pritom može ugodno iznenaditi zainteresiranog čitatelja jest činjenica da je sužavanje forme ne samo zadržalo relevantnost Sic!-a za vanknjiževne fenomene, nego ju je produbilo do te mjere da u rukama ovih autora književna kritika uzima na sebe obaveze koje joj se danas uobičajeno ne propisuju.

Kako bi objasnili što je to novo izašlo na vidjelo s pojavom Sic!-a, vratimo se na ilustraciju s početka. Zbog čega tvrdnja da predmeti koje književnost dijeli s filozofijom mogu doći u pitanje ili, iz drugog ugla, odakle nam opravdanje za nju? Nije li književno stvaranje nedvojbeno slobodno od akademskih uzusa unutar kojih se filozofija već dvjesto godina kreće? Odgovor je: da, slobodno je, barem dok ga se netko ne sjeti profesionalizirati i postavi uvjete njegovog financiranja, kao što je slučaj s filozofijom.

Ali to je sporedno. Pravi je problem, naime, slijedeći: znači li to da je ono slobodno i od svih drugih ograničenja? Ili, što je u osnovi isto, znači li to da je ono odgovorno? To nipošto ne slijedi iz ovih premisa; točnije, to nije stvar silogizma, premda nekome tko slabo poznaje logiku može tako izgledati. Riječ je, naime, o mjeri prema kojoj se određuje koliko je književno stvaranje uspjelo izraziti nešto što nije proizvoljni konstrukt na koji se može nalijepiti etiketa, pa i cijena, nego postoji kao zbiljski problem i nalog za pisanje. Nešto, naime, što izaziva rezonanciju u vremenu, situaciju u kojoj se lome ili barem omekšavaju rubovi samorazumljivosti svijeta i pokazuje jedna sasvim nova, slobodna, perspektiva. Kada su u pitanju „vrhovi“ suvremene književnosti u „regiji“, redakcija Sic!-a i autori okupljeni oko časopisa, bez ikakve zadrške odgovaraju kako takva književnost tome zahtjevu, pa čak ni svom imenu, nije dorasla. Štoviše, ona pokazuje tendenciju k stanovitom zatvaranju, totaliziranju, prostora u kojem bi se tome dorasla književnost mogla ispoljiti. Sic! u toj pretpostavci naizgled nije usamljen. Ona, ako je izražena površno, također nije ni neki osobiti novum našeg doba, pa ni prostora Bosne i Hercegovine i „regije“ uopće. Uostalom svaka je epoha mogla čuti pokoju lamentaciju o vlastitoj površnosti. No ono što izdvaja dijagnozu koja se provlači kroz dobar dio eseja i književnih kritika sa stranica ovog lista jest jedno danas uglavnom zanemareno dostignuće navodno upokojene moderne. Ona je, naime, u velikoj mjeri potkrijepljena argumentima. Riječ je, dakle, doista o tezi, a ne naprosto o k nebesima vapijućim evokacijama ili paušalnim izrazima netrpeljivosti, težnji jednog svjetonazora u zapećku da zamijeni onaj koji je u žiži pozornosti.

Tvrdnja od koje polazi redakcija Sic!-a jest da književnost prije raspada Jugoslavije stoji kao svojevrsni svjetionik duha unutar brutalnog doba dvaju svjetskih ratova i represije komunističkog režima koja je tijekom vremena sve više prelazila u svojevrsnu latenciju, da bi na koncu, uslijed njezinog naglog otpuštanja uzdi, došlo do provale navodno upokojenih, strogo kontroliranih nacionalizama i vladavine kaosa kojoj se već dvadeset godina ne nazire kraj. Što se, dakle, misli pod tom pomalo izraubanom nautičkom metaforom o duhu kao izoliranom svjetlu na mračnom moru? Očigledno to da ono treba poslužiti kao putokaz za izlazak iz nekog nepoželjnog stanja, ili barem, ako ćemo biti pesimisti, pružiti estetificirani uvid u njega; uvid u prostor i vrijeme u kojem ćemo se utopiti.

