Piše: Adnan LUGONIĆ

I nakon šestog dana, na MESS-u ništa novo. Postaje zabrinjavajuće što još uvijek nije izvedena predstava koja bi, žargonski rečeno, ostavila bez daha, učinila da iz pozorišta izlazimo nadahnuti, zadovoljni što smo vidjeli predstave koje pokazuju nove mogućnosti, oduševljeni neponovljivim teatarskim iskustvom... Umjesto toga, pored trenutne depresije, ostaje nam samo nada da će se u preostalim danima desiti predstave (ili barem predstava) koje će opravdati to da je MESS najznačajniji regionalni teatarski festival i da ne pripada sivilu bh. teatarske scene.

Sinoć je na sceni Sarajevskog ratnog teatra (SARTR-a) izvedena predstava „Radio muezzin“ (Teatar Rimini Protokoll), za koju koncept i režiju potpisuje Stefan Kaegi. Predstava govori o tri mujezina koji će zbog tehničkog napretka ostati bez posla kojeg rade prvenstveno iz ljubavi. Naime, ministar vjerski poslova u Egiptu uvodi centralnog mujezina koji će uživo preko radio-stanice pozivati na molitvu, a njegov glas će simultano prenositi džamije u krugu od 50 metara, što je nije zanemarivo ako se uzme u obzir da samo u Kairu postoji oko 3000 džamija. Četvrti mujezin, koji nije prisustvovao sinoćnoj izvedbi, budući da se „posvađao“ sa ostatkom ekipe, će zadržati posao, odnosno postat će još popularniji. On se od pomenute trojice razlikuje i po tome što je on oličenje neke vrste zvijezde među duhovnicima, jer, pored duhovnog, njemu je važna i svjetovna afirmacija.

Tokom predstave, osim što akteri govore o svom životu, o džamijama u kojima rade i kao domari (brinu o čistoći),  demostrira se i način uzimanja abdesta, obavljanja molitve, učenja Kur'ana itd. U drugoj polovini predstave, pridružuje im se i radio-tehničar koji će za vladu izvršavati pomenuti posao prenosa ezana putem radio-talasa. Njegova uloga u predstavi je da objasni tehničku pozadinu tog procesa smjene.
 
Kao osnovni problem postavlja se pitanje da li je dobra odluka da radio zamjeni živi glas, te šta će to značiti za Kairo kojeg je odlikovala raznolikost glasova sa munara? Istovremeno, na metaforičkom planu, predstava tematizira sve veći upliv tehnologije u svakodnevni čovjekov život, koja, eto, lagano prodire i u sfere duhovnog i mijenja pravila koja su nekada bila neupitna.

Stefan Kaegi predstavu radi potpunu u maniru dokumentarnog teatra. Po sceni su prostrti tepisi, dok su na stropovima ventilatori, što je jasna asocijacija na ambijent džamije. Mizanscen je statičan –  akteri ili stoje frontalno okrenuti ka publici ili sjede na stolicama. Iza svakog od njih je projekciono platno na kojem se prikazuju važne fotografije iz njihovih života, ili pak prostori u kojima provode najviše vremena. Predstavu dramaturški otvara i zatvara učenje ezana, a između toga su intimne ispovijesti mujezina.

Da svaki građanin Sarajeva, ili bar većina njih, nije upoznata sa islamskim obredima, načinom molitve, da nikad prije nisu čuli ezan, ova predstava bi imala smisla i približila bi im taj, za ostataka Evrope, egzotični, pomalo mistični svijet. Ovako, postavlja se pitanje zašto smo gledali ovu predstavu u Sarajevu? Šta je selektor, koji ju je doveo na MESS, htio da poruči publici sinoć prisutnoj u sali SARTR-a?
  
Kao što se i u predstavi kaže, važno je da se ovu predstavu vidi i doživi publika u Švicarskoj i drugim zemljama gdje je zabranjena izgradnja munara i puštanje ezana. Na taj način, publika može, pored uživanja u ljepoti glasova, vidjeti i značenje onoga što se izgovara tokom učenja ezana i molitve, te uvidjeti da islam nije poziv na terorizam.

Čini se da je ova predstava samo još jedan dokaz da se nastavlja prošlogodišnji pad u selekciji i da su, sudeći po pričama onih starijih i iskusnijih, MESS-ovi dani nekada bili puno ljepši, inspirativniji, razigraniji.

(DEPO PORTAL)