Glumci Ermin Bravo, Jelena Ćuruvija Đurica, Maja Izetbegović, Tamara Krcunović, Damir Kustura, Sanin Milavić, Milica Stefanović i Alban Ukaj,  koji su posudili svoja imena likovima, djeluju kao usklađen ansambl, u kojem se posebno ističe Damir Kustura, čiji nas frenetični monolog uvodi u predstavu, suptilno nijansirajući komično i tragično.

Piše: Dario BEVANDA

Da smo u subotu u Narodnom pozorištu gledali vjerovatno najkvalitetnije ostvarenje u u ovogodišnjoj (inače izrazito ispodprosječnoj) selekciji MESS-a, prepoznao je i žiri Međunarodne asocijacije teatarskih kritičara, izabravši Hipermneziju za najbolju predstavu po zatvaranju festivala. Nakon niza predstava vanredne kvalitete (Utjecaj gama zraka na sablasne nevene, Usamljeni Zapad, Kako sam naučila da vozim) redateljica Selma Spahić Hipermnezijom potvrđuje status jednog od najzanimljivijih mladih autora na prostima bivše SFRJ. Hipermnezija (sam termin označava izvanrednu sposobnost pamćenja događaja do u najsitnije pojedinosti) je nastala u koprodukciji Hartefakt fonda i Bitef teatra, s glumačkom ekipom iz Sarajeva, Beograda i Prištine, s tim što se kreativni proces odvijao u Beogradu i Sarajevu. Tekstualni predložak, stvaran iz biografija i priča samih glumaca (procesom koji je odlika dokumentarnog teatra) tematizira odrastanje pojedinaca sa ovih prostora prije, tokom i poslije ratova što su obilježili devedesete.

„Bog je u detaljima“ - govorio je arhitekta Mies van der Rohe. Kod fenomena hipermnezije, i najmanji detalj može potaknuti bujicu sjećanja (Proust je definitivno bolovao od toga!). Kombiniranjem sitnih detalja (dodjela srebrne medalje Juri Franku na Olimpijadi, naziranje tenka u daljini, obojeni farovi automobila), konstruisane su scene, koje su potom uklopljene u 'dramski kolaž'. Dramaturzi Filip Vujošević i Nataša Govedarica uspjeli su da stvore jednu gusto prepletenu narativnu strukturu, koja ipak ima jasnu dramaturšku liniju. Rezultat je upečatljiva, šarolika i obimna vizija jednog prostora i vremena, koja ne boluje od stereotipa i opštih mjesta. U svojoj polifonosti naracije i kontrastiranju užasa humorom, Hipermnezija ima neospornog prethodnika u kultnoj drami bosanskohercegovačkog pisca Almira Imširevića Kad bi ovo bila predstava... (1999), parafrazi Kenoovih Stilskih vježbi u kontekstu Sarajeva pod opsadom.

Redateljsko – dramaturško tretiranje materijala je svojstveno post – dramskom teatru, sa naglaskom na montažnom postupku, monolozima i otvorenoj dramaturgiji. Neke emotivno nabijene scene stilizovane su kao skeč ili mima, izbjegavajući na taj način eventualnu patetiku ili podilaženje kolektivnim emocijama. Glumački pristup koji balansira između 'igranja u svoje ime', komičke stilizacije, i 'stand-upa', svojom opuštenošću ne samo da opravdava, već i podstiče povremene 'greške' tipa gutanja slogova pri ubrzanom govoru ili vankarakternih reakcija (uglavnom smijeh). Rezultat je gluma koja bez problema uspostavlja komunikaciju sa gledaocem. Glumci (Ermin Bravo, Jelena Ćuruvija Đurica, Maja Izetbegović, Tamara Krcunović, Damir Kustura, Sanin Milavić, Milica Stefanović i Alban Ukaj) koji su posudili svoja imena likovima, djeluju kao usklađen ansambl, u kojem se posebno ističe Damir Kustura, čiji nas frenetični monolog uvodi u predstavu, suptilno nijansirajući komično i tragično.

'Đavo je u detaljima', varijaciju izreke sa početka teksta, treba shvatiti tako da svakom detalju ima neka kvaka, tj. zamka. To ne možemo primjeniti na ovoj predstavi, jer svi likovi u njoj su žrtve, 'dobri ljudi kojima se rat i sve ostalo jednostavno desilo'. Da li je samoviktimizacija pravi način da se govori o ratu?