Po-etika i ljudi-koji-čuče-na-stupovima

Otud kada redakcija definira svoj rad kao po-etičko istraživanje, tada se tom, doduše etimološki prilično nategnutom, semantičkom gestom želi pokazati da Sic! književnost promatra kao fenomen u kojem su estetska i moralna svrha na neki način fundamentalno povezane. To, čini se, treba shvatiti prije kao problem nego kao propis. Ono što bi mogli definirati kao „etičko“ u „po-etici“ koju zahtjeva ovaj časopis, jest naprosto odgovornost vezana uz stvaranje književnog djela koje pretendira iznošenju neke istine, dosljednost i doraslost autora onome što govori. Taj zahtjev, međutim, samorazumljiv kakav nekome može izgledati, zapravo je revolucionaran događaj u duhovnom prostoru „regije“. On takav nije zbog toga što ga je Sic! prvi postavio. On je takav jer je na njegovim stranicama prvi put jasno definiran.

Konkretno postavljanje pitanja odgovornosti, naime, nije isto što i propovijedanje iste koje je u poratnom dobu postalo opće mjesto. Kako bi ilustrirali što misle autori iz Sic!-a, označivši primarno što ta odgovornost nije, promotrit ćemo kako joj pristupa malobrojna, ali glasna društvena skupina koja, na žalost, igra važnu, da ne kažemo presudnu, ulogu u književnom, pa uopće i u javnom životu današnjice. Ona jednako voli izraz 'odgovornost', a nalik je pomalo drevnoj asketskoj sljedbi, ljudima koji su u potrazi za istinom, odnosno Bogom, napustili društvo i nastanili se na vrhovima stupova u pustinji. Ti stanovnici stupova, po naški: kolumnisti, imaju svoj pandan u autorima „društveno angažiranih“ kolumni dnevnih i tjednih listova. Razlika između ovih post-modernih eskapista i njihovih drevnih asketskih prethodnika nije toliko u motivu – i jedni i drugi uzdigli su se nad ljudsku gomilu zbog navodno preosjetljivog duhovnog njuha - koliko u sasvim svjetovnoj činjenici da ovi suvremeni svoju askezu razumijevaju ujedno i kao radno mjesto. No to ne znači da propovijedi nedostaje. Naprotiv, čitatelj koji slabo čuje na lijevo, sasvim će dobro čuti na desno uho, pa treba doista biti potpuno gluh i ostati bez jasnog mišljenja, „opinijona“, o svijetu koji posreduju tiskani i elektronski mediji. Štoviše, „mišljenje“ se nudi na tjednoj, a katkad i na dnevnoj osnovi, u obliku koji je svima jasan, odnosno u obliku koji bez problema može izazvati slaganje ili nervozu. Jedino, na žalost, što opinijon po definiciji ne može ponuditi jest istina, ona jednostavna tvrdnja koja će, kad je se jednom iznese, vrijediti nešto duže od par dana ili čak i koju godinu, da ne kažemo epohu. K tome, od antike je poznato da istina nije u slaganju (lagodi) ili neslaganju (nelagodi). Ona je u tome da se za ono što nije ne kaže da jest, i da se za ono što jest ne kaže da nije.

