Piše: Esad Hećimović
Ove sedmice su dva važna srpska političara obnovila ideje o međunacionalnom razgraničenju za rješenje aktuelnih problema na Kosovu (Ivica Dačić, predsjednik SPS-a, zamjenik predsjednika Vlade Republike Srbije) ili dugoročnih problema na Kosovu, Bosni i Hercegovini i Makedoniji (Vuk Drašković, predsjednik SPO-a, bivši ministar vanjskih poslova Srbije). Dačić je još u maju ove godine u razgovoru za NIN govorio o "razgraničenju između Srbije i Albanije", iznoseći pretpostavku da će se Kosovo priključiti Albaniji, kao što bi se Republika Srpska priključila Srbiji: "Čekajte, ako sutra Republika Srpska na referendumu donese odluku o otcepljenju, šta će oni biti, nezavisna država ili će doneti odluku o priključenju i zajedničkom životu sa Srbijom?", pitao je tada Dačić. Posredna rasprava između Dačića i Draškovića potvrđuje da Dačić govori u svoje ime, a ne u ime Vlade Srbije, te da, prema tvrdnjama Vuka Draškovića, veliki dio ministara iz Demokratske stranke i jedan iz SPO-a ne misli tako. Mary Warlick, američki ambasador u Beogradu odgovorila je ponovo, kao i na sličnu debatu krajem maja, da "SAD ne podržavaju daljnje podjele na Balkanu i da je vrijeme podjela prošlo".
Rasprave o međunacionalnom razgraničenju u BiH i na Balkanu traju već dugo. Najvažnija takva rasprava u samoj BiH vođena je još 12. i 13. oktobra 1991. godine, na zatvorenoj vikend-sjednici jedne radne grupe u Skupštini Republike BiH. Ključno pitanje rasprave je bilo kako uspostaviti odnos između državne suverenosti BiH i prava naroda na samoopredjeljenje. Alija Izetbegović je tada prvi put definirao problem BiH kao muslimansko-srpski problem, objašnjavajući da kao što je "Jugoslavija (bila) u nekoj mjeri srpsko-hrvatski problem, tako je Bosna srpsko-muslimanski problem, problem Muslimana i Srba ovdje, to je naš problem". Izetbegović je tada govorio da "nema problema u odnosima Muslimana i Hrvata, jer su oni rekli da su za suverenu BiH". Šta god se događalo u posljednjih dvadeset godina, uvijek smo se vraćali ovoj raspravi o međunacionalnom razgraničenju.
Hrvatska zajednica Herceg-Bosne je proklamovana 18. novembra 1991. godine, dakle samo mjesec a poslije ove rasprave u Skupštini BiH. Politička volja većine građana u BiH da žive u suverenoj BiH izražena je na referendumu, ali značenje ove volje i dalje se različito tumači. Postoje različita i hrvatska i bošnjačka tumačenja referendumske volje. Postoje hrvatski političari i istoričari koji hrvatsko "da" na referendumu tumače kao želju za izdvajanjem iz Jugoslavije kao državne zajednice. Jedan od presudnih događaja u ovoj debati bilo je održavanje Bošnjačkog sabora, čija je osamnaesta godišnjica obilježena nedavno. Poslije održavanja ovog sabora, postalo je jasno da i Bošnjaci postavljaju pitanje moguće podjele BiH. Dok je Owen-Stoltenbergov plan, pa čak i sporazum Izetbegović - Krajišnik, predviđao i mogućnost disolucije unije BiH, Dejtonski sporazum je uspostavio balans između veoma različitih i suprostavljenih težnji. Dejtonsku BiH neki vide kao "luđačku košulju", a drugi kao "nemoguću državu", ali rješenja nema.
Zbog toga mislim da treba voditi javnu debatu o našim različitim viđenjima budućnosti države BiH. Krenimo redom. Kakav je zaista odnos većine Hrvata i Srba u BiH prema budućnosti BiH kao države? Nije riječ samo o istorijskim debatama. Jedna od depeša objavljenih u aferi Cablegate pokazuje nam da su američke diplomate svjesne da se čak i u tajnim kontaktima predstavnika Vlade Republike Hrvatske i Republike Srbije polazi od pretpostavke da većina Srba i Hrvata u BiH danas ne podržava BiH kao državu. Takva je depeša američke ambasade u Zagrebu od 26. januara 2011. godine, u kojoj se Washington izvještava o novom diplomatskom kanalu koji je otvoren između Zagreba i Beograda radi popravljanja odnosa između Hrvatske i Srbije. Riječ je o susretima Davora Božinovića, državnog tajnika u Ministarstvu vanjskih poslova Vlade RH i Davora Stiera, savjetnika Jadranke Kosor, hrvatske premijerke sa dvojicom Tadićevih savjetnika - Jovanom Ratkovićem i Mladenom Đorđevićem. "U jednom trenutku, tokom rasprave, Ratković i Đorđević su komentirali da bi 99 posto Srba u Republici Srpskoj željelo da se priključi Srbiji i da bi 99 posto Hrvata željelo da se priključi Hrvatskoj." U svom razgovoru sa američkim diplomatama dan kasnije Božinović je naglasio podršku Vlade Hrvatske za suverenitet i teritorijalni inttegritet BiH, uz jednakost njena tri konstituitivna naroda.
Potencijalna saradnja između Hrvatske i Srbije na pitanju BiH bila je ključno vanjskopolitičko pitanje diskutovano na ovom sastabnku. Tadićevi savjetnici su naglasili da on neće podržati referendum za secesiju RS-a, ali i da je nerealno očekivati da Tadić kaže Srbima u RS-u da je njihov glavni grad Sarajevo. Najavili su da će Tadić učiniti sve kako bi održao obećanje američkom potpredsjedniku Bidenu da će ubijediti Dodika da bude konstruktivan.
Kakav je odnos Bošnjaka prema podjeli Bosne i Hercegovine? Lideri Islamske zajednice BiH pozivaju na pretvaranje BiH u matičnu državu Bošnjaka na Balkanu i pretvaranje statusa Srba i Hrvata u BiH u nacionalne manjine susjednih država. Političari SDP-a, kao političke stranke za koju je na posljednjim izborima glasao najveći broj Bošnjaka, dali su prednost entitetskom u odnosu na državno organizovanje. Za njih učešće u državnim organima BiH nije vrijednost zbog samog očuvanja potrebnog minimuma funkcionalnosti države, kako bi ona ispunjavala međunarodne obaveze i napredovala u evroatlantskim integracijama. Oni su time dali prednost političkim u odnosu na državne razloge. Kakve će biti posljedice ovih promjena prema BiH kao državi? Naravno da to ne znam, ali sam siguran da je pogrešno poređenje podijeljene BiH sa podijeljenom Njemačkom između 1945 - 1989: sa različitih strana naših nevidljivih zidova nije jedan narod nego tri formirane nacije.
Oslobođenje/DEPO PORTAL/a.k.