Razgovarao: Alen Mujkanović                Dani
   
Kako komentarišeš posljednje incidente u Banja Luci i Mostaru kada su navijači banjalučkog Borca i mostarskog nogometnog kluba Zrinjski prekinuli utakmice ulijetanjem na teren, tražeći sukob sa suparničkim navijačima?

Napadi na gostujuće navijače, odnosno igrače, za svaku su osudu. Međutim, ovo nije jedinstven slučaj samo kod nas u BiH ili na Balkanu. Događaji u Švicarskoj su samo pokazatelj toga. Jednostavno, neke tekme su više od igre i kada kola krenu nizbrdo po jednog od protivnika onda to vrlo često završi na ovakav ili na sličan način.

Smatraš li da se radi o izrežiranom, organizovanom incidentu ili o pukoj slučajnosti?

Da je slučajnost, nije. Opet, da je izrežirano s ciljem da se sruši Odbor za normalizaciju ili nešto drugo, ne vjerujem. Zašto? Jednostavno, i jedni i drugi su obični kokošari čiji je domet upravo ovo urađeno, uletiti na teren, dobiti po ušima od redara i policije i povući se. Nemam informacija da je ijedan navijač Željezničara ili igrač Veleža ozbiljnijije ozlijeđen, dakle razularena masa je bila razularena dok nije sjevnuo prvi pendrek. Drugim riječima, napravili su veliki promet a zarada odnosno uspjeh im i nije bio baš neki.

Koliko stanje u društvu, ekonomska pa i politička situacija utječu na ovakve incidente?

Sit se ne buni, tako je uvijek bilo. Ekonomsko-politička situacija nam svakodnevno servira nepravde i nemoć tako da nije ni čudo što je tako lako pokrenuti masu da urade nešto destruktivno. Nisam čuo nijednom do sad da su Ultrasi ili Lešinari očistili stadion, ofarbali zidove na svojim stadionima ili nešto treće dok u mnogim evropskim zemljama je standard da navijači doprinose za dobobit kluba na razne načine.

Kada govorimo o sukobima navijača, koliko nacionalne pretenzije i netrpeljivost igraju ulogu?

S obzirom da se sve danas u BiH dijeli na “naše” i “njihove”, naravno da nacionalizam zauzima ključnu poziciju i među navijačima. Za to je krivo društvo a navijači samo intrepretiraju ono što se svakodnevno dešava u parlamentima i drugim institucijama vlasti.

Šta je rješenje ovog stanja, budući da se na nogometnim stadionima i oko njega vrlo često dešavaju izljevi fašižma, nacionalizma?

Druženje preko granica i edukacija su ključ svega. Odvedi djecu iz Sarajeva na Kozaru, da vide gdje se ginulo u ime bratstva i jedinstva. Odvedi djecu iz Banjaluke u Mostar, da vide Stari most, odvedi ih do Neuma i tamo ih upoznaj sa djecom iz Sarajeva, Bugojna, Širokog. Djeca kojoj je danas 15 godina i žive u Sarajevu nikad nisu sreli nekog “Nemanju” ili “Nikolu”, nit' su Banjalučani sreli Safeta il' Edina.

Treba li policiji dati veće ovlasti kada su u pitanju nogometni tereni?

Policija ima ovlasti onoliko koliko oni misle da im treba. Bio sam svjedok demonstracije sile 2006. zajedno sa Nizarom i jos trojicom momaka iz BHF-a kada smo uhapšeni bez ikakvog objašnjenja pa onda dva sata nakon toga i pušteni, ponovo bez ikakvog objašnjenja. Dakle, policiji, baš kao i djeci, treba edukacija, oni treba da pričaju s narodom jer su i sami dio naroda a pendrek da im služi samo u slučaju “Ne daj Bože!”. Policija baš kao i navijači su oličje našeg društva koje je daleko od idealnog. Prema tome, tražili smo, trpimo.

Koliko bi izmjene Zakona o sportu ili neki zakon o ponašanju na terenima pomogao da se situacija smiri?

Sigurno da bi pomogao ukoliko bi bio usklađen i sprovođen na svim stadionima u BiH i nadam se da će Odbor za normalizaciju smoći snage i uhvatiti se u koštac i sa ovim pitanjem što prije.

Kao vođa BH Fanaticosa, putuješ na svaku utakmicu, kakva su tvoja iskustva unutar Fanaticosa? Najvjerniji ste pratilac reprezentacije, najviše se borite za nju, da li je bilo sličnih incidenata na utakmicama koje je reprezentacija igrala u Evropi?

Da se razumijemo, nismo ni mi cvjećke i glupo bi bilo sada neke naše poteze i slobodno mogu reći greške pokušavati svaliti na nekog drugog ili trećeg. Mi smo zadnjih nekoliko godina vodili rat sa kriminalcima i nesposobnjakovićima iz Nogometnog saveza BiH što nas je jako skupo koštalo, izgubili smo bili onaj naš prvobitni smjer a to je podrška svim reprezentacijama BiH i promovisanje naše države na što bolji način. Situacija sa NS-om je bila takva da smo jednostavno bili primorani na neke stvari kojima se danas možda baš previše i ne ponosimo. Rat sa savezom nas je kostao mnogo snage, živaca i prije svega mnogo finih ljudi koji su, nespremni da dadnu sve od sebe u borbi sa kriminalcima, jednostavno digli ruke od BHF-a.

Nadam se da će se ti ljudi, danas kada se stanje polako normalizuje u i oko repke, ponovo biti dio nas.

Mnogi su fanaticosima prigovarali paljenje baklji na utakmicama. Više to ne radite, zbog čega? Da li zbog smjene prošlog rukovodstva NS BiH?

Kada smo tek počinjali, početkom ovog vijeka, baklje su nam bile dio navijačkog dekora. Kada je počeo rat protiv Saveza, baklje su postale naše najjače oružje i jedini način kako da skrenemo pažnju na našu situaciju a da nikog fizički ne povrijedimo. Sada, kada je ovaj teški period iza nas i kada smo konačno dobili ono što smo tražili to jest najbolje u Savezu, na klupi i na terenu, sada je možda vrijeme da se okrenemo nekim drugim navijačkim furkama a baklje nek miruju do neke nove revolucije.

DEPO PORTAL/a.k.