Imajući u vidu to da su mnogi kolumnisti u „regiji“ ujedno književnici, njihovo je društveno djelovanje dobar uzorak za demonstraciju onoga što redakcija Sic! ne podrazumijeva pod po-etičkim pozivom književne kritike. Naime moralizatorska kolumnistička djelatnost sasvim dobro oslikava prividnu provokativnost i slobodarstvo onoga što se danas naziva književno stvaranje, osobito stoga što literarna produkcija kolumnista u velikoj mjeri slijedi i nadopunjiva njihov novinarski rad. Ta je djelatnost, navodno, angažirana. Ona upozorava na društvenu nepravdu, najčešće u shematiziranim pojmovnim – zapravo binarnim – sklopovima nacionalizma, šovinizma, primitivizma i sličnih aberacija s jedne, i interkulturalizma, dijaloga, građanstva, demokratičnosti i sličnih parola s druge strane. Za svaku društvenu aberaciju pronalazi se odgovarajuća parola, jednako kao što se za svaku političku poziciju nađe opozicija. Na taj način nastaju prividno suprotstavljeni parovi nula i jedinica kao što su ljevica i desnica, ili, točnije, lijevi i desni intelektualac. Samo po sebi to je sasvim dosljedno. Postaviti afirmaciju, znači pretpostaviti negaciju. No ono što upravo fascinira u svojoj ludosti je jednostavna činjenica da i jedno i drugo, obje nepomirljive suprotnosti, egzistiraju na jednakoj osnovi, konkretno unutar istih novina ili unutar iste društvene strukture, pa na koncu i unutar istog čovjeka. Tako, recimo, može doći do situacije da tekući „najveći živući pisac“ i kolumnist hrvatskog tabloida istodobno može lamentirati nad propadanjem i ukidanjem kulturnih rubrika u tisku, i u svom matičnom listu objavljivati voluminozne članke u kojima, u stilu Oprah Winfrey, preporučuje djela njemu prijemčivih autora, kao i upute za čitanje vlastitih knjiga. Kulturni prostor nad čijim se urušavanjem zgraža očigledno je dakle isti onaj prostor koji u dobroj mjeri on sam izgrađuje. Jednako tako, sasvim banalan logički prigovor može se uputiti gotovo svim ljudima-koji-čuče-na-stupovima našeg doba. Njihov diskurs uvijek teži apsolutnoj općosti, odnosno smjera obraćanju nekom totalitetu, pa se govori, primjerice, o Hrvatima, prosječnim ljudima, malim ljudima, nekom običnom svijetu, o nekim „nama“.

Takav pristup, sasvim legitiman u svojoj površnosti, načelno je lišen jedne komponente koja bi ga učinila dosljednim, pa tako i održivim. On naime, svjesno ili nesvjesno, propušta uvrstiti konstantu 'Ja' u varijablu. Time se postiže to da kolumnistička savjest društva na minhauzenovski način, povlačeći se za kosu, izvlači sebe iz duhovne močvare kojoj se obraća i nad kojom se zgraža. No veliki lažac je postao besmrtna figura književne satire upravo zbog toga što ga u tome nitko ne shvaća doslovno, a autori o kojima je riječ sebe očigledno ozbiljno shvaćaju. U tome nisu potpuno u krivu, jer situacija jest ozbiljna. Ona sasvim realno zatvara mogućnosti drugačijeg, pa eventualno i dosljednog, govora o našem dobu. To zatvaranje je dijelom simboličko, odnosno sastoji se u nametanju frazeologije kojom se tumači svijet, i obranom iste parolama koje u svojoj općenitosti mogu pogoditi svakoga tko misli drugačije. Zatvaranje je, međutim, dijelom i realno ekonomsko jer dobar dio njih ima ruku blizu slavine medijskog i izdavačkog pogona.

Cementiranje privida

Ovaj diskurs, po samoj svojoj naravi, služi cementiranju prividne samosvijesti društva. Ona je prividna zbog toga što u prvom redu nije društvena, odnosno predstavlja privatno mišljenje, i to vjerojatno baš ono koje nakon jutarnje kave brzo izvjetri, uzdignuto do totaliteta. S druge strane ona, pretendirajući na apsolutni zahvat, proturječi sebi. To je čini nedosljednom, raskoljenom ili u najmanju ruku razrokom svijesti. Predmet njezinog zgražanja, odnosno angažmana, istodobno je i nužan uzrok njezinog postojanja. Međutim, ne bi se trebalo zavaravati i pomisliti da je pozicija takve misli i njezinih nosilaca u svom proturječju tragična. Ona je sa stajališta nedosljednosti, odnosno lažljivosti, sasvim udobna. Tragična je pozicija onoga koji se nalazi tamo gdje ona ne može dosegnuti, onoga naime tko se nalazi u stvarnosti i pokušava istrajati u zbiljskim proturječima uz minimum dosljednosti.