Nakon što se zasluženi aplauz stiša, ne bi trebalo stati samo na eleboriranju kvaliteta ove predstave. Naime, ona zaslužuje da se s njom polemizira. Pomnijom analizom Hipermnezije na vidjelo izlaze dva paradoksa. Jedan se tiče njene 'dokumentarističnosti', drugi njene političnosti. Iako je do njene geneze došlo metodama dokumentarnog teatra, sam produkat nije u potpunosti predstavnik istog. Da li bi gledalac, neupoznat sa biografijama glumaca, promo materijalom i procesom stvaranja predstave, možda pomislio da je pitanju uprizorenje teksta izrazito vještog dramskog pisca sa jakim uhom za dijalog? Jedna od glavnih odlika dokumentarnog teatra je ta da su informacije bitnije od estetike. Estetizacija pojedinačnih priča (u prvoj fazi postignuta, pretpostavljam, selekcijom i sažimanjem) dovodi do toga da imamo klasičnu Aristotelovsku katarzu (koju su gledaoci nesumnjivo doživjeli). Pitanje je: šta je odgovornost dokumentarnog teatra? Bertolt Brecht, otac moderne forme tog izraza, tvrdio je da će nedostatak katarze natjerati publiku na politički čin u stvarnom svijetu, da bi ispunila završetkom predstave nastalu prazninu. Tu dolazimo do političnosti.

Na službenom sajtu Hartefakt Fonda Selma Spahić, između ostalog, tvrdi: "Znala sam da ću spajanjem ljudi iz Sarajeva, Beograda i Prištine i bavljenjem njihovim biografijama nužno dobiti politički kontekst. (...)Bitno je publici ne nametati vlastiti stav, emociju ili komentar. (...) Predstava ima namjeru da bude vrlo direktna, ali istovremeno ima više ispovijedni, nego napadački karakter. Akcenat nije na onima kojima je trebalo biti upućeno ono što je bilo prešućeno, nego na osobama koje progovaraju".

Predstava neosporno ima politički kontekst, ustanovljen elementima kao što je jeziva scena u kojoj kosovskog Albanca Albana i njegovog prijatelja maltretira srpska policija. Pritom nije pribjegnuto prekrajanju i šabloniziranju historije (primjer sasvim nestereotipnog prikaza socijalizma je scena kad Ermin Bravo kao najbolji pionir dobiva sabrana djela Saula Bellowa i Friedricha Nietzschea!).

Problem sa ispovjednim karakterom predstave je da ostaje na samim preživljavanjima intimnih ispovijesti, bez dublje analize istih, što je inače, sasvim u mogućnostima dokumentarnog teatra. 'Đavo je u detaljima', varijaciju izreke sa početka teksta, treba shvatiti tako da svakom detalju ima neka kvaka, tj. zamka. To ne možemo primjeniti na ovoj predstavi, jer svi likovi u njoj su žrtve, 'dobri ljudi kojima se rat i sve ostalo jednostavno desilo'. Da li je samoviktimizacija pravi način da se govori o ratu? Detaljno propitivanje odnosa viktimizacije i demonizacije uz jaku kritiku nacionalizma i tajkunizacije mogli smo gledati pretprošle godine na MESS-u, u predstavi Sanje Mitrović Will you ever be happy again? (Centar za kulturnu dekontaminaciju/Het Veem Theater) koja je nesumnjivo uticala i na autoricu Hipermnezije.

I za kraj, koliko je moguće biti političan i angažovan (na šta ova predstava neosporno pretenduje) bez da se 'nameće' određeni stav? Tim što sve ostaje postmodernistički rascjepkano na 'više malih istina', bez mogućnosti da se vidi 'cijela slika'? Zbog svih tih pitanja, te snažnog utiska koji ostavlja, Hipermnezija je predstava koja se ne smije propustiti u njenim slijedećim izvođenjima. Pred Selmom Spahić je, nadamo se, dugačka i uspješna karijera u kojoj će nastaviti svoj put kreativnog istraživanja.

(DEPO PORTAL)