Negdje unutar toga polja možemo locirati i kritičku djelatnost Sic-a!. Zahtjev za radikalnim prevratom u shvaćanju književnog stvaranja koji ovi autori traže nije konačno sadržajno definiran – što bi ga učinilo samo još jednim konstruktom umjesto konstrukta – niti bi takav trebao biti, uzet sam po sebi. Riječ je, nasuprot tome, o reakciji na jednostavni uvid u činjenicu da su posljednjih dvadeset godina bez iznimke kulturalno retrogradno doba. I tu retrogradnost, taj zaborav dostignuća nedavne prošlosti, provode ne samo nacionalistički bardovi, političari i sveučilišni profesori bez integriteta, nego i onaj šareni, šankerski duhoviti, vječno adolescentski multi-kulti svijet koji se iz samoproglašene kulturne opozicije bezbolno prekrojio, ili čeka u redu da se prekroji, na mjeru korporacijskog društva.

Riječ je o stanju nametnute tematike i nametnutih fraza. Jedna od njih je, primjerice, problem identiteta, nacionalnog i inog. Gotovo je smiješno promatrati – a na žalost ne može se ne promatrati ukoliko se ima bilo kakav odnos s medijima – kako problematizirajući identitet naši suvremeni bardovi isti apsolutno afirmiraju, sve do granice totalnosti. Svaki identitet postaje problematičan, razara ga se, ismijava, postavlja u odnos s drugim identitetima, na koncu prijeti se da će ga se promijeniti, postati pisac apatrid, jer “kad me vi nećete, netko drugi hoće“ ... itd, itd. I što na koncu zaključiti do da nema ničeg važnijeg na svijetu od identiteta? Omraženo svojstvo je učinjeno apsolutnim. A onaj tko identitet vrednuje jednako kao i rupu u glavi, veoma teško može za svoju poetiku naći otvoren prostor. Treba se, dakle, zapitati: ne odslikava li takvo stvaralaštvo zapravo sve one umjetne državne, kulturne i imovinske granice postavljene u protekla dva desetljeća kao odraz u zrcalu? Nije li onda ono samo sjena epohe, njezin idejni surogat, predmet ne toliko za kritiku, koliko za dijagnozu? Jer ono nije djelatnost svijesti koja se zlu vremena odupire, pa samim tim i otvara mogućnost slobode, pretpostavke svakog stvaranja. Ne, ono je, shodno gornjem logičkom slijedu, prije njezin proizvod. Ili njezin otpad.

Iz lazareta, de profundis

Ovakvo stanje stvaralačkog duha u uvodniku posljednjeg broja Sic!-a nazvano je 'intelektualni lazaret'. Izraz nam se ne čini pretjeranim, jer on nije naprosto sud ukusa grupe studenata književnosti. Lazaret je po definiciji obitavalište ljudi čije su mišljenje, ponašanje, djelovanje i osobni integritet potpuno nedosljedni, i koji tu nedosljednost, nestvarnost, vide kao zbilju. To je stanje izmaštanog i uglavnom loše prepričanog svijeta, lokve vode u kojoj se netko praćaka dok mu je more na dohvat ruke. Po-etički pristup književnosti u takvom okruženju označavao bi zapravo aktivnost koja razara vladajuću društvenu svijest, odnosno otvara mogućnost jednog drugačijeg pogleda na zbilju, usuđujemo se reći, jednog pogleda iz zbilje. Intelektualni lazaret je konstrukt, pričin, koji svoju stvarnost mora svakodnevno obnavljati. A ta aktivnost se bez problema može zaustaviti pritiskom na prekidač TV-a ili zatvaranjem dnevnih novina.

 Epoha u kojoj čovjek istrajava mora pružati osnovu za riječi koje će je ispričati ili opjevati. To je po samoj biti stvari nužno, to je u krajnjoj liniji i temelj jezika kao vehikuluma stvaranja. Treba doista žaliti što jedno vrijeme koje u svojoj politički korektnoj destruktivnoj originalnosti kao da nadilazi prethodne epohe nikako ne pronalazi glasove koji će ga osuditi, slaviti, opisati, pa možda čak i objasniti. Treba žaliti što se u hiperprodukciji govora, pisanog i inog, zapravo šuti i prešućuje. I, kad žaljenje zasiti, možda bi doista bio red progovoriti. Jer duhovni prostor na čiju se po-etiku želi nadovezati ova grupa intelektualaca izgradili su ljudi koji su se, da parafraziramo junaka Selimovićeve Tvrđave, „bojali, pa ipak progovorili.“ Zar je moguće da su njihovi potomci pali toliko nisko da ne govore zbog straha, ne od zatvora ili mraka koji će ih progutati, nego zbog maglovite mogućnosti da ih vulgarno izvrijeđa neki kolumnist čija je otrovnost samo izraz obrazovnog i karakternog manjka, cinizma čovjeka koji zna da priznanje nije zaslužio, a objeručke ga prihvaća? No ipak čini nam se kako ne bi trebalo podcijeniti zidove ovog lazareta. Oni su izgrađeni, ne brahijalnom silom i strahom koji ona rađa, nego stereotipnim simboličkim radnjama, magijom viktimizacije, emotivne ucjene, fraziranja i, u konačnici, zarobljavanja ne tijela, nego svijesti. A nije li to upravo ostvarenje sna svake volje za moć, naime navesti podanika da se vidi slobodnim? I nije li kao takvo ogroman izazov, jer pored hrabrosti zahtjeva i duboku osvještenost da bi mu se suprotstavilo?

U tom smislu zahtjev za po-etikom, usuđujemo se ustvrditi prvi ozbiljan zahtjev takve vrste upućen ljudima u „regiji“ unutar preko dvadeset godina, ne pogađa samo književnost, ne pogađa samo „regiju“. Potpuno bi krivo bilo misliti kako su obrasci koje slijede domaći arhitekti medijski posredovanog duha samonikla biljka. Oni su odraz globalnog stanja ili, u najmanju ruku, duhovnog stanja Zapada uopće. Jednako tako oni su čvrsto ukorijenjeni u paradigmi političke i ekonomske moći, tzv. soft power imperijalizmu u kojem država, korporacija i mediji čine neraskidivi menage a trois. Oni su zapravo njegov odraz, sjena sjene. U tom smislu vapiti za snagom riječi koja lomi privid ili ga čini lijepim, što opet može značiti: istinitim, ne znači naprosto očajavati u „prokletoj avliji“ duhovnog prostora „regije.“ To znači reći riječ osude jedne epohe Zapadnog svijeta u kojoj se razlike potiru; jednog unificiranog i uniformnog svijeta, u kojem šarenilo frazeologije multikulturalizma, viktimizacije, potrage za tuđom patnjom i zaborava da je ista neotuđiva – i neželjena - svojina pojedinca, leži kao plašt preko vojne, medijske, farmaceutske i ine industrije koja se odavno zahuktala u svom globalnom pohodu i koja je „regiju“ već prisvojila, izmjerila i podijelila. Ta zmija skrivena u plastičnom cvijeću je ono što izaziva strah. I taj strah je više nego opravdan, jer prema njoj svi oni zmajevi komunizma, nacizma i etno-šovinizma koji su plašili naše prethodnike i činili da svaka njima u inat izgovorena riječ ima težinu, izgledaju kao gušterice.

Nema dvojbe da zahtjevi Sic!-a u tom smislu imaju težinu i relevantnost koja će, nadajmo se, naći odjeka. Po-etički princip u stvaralaštvu čini nam se na stanovit način jednako toliko kao iskorak u budućnost, koliko i kao postupak ponovne valorizacije tradicije i njezine rezonancije u današnjici. Eseji, urnebesni satirički tekstovi i close reading kritike koje čitatelj na stranicama ovog lista može naći jednako su osvježenje kao i spomen na vrijeme kad je takav pristup prije bio norma nego iznimka. Snalažljivi profesor s početka našao bi se obradovan tim sadržajima, jer oni potvrđuju pravilo da postoje pitanja koja ne dopuštaju instant odgovore, ali bezuvjetno imaju duboke korijene, jer nikog ne ostavljaju hladnim. Po-etika traži književnost koja će postavljati takva pitanja na dosljedan način. Nadajmo se stoga da će za koje desetljeće na ovim prostorima postojati takva djela kojima će neki drugi snalažljivi profesor moći rano ujutro probuditi možda nerafiniranu, ali potpuno iskrenu, pažnju pripadnika neke generacije koja će tek doći.

(BLIN MAGAZIN)